Najreprezentativnija književna manifestacija u ovom dijelu Europe, 61. Međunarodni beogradski sajam knjiga, počeo je prošle nedjelje i trajat će do 30. listopada, pod sloganom Knjige u ruke. Sajam okuplja više od 450 izdavača, među kojima 40 iz inozemstva – Hrvatske, Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Indije, Izraela, Japana, Kine, Mađarske, Rusije, Slovenije. Sajam je otvorio predsjednik Matice srpske, pisac Dragan Stanić, poznatiji pod pseudonimom Ivan Negrišorac, koji je rekao kako je Sajam „trenutak da krenemo jedni drugima u susret“ i da se „otvorimo knjizi kako ne bismo ostali zatvoreni u samima sebi“, te naglasio kako „ovaj sajam označava trenutak slavlja kojim se u jeziku, posredstvom knjige, pred nama otvara čitav svijet, s mnogim svojim jezicima i tajnama“.

Odlična poruka i upravo u kontekstu takve poruke na Sajmu će 29. listopada biti predstavljene i knjige iz naklade Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ – Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča, koju je priredio Vladan Čutura, Odsjaji ljubavi – panorama suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini, koju je priredio Lazar Novaković i knjiga U beskrajima zemlje i neba – antologija pjesništva Hrvata u Vojvodini na prijelazu tisućljeća, koju je priredio Tomislav Žigmanov. Treba napomenti kako ovo predstavljanje knjiga organizira Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice.

Intelektualna oaza i činjenice

Zbog čega je ovaj sajam važan? Zbog toga što je jedna od oaza gdje se čuva intelektualni i čitateljski integritet u vrijeme estradizacije više-manje svega u društvu, a knjiga jest otvoreni poziv na razgovor, komunikaciju i razmjenu iskustava. Ali što nam govori ovaj dio književne produkcije ovdašnjih Hrvata, koji će biti predstavljen 29. listopada na Sajmu?

Prije svega, to je jedna od potvrda da hrvatska manjinska kultura i književnost postoje u Srbiji, manjinska kultura i književnost koja se naravno nalazi i u sklopu naše jedinstvene, matične, nacionalne hrvatske kulture, ali i kao opstojan segment u cjelini kulture i književnosti domicilne države. Ovdašnja književna produkcija nas Hrvata jest još jedan od legitimnih dokaza i tragova našeg postojanja. To su činjenice.

O značaju, mjestu i vidljivosti manjinskih književnosti u Srbiji, ali i u svijetu, razgovarali smo s književnikom Dobricom Kamperelićem, koji se oprobao i u raznim umjetničkim medijima, surađujući s više neoavangardnih pokreta.

„U vrijeme mog sazrijevanja, a to su 60-te i 70-te godine prošlog stoljeća, o terminu manjinska književnost nisam uopće razmišljao, jer nije bilo nekog distanciranja od ‘malih kultura’, bar ne u tom krugu kulture kojoj pripadam. Potonja krilatica – gens una sumus, koja znači: ‘svi smo isti ljudi’, tada je imala puno i pravo značenje u području kulture, dakle u vrijeme rock and roll ekspanzije, hippy pokreta, flower-power generacije, u vrijeme rađanja ili trajanja neovangardnih umjetničkih pokreta. Poštovali su se i uvažavali različiti identiteti. I prožimali. Svi predznaci distanciranja po bilo kom osnovu došli su tek kasnije... Nikad nisam pomislio da neka književnost treba biti u nekom manjinskom getu, samo zato što je stvaraju pripadnici manjinskog naroda. Naprotiv, ona može biti svjetska po svojim estetskim postignućima, a primjera ima napretek“, kaže Kamperelić i ističe kako država treba i mora financirati nakladničke djelatnosti manjina.

„Doduše, mi nemamo tzv. razrađeno trzište knjiga i ja sve te tokove dobro znam, jer sam 26 godina radio u izdavačkoj kući Nolit... Ali, već je tada, osamdesetih, raspravljeno i pitanje – je li knjiga roba? Da, jeste, ali roba sui generis, jedinstvena po svojim karakteristikama, dakle ne kao bilo koji artikl koji se nađe na tržištu. Naravno, država treba i mora financirati nakladničku djelatnost manjina u još većoj mjeri. Manjinsko nakladništvo ne može ovdje u Srbiji biti profitabilno. No, umjesto još veće potpore, ova država se, kako vidim, opredjeljuje za šund svake vrste, a lansiraju se razne medijske lakirovke o stanju u području kulture. Možda će ovo što ću sada reći zvučati stereotipno, ali financiranje tiskanja knjiga na manjinskim jezicima nije samo korektan politički čin, nego je iznimno važan za cjelokupnu kulturu i ovdje u Srbiji, jer stimuliranje takve književne produkcije obogaćuje ovdašnju kulturu i čini je specifičnom. Doduše, znam i za priču iz 80-ih, 90-ih, i tako dalje... da je u Vojvodini biti manjina – zanimanje! Uvjeren sam da ona potiče od nekih zlih volšebnika, onih kojima se Machiavelli uselio u glavu, pa siju koještarije zarad nekih ciljeva“, kaže sugovornik.

