Pokrajinsko tajništvo za kulturu i javno informiranje podupire aktivnosti i projekte nacionalno-manjinskih zajednica u Vojvodini, pa tako i Hrvata. O situaciji u kulturi, prekograničnoj suradnji s Hrvatskom, ali i problemima u informiranju razgovarali smo s pokrajinskim tajnikom za kulturu i javno informiranje Slavišom Grujićem.

HR: Kako ocjenjujete kvalitetu kulturne produkcije vojvođanskih Hrvata? Koje biste projekte izdvojili?
Imajući u vidu dvije činjenice, relativnu malobrojnost građana hrvatske nacionalnosti u AP Vojvodini i njihovu disperziranost, s jedne strane, i s druge strane činjenicu da su tek prije desetljeća dobili mogućnost da njihovi pothvati u području kulture budu subvencionirani od strane države, odnosno pokrajine, iznenađujuće je živa i plodonosna aktivnost kulturnih djelatnika hrvatske zajednice. Mogu reći kako hrvatska nacionalna zajednica vrlo pomno i pažljivo bira projekta i radi na njima, pokušavajući uskladiti stvarnost s mogućnostima. Projekti koji se realiziraju su veoma važni, a mogu li se oni ispuniti do kraja ili ne, to nije pitanje dobre volje s ove strane, nego je pitanje mogućnosti odnosno svijesti koliko mogućnosti imaš. Svakako moraš imati najbolju volju da, u ovom slučaju hrvatskoj nacionalnoj zajednici, daš ona prava koja ona očekuje i na koja ima pravo. Visoko cijenim hrvatsku nacionalnu zajednicu i promatram je kroz projekte koji se daju, kroz nakladničke, kao i kroz sve ostale aktivnosti. Ova zajednica ima svoju kulturnu politiku koja se bez obzira na situaciju ne smije zanemariti, a tome svakako pridonosi i njihova agilnost, kao i stvarateljski potencijal i spremnost da se s malim sredstvima pruži optimalni domet, što negdje smatram navikom stečenom u razdoblju kada je hrvatska kultura u Vojvodini opstajala zahvaljujući samo financijskim naporima samih kulturnih djelatnika.

HR: Kako ocjenjujete rad Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, čiji je suosnivač Skupština AP Vojvodine?
U potpunosti sam zadovoljan tom suradnjom, počevši od vrlo konstruktivnih razgovora koji se kreću od projekata, pa do potrebe da Zavod ima svoje prostorije u kojima će na kvalitetan način obavljati svoje aktivnosti. Privođenje namjeni prostora za rad je nedavno bio i predmetom našeg razgovora, kao i iznalaženje mogućnosti od strane države, te od strane pokrajine, kako bi se ovaj problem riješio i ja sam stajališta kako tu neće biti problema. Dopustite mi da u domeni produkcije naglasim napore i uspjehe koje postižu Zavod i nakladnička djelatnost NIU „Hrvatska riječ“, a siguran sam da i ostale institucije daju pun doprinos živoj kulturnoj aktivnosti unutar zajednice. Zavod je paradigma uspjeha koji je postignut s relativno malo novca, ali s puno entuzijazma svih uposlenika.

