Ivan Piuković, majstor starih zanata

Objavljeno: 02.03.2021. Pregleda: 92

zveckeGdje god da se pojave folklorci koji igraju bunjevačke igre ostave poseban dojam na gledatelje, no ako momci na čizmama nemaju zvečke, koreografija kao da nije potpuna. Osim vizualnog, veliki utjecaj na gledatelja ostavljaju i zvučni efekti, a oni se, bar kod bunjevačkih igara, upotpunjuju upravo zvečkama na čizmama. 

Majstora za ove mesingane udaraljke je sve manje. Jedan od rijetkih je naš sugovornik Ivan Piuković, koji se ovim poslom bavi u slobodno vrijeme već trideset godina, a osim toga izrađuje i bičeve.  

Mesingani tanjirići 

Još prije tridesetak godina, kao mladić prvi puta se susreo s izradom zvečki, a kako nam je ispričao bilo je to sasvim slučajno. 
„Nikad ranije nisam zvečke niti držao u rukama, a stigla je prva narudžba. Zapravo pater Marijan Đukić, koji je tada bio kod franjevaca u Subotici, pozvao je mog oca Grgu i pitao ga pravi li netko u Subotici zvečke? Bilo je potrebno napraviti nekoliko pari za  hrvatsko folklorno društvo u Njemačkoj. Moj jedini kontkat sa zvečkama je bio što sam ih vidio na folklorašima. Krenuo sam u avanturu, ne znajući koliko ću zavoljeti taj posao", prisjeća se Piuković i pojašnjava kako je tada radio u Bratstvu te mu je kolega Tihomir Radak napravio prvi alat kojim je početi izrađivati zvečke. 
Napravivši dva tanjirića, otišao je po mišljenje iskusnog folkloraša. 
„Svoje prve zvečke, zapravo tanjiriće, odnio sam kod bać Pere Vojnića Purčara, koji je bio dobar igrač, folkloraš i razumio se u to, pitao sam ga za mišljenje. Kazao mi je da to što sam napravio nije dobro. Zapravo, nije napravljeno od dobrog materijala. Tada sam saznao da se zvečke prave od mesinga. Bio je to prvi pravi korak", priča Piuković i prisjeća se kako je s njim u Bratstvu radio i stariji čovjek koji je bio folkloraš u tadašnjem KUD-u Bratstvo koji je također izrađivao zvečke. 
„Kad je bać Marko čuo čime se bavim, kazao mi je kako on više nikad neće praviti zvečke, ali da ima alat koji će mi rado dati. Taj alat i danas koristim i osobito mi je drag jer ima svoju težinu, svoju starinu i sve se radi ručno. Tada sam se ozbiljnije počeo time i baviti", kaže sugovornik. 

Tri desetljeća sa zvečkama 

Da se dobar glas daleko čuje, potvrđeno je nebrojeno puta, a za dobre zvečke se pročulo i među folklorašima. Uslijedile su porudžbine. Tako su nove zvečke dobili folkloraši u KUD-u Bratstvo, HKC-u Bunjevačko kolo, pa i drugi KUD-ovi u Subotici, folkloraši u Tavankutu, Somboru, Lemešu, a nakon toga i društva po Hrvatskoj, Njemačkoj, Australiji, Kanadi... Po nekom proračunu, naš sugovornik je godišnje proizveo u prosjeku oko 20 pari zvečki. Ako to pomnožimo s 30 godina rada, dobivamo zanimljivu brojku od 600 pari, dakle 1.200 zvečki. Uzmemo li u obzir da svaka simpla zvečka ima 3x2 tanjirića (dupla ima 5x2) onda je iz ove radionice izašlo najmanje 7.200 mesinganih tanjirića, plus još po dvije ploške (pločice) u svakoj... „Nakupilo se. Moram spomenuti kako je moj prijatelj Ivan Ivković Ivandekić, koji često ide u Hrvatsku fotografirati, bio onaj koji je moj rad reklamirao šetajući u čizmama s mojim zvečkama. U vrijeme kad sam počeo raditi zvečke bilo je dva ili tri majstora. Nisam ih poznavao, ali sam znao da rade, a danas u Subotici sam ostao sam, ali ima u Novom Sadu čovjek koji također pravi zvečke", kaže Piuković i dodaje: „Zvečke same po sebi predstavljaju glazbeni instrument. Nisam to odmah znao nego sam o zvečkama čitao u knjizi Dragulji bunjevačke riznice koju je napisao poznati koreograf Stevan Tonković Pipuš. Tamo sam pročitao da su zvečke prisutne u folkloru nekih osamdesetak godina, sada možda već i više, te da zvečke udaraju na kontru. To mi je puno značilo da znam to prenijeti ljudima koji su pitali i htjeli saznati nešto više".

Duple, simple, niklovane... 

