Godina 1936. u povijesti Hrvata Bunjevaca ostat će upamćena kao godina u kojoj se proslavljala 250. obljetnica doseljenja Hrvata Bunjevaca u Bačku. Tu veličanstvenu trodnevnu manifestaciju, održanu na Veliku Gospu i sv. Roka, od petka do nedjelje, 14. do 16. kolovoza 1936., s aspekta dužijance spominjemo zato jer su te godine izabrana dva bandaška para, jedan za crkveno slavlje Dužijance, a drugi za proslavu obljetnice. Koca Skenderović iz Đurđina i Franjo Šarčević iz Starog Žednika bili su bandaš i bandašica u crkvenoj proslavi Dužijance, a na toj jedinstvenoj narodnoj smotri života, rada i običaja Hrvata Bunjevaca ulogu bandaša i bandašice obnašali su Grgo Vukov i Elizabeta Đukić.
Iz tadašnjeg tiska saznajemo da se na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1936., odvijala organizirana povorka od oko 10 tisuća ljudi, koju je predvodilo 500 konjanika u narodnim nošnjama. Jedna od najoriginalnijih točaka čitave priredbe bila je svečana historijska povorka koju su činili kostimirani konjanici, a za njima čitav niz sudionika u narodnim nošnjama, od „kraljica" i „risara" do „bandaša" i fijakera ukrašenog klasjem. U povorci, koja je prolazila kroz gusti špalir, sudjelovala su sva hrvatska nacionalna i prosvjetna društva, Pučka kasina, Kolo mladeži, Katolički krug, Katolička čitaonica, Kolo mladih nevenaša, Školska zadruga, Divojačko društvo, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, Hrvatsko pjevačko društvo Neven, Hrvatski prosvjetni dom, Hrvatska kulturna zajednica, Seljačka i gospodarska sloga, društva križara i križarica, političke organizacije, kao i omladinci koji su 10. studenog 1918. godine istakli hrvatsku zastavu na gradski toranj. Sva ta povorka uputila se ka trgu pred crkvom Sv. Terezije gdje se nekoliko govornika obratilo masi okupljenoga svijeta.
Ovaj zapis Stevana Mačkovića poslužio je da se uoči veza između te povorke i one koja je organizirana 1968., za proslavu Dužijance, jer ta, 1968. godina bila je jedna od velikih prekretnica u povijesti dužijance.
Vatra tinjajuće ideje
Skupina intelektualaca bunjevačkih Hrvata, predvođena Matijom Poljakovićem, Nacom Zelićem i drugima, 1968. je organizirala veličanstvenu manifestaciju koju su nazvali folklorno-turistička manifestacija Dužijanca. Tako je, iako na dva kolosijeka, dužijanca postala kompletna, tj. paralelno se odvijala dužijanca u crkvi i ona druga, „gradska", narodna kulturna manifestacija bunjevačkih Hrvata. Nakon Drugog svjetskog rata Dužijanca se primarno vezuje uz crkvu sve do 1968. godine i od tada se uporedo organiziraju dvije proslave, gradska i crkvena Dužijanca.
Kada su, dakle, Matija Poljaković i Balint Vujkov pripremali scenografiju za povorku Dužijance 1968. godine, zacijelo su u mislima pred sobom imali povorku koja je bila organizirana 1936., pa je ta folklorno-turistička manifestacija, ta gradska Dužijanca, uključivala brojne priredbe i događanja, poput natjecanja risara, risarskog kola s izborom bandaša i bandašice, konjičke utrke, izložbe, skupštinu risara i mimohod sa završnom svečanošću u kojoj je prikazan običaj obiteljske dužijance. Dužijanca 1968. godine bila je veličanstvena manifestacija koja je okupila oko 1.200 sudionika povorke. U povorci su bila kola i karuce, prvi put su izneseni radni strojevi, a tijekom povorke je prikazana i sama vršidba. Sve to pratilo je između 80 i 100 tisuća ljudi. Iako na dva kolosijeka, Dužijanca je postala jedinstvena manifestacija.
Članovi Organizacijskog odbora, na čelu s Markom Peićem, uz svesrdnu pomoć predsjednika Skupštine grada Károlya Bagija te Antuna Milodanovića Dele, Antuna Kopilovića Šogora, uspješno su organizirali manifestaciju uz pomoć direktora poduzeća koji su za izvođenje ove grandiozne zamisli osigurali punu podršku. Skupština općine i oko 65 poduzeća obilno su svojim sredstvima pomogli ovu manifestaciju.
Povorka za pamćenje
Završna proslava Dužijance 1968. odvijala se 18. kolovoza. Okupljanje sudionika manifestacije je bilo na subotičkom hipodromu odakle je krenula povorka na čelu s barjaktarem i stigla je na glavni trg, gdje je bila postavljena svečana tribina Kazališta, a salaš ispred Gradske knjižnice, gdje se odvija scenografija predaje kruha od novog žita predsjedniku Skupštine općine. Domaćini salaša su bili Geza Kopunović i Katarina Bačlija. Bandaš i bandašica su bili Grgo Kujundžić i Marija Dulić. Barjaktar ispred velike povorke je bio Antun Mukić. Povorku kojom je rukovodila ekipa od tridesetak ljudi pratilo je građanstvo duž cijelog Somborskog puta. Kada je barjaktar na čelu povorke stigao na glavni trg, kraj povorke je tek polazio s hipodroma.
Jedan od onih koji su sudjelovali u organiziranju Dužijance 1968. bio je i Naco Zelić, a kako je rekao u jednom intervjuu za naš list, činjenica je da bez podrške političara Dužijancu te 1968. godine ne bi mogli organizirati.
„Tada je u politici bilo i razumnih ljudi. Jedan od njih je bio Antun Milodanović Dela, a posebno vrijednoga i puno toga je za nas bačke Hrvate učinio Marko Horvacki, koji je kao predsjednik tada Sreza Subotice odigrao veliku ulogu kada smo osnivali hrvatske škole 1952. godine, kao i prilikom naših nastojanja da organiziramo Dužijancu 1968. godine, kada je proslava Dužijance izašla i na ulice Subotice. On je bio jedan od političara koji je disao narodski, izjašnjavao se kao Hrvat i tu nije bilo rasprave ni razmišljanja."
Proslava je uključivala događaje koji su se odvijali od 30. lipnja do 18. kolovoza. Tako je te godine kada je dužijanca izašla na ulice grada Subotice, održano i prvo Takmičenje risara 30. lipnja, a konjičke utrke i kolo s izborom bandaša i bandašice 15. kolovoza.
Svakako, osim ove turističko-folklorne manifestacije, kao i svih godina do tada, dužijanca se u crkvi kao zahvalnost Bogu za kruh svagdašnji, održala na Veliku Gospu u katedrali-bazilici sv. Terezije. Bandaš i bandašica crkvene Dužijance bili su Loko Kujundžić s Bikova i Stana Stantić iz Donjeg Tavankuta.
Zanimljivo je i da je „risare" – mlade u nošnji, na proslavi crkvene Dužijance uz pomoć Grge Piukovića uveo mons. Bela Stantić, tadašnji kapelan u crkvi svete Terezije 1967. godine kada ih je bilo deset parova, a već naredne, 1968. godine, sudjelovalo je preko 50 risarskih parova.
Priča o godini 1968. ovim tekstom nikako nije iscrpljena, no, neka sada bude rečeno još to da se ona tako podijeljena, na dva uporedna kolosijeka odvijala pune 24 godine.
Izvor: Hrvatska riječ (Nela Skenderović)
