Nekada jedinstveni kulturni, civilizacijski i gospodarski prostor Austro-Ugarske i danas je već na prvi pogled jasno vidljiv kroz uređenje i arhitekturu panonskih prostora, stoga izlet i obilazak gradića uz mađarsku granicu prije ostavlja dojam da ste kod kuće, svoji na svome. Istodobno za subotičke hodočasnike, u 26. listopada 2013. godine, na „Putovima biskupa Ivana Antunovića“ bio je to hod u bogatu povijest Hrvata u Mađarskoj. Voditelj putovanja msgr. Stjepan Beretić iscrpno je govorio o povijesnim činjenicama, legendama i pričama od Aljmaša, Baje, Dušnoka, Baćina do Kalače i Hajoša, prostora koje su nekada većinski naseljavali Hrvati.
Hrvati su na panonske prostore dospjeli putem raznoraznih migracijskih procesa i u različitim vremenskim razdobljima, a većina za vrijeme turske okupacije središnjih dijelova nekadašnjeg Ugarskog Kraljevstva između XV. i XVIII. stoljeća. U okolici Kalače, Dušnoku i Baćinu obitava jedna skupina podunavskih Hrvata koja je dospjela ovamo još u XVI. stoljeću iz Slavonije, i govori staroštokavskim ekavskim govorom. U XVIII. stoljeću i prvoj polovici XIX. stoljeća Hrvati su u nekim sredinama činili relativnu, ili čak apsolutnu većinu.
Danas su to mjesta s jedva kojim postotkom hrvatskog življa, čemu su pridonijeli asimilacijski procesi, ali i Trianonski mir kojim je poslije Prvog svjetskog rata hrvatsko pučanstvo razbijeno i ostalo s druge strane granice odsječeno od matičnog naroda.
Primjerice, zanimljivo je za Aljmaš, koji je inače 1904. godine dobio današnje ime Bácsalmás, kako je poslije Prvog svjetskog rata, kada je četiri petine Bačkobodroške županije dodijeljeno Kraljevini SHS, ova varošica do 1921. godine bila još uvijek pod srpskom vojskom, kada je i sjedište županije preneseno u Baju.
Hodočasnike je u Aljmašu pozdravila Valeria Petrekanić-Kószó, predsjednica Hrvatske manjinske samouprave, koja kaže kako na popisu 2010. godine gradić ima oko 7.500 stanovnika, a svega se 155 njih izjasnilo kao Hrvati. Ipak, hrvatski jezik kao predmet sluša 65 učenika od 1. do 8. razreda.
O naseljenosti Hrvata u Baji i danas svjedoče brojni toponimi koji su imali hrvatske oblike do 1918. godine, a i danas se prepoznaju u nazivima gradskih četvrti: Fancaga (Vancaga, Ručka), Vodica, Peta, Pisak, Salaši, Jozsefváros, Belváros, Istvánmegye, Szentjános, Kiscavoly, Livoda, Rokusváros te nekadašnja sela Pandur, Kakonj, zatim Bostani, Gredina, Vranješ, Babin dol, Vrtljac i dr.
Arhivski zapisi iz 1229. i 1260. spominje dušobrižnike u Baji koji su iz reda franjevaca, a podrijetlom iz Bosne i Dalmacije. Godine 1695. pronio se glas o osmanlijskim uspješnim pohodima, što je urodilo strahom od ponovne turske vlasti, pa se u Baju, onda najjače utvrđeni grad u Bačkoj, slio val doseljenika iz Subotice.
Hodočasnici su posjetili Kalačku nadbiskupsku riznicu i izložbu „Život da mi bude Krist“ postavljenu prigodom 125. obljetnice smrti biskupa Ivana Antunovića, biskupsku palaču i bogatu baroknu knjižnicu, te svoje hodočašće završili misom zahvalnicom u crkvi sv. Marije u Hajošu.
Tekst: S. M.
Fotografije: Hrvatska riječ