HR: Kao tzv. nova manjina, Hrvati u pokrajini su u odnosu na Mađare, Slovake, Rumunje i Rusine podzastupljeni u području kulture i informiranja. Naime, nemaju profesionalno kazalište na materinskom jeziku, a nisu zastupljeni ni kao kadrovi u pojedinim pokrajinskim institucijama kulture. U području informiranja Uredništvo na RTV-u ima manji broj uposlenika u odnosu na druge redakcije, dok se NIU „Hrvatska riječ“ tek sada po godišnjim dotacijama približava sličnim novinsko-nakladničkim ustanovama drugih nacionalno-manjinskih zajednica u APV. Hoće li doći do izjednačavanja ovih prava, kada i kako?
Mislim da izraz podzastupljenost ne odgovara činjeničnom stanju, prije bi se moglo govoriti o nedovoljno brzom postizanju pune ravnopravnosti uvjetno rečeno novih manjina u odnosu na ranije etablirane, što je prvenstveno posljedica financijske krize koja određuje iznose sredstava u proračunu koji je svake godine sve tanji. Ne može se osporiti da je Tajništvo svaki puta kada je bilo u prigodi nastojalo ojačati poziciju novih manjina, pa i hrvatske, pri tomu vodeći računa da nikada ne smanji iznose drugima. Kada govorimo o informiranju i sâm sam bio dionikom uvođenja ovog programa na RTV, tako da je jasno što mislim o tome i na koji način sagledavam taj problem. U potpunosti to podržavam. Činjenica je kako tu još uvijek postoji korak više, trenutačno RTV radi u lošim uvjetima i tek sada će ući u neku razinu financiranja, pa će znati kako i što dalje. Treba istaknuti kako je RTV tražila i dobila sredstva od Pokrajinskog tajništva za kulturu i javno informiranje za sređivanje dopisništava. Jedno od njih jest i u Subotici i sigurno je kako će Subotica kao jedan od centara gdje živi veliki broj pripadnika hrvatske nacionalne zajednice na taj način ostvariti boljitak, a mislim da će kroz potporu i pojačavanje dopisničke mreže biti još vidljiviji napredak. Gledano kroz perspektivu posljednje dvije godine, od kada vodim ovo Tajništvo, NIU „Hrvatska riječ“ i sve što ima veze s kulturnim interesima hrvatske zajednice ima konstantan uspon u smislu našeg odgovora tomu: da hrvatska nacionalna zajednica mora biti u onom balansu točno sukladno zakonu i onome što se očekuje ne zato što mi činimo nešto hrvatskoj zajednici, nego zato što je to red, zakon i obveza i zato što je to Vojvodina. Mislim da smo napravili velike korake u ovoj oskudici i očekujem vrlo brzo, vjerojatno u sljedećoj godini, da će hrvatska zajednica dobivati sredstva koja će biti uravnotežena u odnosu s drugima. Hrvatska nacionalna zajednica je počela najkasnije i to razdoblje je trajalo, a mi smo ga sada dodatno ubrzali kako bi došlo do uravnoteženja. Mislim kako je to veoma važno, ne zato što hrvatska zajednica ima od toga korist, nego svi imamo korist. Ne radi se ovdje o izdvojenom planetu, naprotiv, ova zajednica je dio našeg sustava u kome svi obitavamo. Svi smo u jednom kulturnom sustavu i moje je zadovoljstvo u tome da taj kulturni sustav podržavamo na sve načine. Koliko znam, u nakladničkoj djelatnosti je hrvatska nacionalna zajednica u prošloj godini dobila sredstva koja joj pripadaju, a mi težimo tome da bude i više projekata i više sredstava.

HR: Koliki je značaj nacionalno-manjinskih zajednica, pa tako i Hrvata, u projektima međunarodne, interregionalne kulturne suradnje koje provodi AP Vojvodina? Kako ocjenjujete kulturnu suradnju Vojvodine s regijama u Hrvatskoj?
Pitanje je koliko svi možemo biti zadovoljni međunarodnom ili interregionalnom kulturnom suradnjom kulturnih institucija sa sjedištem u Vojvodini, od onih koja ima epitet mainstream kulture, kulture većinskog naroda i kulture nacionalnih manjina? Vojvodina s Istrom ima dugotrajnu i dugogodišnju suradnju koja je zasnovana na velikoj otvorenosti i prvenstveno dobrim željama da se istaknu najbolje strane obje regije. Prošlost je iza nas, a u krajnjoj liniji u njoj je bilo i lijepih momenata. Prošlost nas obvezuje da se prisjetimo što je sve bilo i dobro. Stoga mi s Istrom i potvrđujemo te dobre odnose kroz manifestacije Dani Istre u Vojvodini i Dani Vojvodine u Istri, projekte na kojima surađujemo, sudjelujemo na međuregionalnim sastancima. Nama su i Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska županija veoma bliske. Na razini Vojvodine imamo puno toga za ponuditi što je bitno za hrvatsku zajednicu, kao što su primjerice razmjene kazališnih predstava. Ohrabrujuće je to da suradnja postoji i da postoji potreba da se međusobno upoznajemo s produkcijama s obiju strana Dunava.