Zvečke su sastavljene iz više dijelova: imaju metalni nosač na kom postoji šest rupa. Svaka druga rupa ima svoj klin i na njega se postavljaju mesingani tanjirići. Između njih se nalaze dvije ploške, također izrađene od mesinga, koje su okruglog oblika i one upotpunjavaju zvuk zvečki. Ostale rupe služe za pričvršćivanje na kožu. O tome koliko je bitna kvaliteta kože sugovornik kaže: 
„Kada sam počinjao raditi, koristio sam meku kožu, što se nije pokazalo najboljim rješenjem. Gledajući folkloraše dok igraju, shvatio sam da koža mora biti čvrsta i jaka kako bi se adekvatno mogla namjestiti na čizme i dobro stegnuti da ne pada. Koža s kojom radim je goveđa blank koža debljine oko 3 mm, a širine 2 cm. Ima metalnu pređicu i desetak rupa".
Pitali smo i u čemu je razlika zašto na sceni možemo vidjeti i jednoredne i dvoredne zvečke, pa i mesingane i niklovane, na što je Piuković odgovorio: 
„Dugo sam radio samo mesingane zvečke, a Somborci su prvi poručili niklovane. Tada je Sever još uvijek radio i onda sam tamo uz pomoć svog prijatelja Jovice Bunforda uspio izniklovati tanjiriće za niklovane zvečke. Taj zvuk se pokazao jačim i efektnijim. Davor Dulić, koji je igrao u Ladu je naručio za neko manje društvo u Hrvatskoj zvečke i poslao sam im upravo niklovane, misleći kako će time biti zadovoljniji jer daju jači zvuk i efektnije izgledaju na sceni, ali su mi ih vratili i rekli kako oni ipak žele originalne. Dugo sam se držao samo mesinga, ali tržište je tražilo svoje, tako da danas ponudim prvo mesing, a po želji kupaca radim i niklovane. Uvijek su se koristile samo simple zvečke, a duple (u dva reda) sam izrađivao po potrebi. Njih u folkloru koriste samo solisti. S njima je teško igrati i teške su, a nema potrebe za time. U mojoj karijeri su jedino Splićani tražili sve duple zvečke". 

Izrada i pucanje bičevima 

U radionici smo, osim zvečki, zatekli i bičeve. 
„Bit ću iskren: kada sam počeo raditi zvečke, bio sam mlad. Imao sam nekih dvadesetak godina i u to doba mene folklor nije zanimao. Izlazio sam u Largo i slušao drugu vrstu glazbe i dolazio sam u Bunjevačko kolo, ne kao folkloraš nego družeći se s folklorcima koji su dolazili u disco klub Bunjevačkog kola. Tada me sve ovo nije zanimalo, ali život se okrenuo. Sada u svim našim stvarima, običajima, alatkama, nošnji u svemu tome uživam i to neizmjerno volim. Tako sam počeo izrađivati i bičeve, vraćajući se u rano djetinjstvo. Mislim da je velika većina naših salašara nekad držala krave ili svinje, pa makar samo za sebe. Izvodili su ih na pašu na strnjiku i to se radilo od ranog jutra, pa do večeri. Da ljudima svinje ne bi očle u štetu (da ne naprave štetu na susjednoj njivi) svinjari su ih s bičevima malo poplašili. Bič je bio kao pomoćno sredstvo za čuvanje svinja, ali ujedno je služio i za zabavu", objašnjava Piuković. 
„Svatko je imao svoju izradu i tehniku. Djeca su znala uzeti od baće stare čizme i isjeći ih kako bi napravili šalangove (ukrasi od kože). Mene je bičem naučio pucati dida Andrija, ali dok se sam ne lupiš bičem, ne naučiš pucati s njim. A boli, i zna biti opasno." 

Na kraju švigar puca

Tijekom proteklih godina na Dužijancu u Subotici dolazili su gosti iz Hrvatske i Mađarske koji su u sklopu svečane povorke znali pucati bičem. To je našeg sugovornika potaklo na novo razmišljanje. 
„Svi su se dičili time kako znaju pucati bičem, simplo, duplo... Prošlo mi kroz glavu, kako to da naš svijet to ne zna? Međutim, kada sam pokrenuo tu priču, ljudi su se javljali i budila su se sjećanja iz djetinjstva. Javila se potreba za izrađivanjem bičeva. Veliki broj bičeva sam izradio za prijatelje i drage ljude, pa i u dar." 
Ideju o natjecanju u pucanju bičevima iznio je na sastanku Dužijance i ona je usvojena, te se natjecanje ove godine treba održati sedmi puta, a sastavni je dio programa Dužijance. 
„S tom manifestacijom se pokrenula nostalgija kod ljudi. Pojavile su se cijele obitelji koje žele pucati bičevima. Drago mi je i zbog starijih ljudi, ali osobito mi je drago zbog djece koja su to prihvatila i koje svake godine ima sve više. Kad vidim djecu kako se bore i kako žele biti što bolji, to mi je nagrada za rad", kaže Piuković.  
Bič se sastoji od držalja ili bičalja (držak izrađen od tvrdog drveta), zatim ide mesingana karika, kao veze između bičalja i šalangova (koji se izrađuju od kože), zatim štranga (to se uzimalo od istrošenih kajasa), čapo (kožni dio koji je veza između štrange i švigara) i ono što puca je švigar. Švigar se po riječima našeg sugovornika nekad pravio od konjskog repa, i to kažu stari da najbolje puca, ali se danas pravi od umjetne manile. Do zvuka – pucnja dolazi tako što švigar probija zvučni zid. Dakle, u pitanju je nevjerojatna brzina, pa ako i budete poželjeli probati, budite pažljivi ili pak bolje probajte zvečke. To je sigurnije. 

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Vukov)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - kompletan program
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - drugi dan
  • Izložba narodnih nošnji u Senti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - treći dan
  • ZKVH na Hrvatskoj književnoj Panoniji VII. u Budimpešti
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima