Kada je 6. studenog 1976. godine skupina zaljubljenika u tamburu osnovala Subotički tamburaški orkestar, nitko nije mogao znati koliko će i kako orkestar živjeti i raditi. Sada, kad Subotički tamburaški orkestar slavi 40 godina postojanja i uspješnog rada, može se nabrojiti preko tisuću održanih, većinom cjelovečernjih koncerata, u Novom Sadu, Zrenjaninu, Bečeju, Vrbasu, Beogradu, Zagrebu, Celju, Opatiji, Vinkovcima, Osijeku, Rijeci i drugdje, gostovanja u Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji, Rumunjskoj, Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj i Izraelu.
Također, tijekom ovih godina kroz orkestar je prošlo oko 400 članova kojima su tambure, muziciranje, druženja i putovanja ostala u trajnom sjećanju.
Sadašnji orkestar broji 33 člana, a na njegovom čelu je nekadašnja članica orkestra Marijana Marki. Jedna od osobitosti orkestra je da je osim prave tamburaške glazbe rado svirao i djela suvremenih skladatelja, Dubravka Isakova, Zorana Mulića, Miroslava Štatkića, Matije Molcera, Rudolfa Bruccija, Albe Vidakovića.
Neočekivana koncepcija
Svečani koncert u povodu 40 godina Subotičkog tamburaškog orkestra, održan u Velikoj vijećnici Gradske kuće u utorak i srijedu, 25. i 26. listopada, započeo je skladbom Ave Maria Giulija Caccinija u izvedbi solistice Izabele Guzsvány. Prepoznatljivim zvukom i finoćom muziciranja koja izražava veliku dinamičku paletu, artikulacije i ekspresivnosti, naznačen je domet ovog orkestra. Nova i neočekivana koncepcija koncerta, u zanimljivom kolažu je obuhvatila repertoar koji je oslikao svu raznolikost onoga u što se orkestar hrabro i s uspjehom upuštao tijekom godina.
Pjevači koji su uvijek rado nastupali s orkestrom predstavili su se publici s po dvije pjesme iz svog repertoara. Našle su se tu izvorne bunjevačke pjesme, operne i solističke arije, pjesme s Festivala bunjevački pisama, sevdalinke i evergreeni.
Marija Kovač je tako izvela bunjevačke pjesme, Majkino ruvo svlači i Odbi se biser grana, Antun Letić Nune se predstavio festivalskom Pismom za mog didu i sevdalinkom Ej ja zagrizoh zeleniku jabuku. Mezzosopranistica Izabela Guzsvány je izvela i ariju Silvije iz operete Grofica Marica Emericha Kalmana, dok je sopranistica Alenka Ponjavić Vojnić razveselila publiku Bizetovom Habanerom i Rossinijevom arijom O mio bambino caro. Pjesmu Da je život pisma lagana i evergreen Sway otpjevala je Antonija Piuković Dulić.
Gotovo dvosatni program donio je i pregršt skladbi na kojima su se virtuoznošću iskazali sadašnji i bivši članovi orkestra. Ivan Jaramazović je na solo basprimu svirao Pargar kolo, a praizvedeno je i nekoliko osobito zanimljivih djela. Na basu se kao solist pokazao Marinko Piuković u skladbi Odeon E. Nazareta, a čelist Nikola Teskera oduševio je publiku svojim tehnički dotjeranim, zrelim, bogatim tonom svirajući Asturias Isaaca Albeniza.
Publika nije ostala uskraćena niti za doživljaj tamburaške glazbe suvremenih skladatelja. Impresije II. i III. Rudolfa Bruccija i Grimizni svirači Tihomira Ranogajca u kome su basprimaški dvojac – Ivan Jaramazović i Vladimir Vuković pokazali što znaju samo su dio repertoara suvremenih skladatelja za tamburu.
Precizno i zrelo
Još jednu erupciju zadovoljstva publika je doživjela slušajući Oj more duboko Tihomila Vidošića koju je za ovu prigodu preradio Nikola Jaramazović. Uz njega je nastupio kvartet s članovima zbora Sveti Roman Melod. Ono što se teško moglo zamisliti da se može odsvirati na
tamburi, publici je pokazala Sonja Berta svirajući Bumbarov let Nikolaja Rimskog Korsakova. Svi solisti su svoje točke izveli vrlo precizno, zrelo, a orkestar je zvučao kompaktno i odnjegovano. To se još jednom pokazalo i u kompoziciji Janike Balaža i Zorana Mulića Kad zaigra srce u primaša u kome je svoj solo obogaćen novim šarama odsvirao Branko Kutuzov. Na kraju ovog slavlja, prijatelj orkestra koji je često s njim i nastupao, Milan Prunić, otpjevao je vojvođansku baladu Tri godine sam te sanjo, Prid pendžerom procvatala ruža Joce Mlinka Mimike, a nastup je zaključio svojevrsnom vojvođanskom himnom Dobro jutro Vojvodino.
Od ideje za osnivanjem ovakvog orkestra pa do današnjih dana, duša i stup ove subotičke institucije kulture je Stipan Jaramazović. Organizator, animator, umjetnički voditelj, ne na posljednjem mjestu i glazbenik, Stipan je vodio orkestar sigurnom rukom. Sistematičan, staložen, sklon disciplini i neumornom radu što je tražio i od orkestra, noseći se uspješno sa svim izazovima, od glazbeničkih do organizacijskih, koji prate ovakav rad, doveo je orkestar na zavidnu razinu. Stogao je Subotički tamburaški orkestar postao nositelj razvoja tamburaštva u Vojvodini i u regiji.
Izvor: Hrvatska riječ (Nela Skenderović)