HR: Po vašem mišljenju, koji su najveći aduti vojvođanske kulture, njezini najveći potencijali za unapređenje i snažniju prepoznatljivost u širem, regionalnom kontekstu?
Vojvodina je adut sama za sebe i ona je adut u Europskoj uniji, jer smo se mi kao takvi formirali prije nego je EU riješila da se objedini. Ovo je dragulj koji postoji u Europi. Višejezičnost je svakako nešto što nas izdvaja i mi smo jedini, poslije Strasbourga, čiji parlament govori na šest jezika. Folklor i raznolikost koju mi imamo, kao i povijest koju posjedujemo, vrijednost je koju je potrebno prezentirati, jer je ovo prostor koji su pohodile mnoge vojske i kulture i sve je to ostavilo traga. Imamo dragulj kao što je Bač – manastir Bođani, tvrđavu Bač i na kraju samostan koji je kompleksan i važan i tu će biti uložena značajna sredstva iz EU. Tu je i Subotica s fantastičnim Palićem i sinagogom, Petrovaradinska tvrđava s podgrađem, Srijemski Karlovci s Kapelom mira... To su sve aduti i na to trebamo staviti ono što mi možemo, a to je kazališna umjetnost. Imamo veoma dobre odnose s kolegama iz Ministarstva kulture Hrvatske i obavljamo razgovore o tome da Hrvatska više bude zastupljena ovdje, ne samo u Novom Sadu nego i u Subotici i Somboru. Vojvodina je specifična po svom multikulturnom prostoru i to je svakako utjecalo na umjetnički izraz njenih umjetnika i na vrlo široku, a samim tim interesantnu lepezu ponude.

HR: Protivnik ste, a to je i službeni stav pokrajinske vlasti, privatizacije medija čiji su vlasnici lokalne samouprave i koji emitiraju programe na jezicima nacionalnih manjina. Usvajanje novog seta medijskih zakona se najavljuje, hoće li ovi mediji uspjeti opstati? Što prognozirate?
Nije ništa novo da smo mi protiv toga. Činjenica je da se nešto mora uraditi u području medija i da je privatizacija medija neminovna, međutim ne mislim da će na terenu to donijeti benefit, to će samo proeuropizirati ovo medijsko tlo. Pitanje vlasničke transformacije medija nije nebitno ako želimo onemogućiti upliv dnevne politike u uređivanje medija. Nisam siguran da privatni mediji koji izravno ili neizravno ovise o proračunskim sredstvima, zatim o sredstvima od oglasa velikih korporacija, imaju potpunu uređivačku slobodu. Stoga smatram kako je iznimno važno osigurati što je moguće veću neovisnost redakcija od osnivača. Kada govorimo o informativnim sadržajima na manjinskim jezicima koji su komercijalno neisplativi, oni se moraju financirati sredstvima iz državnog, pokrajinskog i proračuna lokalne samouprave, bilo kroz potporu pojedinačnim ograničenim projektima ili kao sufinanciranje čitave produkcije javnog glasila. Ono što je za Tajništvo apsolutno neprihvatljivo jest nastavak privatizacije po važećem Zakonu o privatizaciji koji je ostavio pustoš na svim poljima, pa i u javnom informiranju.

Razgovarala: Ankica Jukić-Mandić
Objavljeno u tjedniku „Hrvatska riječ“,
br. 571 od 13. ožujka 2014.