Kontinuirano izvještavanje o radu hrvatskih institucija u Republici Srbiji na žalost sadrži i činjenice koje hrvatskoj zajednici ne idu uvijek u prilog. Ipak, radi istine i očuvanja zajedništva i one se ponekad moraju iznijeti javnosti na vidjelo.
U proteklih je mjesec dana, ista osoba gotovo dan za danom sa svoje privatne e-mail adrese slala pisma krovnoj instituciji hrvatske zajednice u Republici Srbiji – Hrvatskom nacionalnom vijeću (ukupno 6), dvjema profesionalnim ustanovama Hrvata u Vojvodini – Novinsko-izdavačkoj ustanovi „Hrvatska riječ“ (ukupno 2) i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (ukupno 5) te jedinoj relevantnoj hrvatskoj političkoj stranci u Srbiji – Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini (ukupno 5). Dakle, ukupno 18 dopisa upućenih hrvatskim institucijama u Republici Srbiji u samo mjesec dana. Budući da se službeno obraćala tijelu manjinske samouprave i javnim ustanovama, ovoga se puta morala predstaviti imenom i prezimenom – Zvonimir Perušić, nasuprot uobičajenom predstavljanju kao dopredsjednika neregistrirane „udruge“ Hrvatski demokratski forum – preporuke iz Lemeša pri Agenciji za privredne registre, dakle nepostojeće udruge.
Sadržaj svih 18 službenih pisama je uvelike jednoobrazan i jednoličan, a jezik općenja standardni srpski jezik. Riječ je o zahtjevima za pristup informacijama od javnog značaja koje je dotična osoba upućivala redom jednoj od četiriju spomenutih hrvatskih institucija ili ustanova na temelju Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, a odnose se na dijelove materijalno-financijskog poslovanja.
Najprije valja reći kako je poslovanje sviju spomenutih hrvatskih institucija i ustanova, osim što se moraju pridržavati zakonima određenih pravila materijalno-financijskog poslovanja, ujedno objektom cijelog niza unutarnjih i vanjskih procedura i instituta nadzora. Recimo, DSHV je bio u protekle dvije godine objektom nadzora Državne revizorske institucije, koja je pozitivno ocijenila njegovo materijalno-financijsko poslovanje. Također, sve institucije redovito šalju detaljna izvješća s pratećom cjelokupnom dokumentacijom o utrošku novčanih sredstava svojim financijerima. Na koncu, ali ne manje važno, valja reći da i svaki donator, ukoliko postoji, traži da se dobivena sredstva na određeni zahtjev i prema određenim pravilima opravdaju. I ni jedna hrvatska institucija i ustanova o kojoj je ovdje riječ nije, za razliku od prije petnaestak godina, ostavljala ni sjenu sumnje na vlastito zakonsko poslovanje.
Spomenuti ukaz o prijepornosti traženih informacija od strane privatne osobe bez postojeće udruge sadržan je u sljedećem: 1.) od institucija se traže podaci koji su već javno dostupni (npr. „Informacija o plaćenoj članarini u DSHV-u za 2014., 2015. i 2016. godinu za lice: Tomislav Žigmanov“ ili „Kojeg datuma, na kojem organu stranke i na koji mandatni period je za predsednika DSHV-a izabran Tomislav Žigmanov“); 2.) opsežnost traženih podataka gdjekad je nerazumna (npr. „Kopije svih sklopljenih ugovora o dodatnom angažovanju lica po bilo kom osnovu, odobrenje nadležnog organa za dodatno angažovanje lica, datum svake uplate i pojedinačne iznose svih uplaćenih sredstava u 2016., 2017. i 2018. godini“ od strane ZKVH-a, ili „Broj sklopljenih ugovora o dodatnom angažovanju po bilo kom osnovu, odobrenje nadležnog organa za dodatno angažovanje lica, ukupno isplaćeni iznosi za svako pojedinačno lice u 2017. godini“ od strane NIU „Hrvatska riječ“); 3.) informacije koje se traže su nerazumnog obujma koje nerijetko zahtijevaju višednevno pretraživanje po arhivskim registratorima (npr. „Sve uplate iz inostranstva ka HNV-u u 2016., 2017., 2018., 2019. i 2020. godini“); i 4.) postoji začudna fokusiranost na jednu osobu (npr. „Visina isplaćenih sredstava po bilo kom osnovu u 2017., 2018., 2019. i 2020. za Tomislava Žigmanova“ od strane ZKVH-a; „Visina isplaćenih sredstava po bilo kom osnovu u 2017., 2018., 2019. i 2020. za Tomislava Žigmanova“ od strane HNV-a; „Visina isplaćenih sredstava po bilo kom osnovu u 2017., 2018., 2019. i 2020. za Tomislava Žigmanova“ od strane DSHV-a).
Osim što se na ovaj način žele opteretiti ionako skromni administrativni resursi hrvatskih institucija i ustanova (pojedini odgovori zahtijevali su višednevne radne angažmane uposlenih), naum onoga koji je ovo inicirao hoće, s obzirom na količinu poslanih zahtjeva za pristup informacijama od javnog značaja, dovesti u pitanje kredibilitet spomenutih ustanova i stvoriti klimu sumnje u pravedno i domaćinsko raspolaganje materijalno-financijskim sredstvima. Na koncu, ali ne i manje važno, fokusiranost na pojedinu osobu govori o tome da je u pozadini strateški plan razjedinjavanja ojačale zajednice i dobro posloženih i ujedinjenih svih hrvatskih institucija uz koje je i najveći broj hrvatskih udruga. Onih zaista registriranih, i onih čija stvaralačka energija je vidljiva i obogaćena plodovima, a koji, unatoč ovakvim kontinuiranim uznemiravanjima, zatrpavanjima sizifovim poslovima i pokušajima skretanja pozornosti sa važnih stvari, ipak ne izostaju.
Jasna Vojnić, predsjednica HNV-a
Tomislav Žigmanov, ravnatelj ZKVH-a
Ivan Ušumović, ravnatelj NIU „Hrvatska riječ“