„Dvosmjerna ulica“

„U sagledavanju stanja, postignuća i mogućnosti manjinskih književnosti nije u pitanju jednosmjerna ulica. Što time hoću reći? Ostaje pitanje u kojoj se mjeri u srbijanskom kulturnom prostoru, shodno njegovim kapacitetima, prihvaćaju kulturne vrijednosti, književna i znanstvena ostvarenja ovdašnjih Hrvata? Moj odgovor je – u zanemarljivoj mjeri! Ali je isto tako i pitanje u kojoj je mjeri naš manjinski kulturni prostor sposoban prihvatati distribuciju kulturnih vrijednosti i kulturnih znakova ovdašnje većinske kulture. Isto pitanje o dva smjera, naravno, važi i glede aktualnog kulturnog prostora u našoj matičnoj državi. Dio odgovora na ova pitanja reflektira se i u našoj suvremenoj, manjinskoj knjiškoj produkciji. I ovaj Sajam, fešta pisane riječi je prilika da se ta pitanja malo osvijetle, već koliko se može.“

Kamperelić kaže da je velika šansa manjinskih kultura u njihovoj otvorenosti, kao što je to slučaj u svijetu, uz opasku da je naravno i pitanje – koliko su većinske kulture otvorene za stvaralaštvo manjina?

„Dobar primjer je bio novosadski časopis Új Symposion, koji je sedamdesetih, osamdesetih godina prošlog stoljeća bio neka vrsta utočišta, bez čardaša i gulaš-komunizma za, uglavnom, mlađe vojvođanske mađarske pisce, a surađivali su i mnogi umjetnici, spomenut ću Bálinta Szombatija i Lászlóa Kerekesa. U časopisu je stasala i generacija prevoditelja i mađarsko-srpskih komparatista. Drugi dobar primjer je bio mjesečnik Novy život, koji je osamdesetih uređivao književnik Viaceshlav Hronec, a značajnu ulogu u redakciji je imao i multimedijalni umjetnik Jaroslav Supek. Novy život je odigrao važnu ulogu za očuvanje slovačkog jezika u tadašnjoj Jugoslaviji, a prevodilačka djelatnost je bila obimna. Oba su časopisa bila otvorena za nove umjetničke tendencije, za novu književnost i eksperimentalno pjesništvo i zato su prilično prevazišla lokalne okvire i tzv. manjinski karakter. Takva časopisna praksa je, primjerice, činila manjinske književnosti vidljivima, ali pri svemu tome i većinska kultura mora imati razvijen refleks prema manjinskim kulturama. Kao što ste i sami rekli dok smo razgovarali, nije u pitanju jednosmjerna ulica, jer je pitanje u kojoj se mjeri u srbijanskom kulturnom prostoru spoznaju i prihvaćaju manjinska postignuća u području kulture“, nastavlja sugovornik.

Tragom Matoša

Kako to već novinari znaju napisati, u tijeku je praznik knjige na Međunarodnom beogradskom sajmu, ali čini mi se da nema mjesta samozadovoljstvu za književnike, bez obzira na veliki broj posjetitelja ovog sajma.

„Književnost u 21. stoljeću ima manju specifičnu težinu no što je imala u prošlim. Književnost danas ima manju specifičnu težinu, iako nije gora od knjiga ranijih epoha. Razlog leži na dvije strane. Slika i znak, napose u računarskom i internetskom okruženju, postali su važniji od tradicionalne jezične komunikacije kroz knjigu“, rekao je Milorad Pavić prilikom primanja Andrićeve nagrade, još prije desetak godina.

Pitanja je uvijek mnogo, pa tako i u svezi književnosti, a jedno od njih je i – kako književnost odgovara na preteške izazove koje nam donosi suvremenost i što ona u svemu tome može? Riječju, kakvu ulogu ima?

„Nikada se u ovoj zemlji nije objavljivalo više knjiga nego danas i nikada, za minulih dvjesto godina, književnost nije značila manje nego danas, ma o čemu i ma kako da govori. Što nas, posredno, vodi dijagnozi doba u kojem živimo. Ona, nažalost, nije ni vedra ni optimistična, mada bih volio da je tako“, nedavna je izjava profesora i književnog kritičara Mihajla Pantića, dok književnik Jovan Zivlak tvrdi da će ovdašnja književnost „sačekati svoj trenutak kada se shvati da uloga autentičnog pisca nije u zastupanju moći, nego njenog razumijevanja i ogoljavanja.“

Možda ćete neka od ovih pitanja, kao i odgovore, čuti i prilikom predstavljanja knjiga NIU Hrvatska riječ. Sigurno ćete i vi imati pitanja i zato dođite sutra, kako i ovaj novinarski tekst ne bi bio po onim riječima Matoša:

„Žurnalizam je pravi kontrast književnosti, a ipak literatura sve više i više služi novinstvu. Umjesto da novine ovise o knjigama, knjige ovise o novinama.“

Neka ovaj novinarski tekst posluži književnosti, a ne obrnuto. Zato dođite na Sajam i zato – Knjige u ruke!

Izvor: Hrvatska riječ (Z. Sarić)