Nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je 24. travnja 2013. godine preminuo pučki pjesnik, glazbenik i društveni djelatnik Ivan Bonus. Rođen je 4. ožujka 1943. u Starom Slankamenu od oca Josipa i majke Jelene rođ. Nerandžić. Odrastao je u seljačko-ribarskoj obitelji u rodnom Srijemu, a još je kao vrlo mlad počeo samouko pjevati i pisati stihove. Završio je samo osnovno obrazovanje jer je kao jedino muško dijete u obitelji bio prinuđen baviti se poljoprivredom.
Kao sedamnaestogodišnjak uključio se u rad Kulturno-umjetničkog društva „Stjepan Radić“ u Novom Slankamenu (danas Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Stjepan Radić“), gdje je kroz dramsku i glazbenu sekciju počelo njegovo javno djelovanje, a kasnije je u okviru tog društva osnovao i literarnu sekciju. Odglumivši na desetke uloga u dramama i raznim skečevima te pjevajući pred publikom, postao je vrsni amaterski zabavljač, a skladao je i nekoliko tamburaških pjesama za KUD „Stjepan Radić“ u kojem je djelovao.
Jedan je od osnivača Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) u Subotici 1990. i član njegova Vijeća te osnivač Ogranka DSHV-a Slankamen. Na prvim parlamentarnim izborima neposredno nakon raspada SFR Jugoslavije bio je kandidat te stranke, a nedostajalo mu je samo 13 glasova za ulazak u Narodnu skupštinu Jugoslavije. Zbog prijetnje ubojstvom bio je prisiljen odseliti se u Zagreb 1991. godine, gdje je 28. prosinca iste godine s istomišljenicima osnovao Zajednicu protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a nešto kasnije i Zavičajni klub Slankamenaca. Osim što je utemeljitelj Zajednice bio je jedno vrijeme i njen glavni tajnik te, gotovo do svoje smrti, član Glavnog odbora, najvišeg tijela Zajednice.
U svom bogatom književnom opusu izdao je 21 knjigu, a bio je i član Uredničkog vijeća časopisa „Zov Srijema“ i njegov stalni kolumnist, te je pisao i za glasilo Zavičajnog kluba Hrtkovčana „Gomolava“ i druge listove zavičajnog značenja. Godinama je nastupao na kulturnoj manifestaciji Đakovački vezovi, a jedan je od osnivača Sijela pisaca Slavonije, Baranje i Srijema, čije je sjedište, u čast dotad najstarijega pučkog pjesnika Tune Gavranovića, bilo u Đeletovcima. Sijelo je izdalo i zbirku pjesama „Pjesniče naroda mog“, u kojoj su s nekoliko stihova zastupljeni svi pjesnici sudionici sijela.
Za vrijeme ratnih 1990-ih godina bio je hrvatski dragovoljac s perom u ruci te je u teškim ratnim vremenima nastupao diljem Hrvatske. Godine 1994. Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata pozvala ga je da im se pridruži, te mu se tako pružila prilika proputovati cijelu Hrvatsku i recitirati o domoljublju i čovjekoljublju, pri čemu je svugdje bio rado dočekivan i slušan.
U povodu Dana neovisnosti Republike Hrvatske predsjednik Republike Hrvatske dr. sc. Ivo Josipović odlikovao ga je 11. listopada 2012. godine „Redom hrvatskog pletera“ za izniman i uspješan doprinos u promicanju razvitka i unapređivanju tradicijskih vrijednosti i baštine protjeranih Hrvata te očuvanju vlastitog kulturnog identiteta u širokoj lepezi hrvatske kulture.
Djela: Miris oranice (Inđija, 1979); Sremica (Beograd, 1988); Bitka kod Slankamena (Zagreb, 1991); Rodila mi se mati (Čakovec, 1992); Vapaj domovine (Zagreb, 1993); Sunce moje malo (Zagreb, 1995); Progonstvo naše (Zagreb, 1995); Uskrsnuće (Biblioteka Srijemski Hrvat, Zagreb, 1996); Vinovita (Zagreb, 1997); Sretan vam Božić, anđeli (Zagreb, 1998); Prosuti biseri (Zagreb, 2000); Čemer u grlu (Zagreb, 2000); A zašto, Visosti?! (Zagreb, 2002); Cvjetići ljubavi (Zagreb, 2003); 10 000 godina Hrvata (Zagreb, 2006); Sesvetski oblak (Zagreb, 2006); Pleter (Zagreb, 2008); Hrvatski usud i Vinovita (Biblioteka »Srijemski Hrvat«, Zagreb, 2010); Sretan vam Uskrs, sunca moja mala (Zagreb, 2011); Uskrsnuće (2. nadopunjeno izdanje, Zagreb, 2011); Moj voljeni i kićeni Srijeme (Biblioteka »Srijemski Hrvat«, Zagreb, 2011).
Tekst: Zlatko Žužić
