Zajednica Hrvata Beograda Tin Ujević uz potporu Ustanove kulture Parobrod i općine Stari Grad, organizirala je nedavno književnu večer pod nazivom „Matoš u Beogradu“. U prostoru Kuće Đure Jakšića, koja odiše starinom i patinom davnih vremena, mladi glumci Jelena Graovac i Rade Ćosić govorili su najpoznatije stihove velikog književnika, koji je, prije stotinjak godina, centrom beogradske Skadarlije, koračao zajedno s velikanima srpske književnosti Stevanom Sremcom, Milovanom Glišićem, Đurom Jakšićem, Jankom Veselinovićem... O Matoševim beogradskim danima govorio je predsjednik ZHB-a Tin Ujević Stipe Ercegović.
Sedam beogradskih godina
Godine 1894. Matoš kao dezerter bježi u Beograd pred austrijskim vlastima. Pobjegavši iz petrovaradinskog zatvora i preplivavši Dunav, stiže u Beograd. Živi kao boem, svira čelo u Narodnom pozorištu i radi kao novinar.
Nekoliko dana po dolasku u Beograd, pred kavanom Dardaneli upoznaje Božu Nikolajevića. Sjede vani, pod platnenim nadstrešnicama i požutjelim bagrenjem. Mladi ga Nikolajević uvodi u svoju kuću na Dorćolu gdje je odlično primljen. I Jovan Ilić ga redovito poziva na književne sjedeljke u svom domu.
Nakon izvjesnog vremena, u kavani Bulevar, gdje goste zabavljaju svirači, žali se Nikolajeviću i sjetno priča o Hrvatskoj, Zagrebu, Danici Tkalčević... Odjednom ustaje, odlazi orkestru i u trenutku sam zaneseno svira violončelo. Publika je ganuta. Pozdravljaju ga dugotrajnim pljeskom.
S druge strane, doživljava i neugodnosti. Protivnici ga optužuju za špijunažu. Po najvećoj kiši i bez kišobrana, luta beogradskim ulicama. Susreće Nikolajevića. Ogorčen je i shrvan optužbama govori: „Pa zar Austrijanci drže svoje špijune u tako bijednom stanju?“. Matoš, onako bez „dlake na jeziku“ kritizira Veselinovićev roman Hajduk Stanko, te zbog toga, 1898. mora otići iz Beograda.
Vraća se opet poslije šest godina, 1904. godine. Kavanu Dardaneli pregazilo je vrijeme. Sada se okupljaju u Pozorišnoj kafani, kod Kolarca ili u Skadarliji. Ništa nije isto. Bogdan Popović i Jovan Skerlić vodeći su ljudi kulturnog života u Beogradu. Prepucavaju se preko novina i knjiga. Matoš ostaje u Beogradu do 1908. kada je amnestiran od austrijskih vlasti. Vraća se u Zagreb i tamo ostaje do smrti, 1914. godine.
Sudionik scene
U velikoj i kompleksnoj temi odnosa Matoša i srpske književnosti nisu nezanimljivi ni nebitni stavovi koje su o njemu zauzeli srpski kritičari. Provevši u Beogradu ukupno više od sedam godina, Matoš nije bio samo promatrač ni kavanski komentator, već je aktivno sudjelovao u kulturnom i umjetničkom životu Srbije. Sviranje u Narodnom pozorištu, suradnja u vodećim srpskim književnim listovima, poput Brankova kola, praćenje književnog i kazališnog razvoja i rada dovoljan su razlog da se za Matoša u Srbiji stvori zanimanje, a samim time i određena slika o njemu.
Kako je on ipak hrvatski pisac koji je uglavnom djelovao u emigraciji, poznavanje njegovog života u Srbiji tiče se hrvatske književnosti, baš kao što je se tiče poznavanje njegovog života u Parizu, Ženevi ili Münchenu. Sve je to uvjetovalo da se o vezi Matoša i srpske književnosti raspišu kritičari i povjesničari književnosti i s hrvatske i sa srpske strane.
Kroz cijelu ovu priču stalno se provlači izvjesna doza politike, što se može promatrati iz nekoliko kutova i pravdati iz nekoliko razloga. Matoš je u Srbiji bio stranac, i to stranac koji je otvoreno pokazivao svoje naglašeno nacionalno osjećanje, bez namjere da time ikoga vrijeđa. Dokazao je to sklapajući istinska prijateljstva sa svojim srpskim kolegama, posebno onima koji su njegovali tradiciju i svoje srpstvo. Volio je u Jovanu Iliću, Stevanu Sremcu, Janku Veselinoviću, Nušiću poštovanje za vlastitu zemlju i snažan osjećaj pripadnosti vlastitom narodu.
Napadi i nesuglasice
Nisu svi napadi na Matoša u svojoj srži bili politički uvjetovani. Bilo je tu nesuglasica i na književno-teoretskom i estetskom planu. Skerlić je u svojoj viziji preobraćenja srpskih kulturnih i umjetničkih prilika općenito bio nesklon boemiji i sjedeljkama po kavanama. Događalo se da su mnogi Matoševi neistomišljenici iz književno-umjetničkih redova iskorištavali njegovo nacionalno isticanje ne bi li u javnosti stvorili lošu sliku o njemu i time ga onemogućili u radu. U tom je smislu nešto gore od optužbe za špijunažu teško smisliti.
Iako se politika vezuje za Matoševo ime u tolikoj mjeri da to dijelom prelazi okvire književno-znanstvenog proučavanja, nije zanemarljivo dotaknuti se i takvih tema. Svi ti podaci koji se tiču njegove osobe, uključujući i boemski način života, pomažu dobivanju što cjelovitije slike o Matošu književniku.
Kontradiktorni pogledi
Za života i još više nakon smrti, krunjen je različitim epitetima. Nacionalist i kozmopolit su jedni od njih i oni se kod njega međusobno ne isključuju. Jedino bi možda rječnik trebalo prilagoditi novijim sociološkim tumačenjima pa riječ „nacionalist“, koja danas ima negativne konotacije, zamijeniti riječju „domoljub“. No, kako su pogledi na Matoša jednako kontradiktorni kao i on sam, vjerojatno bi se našao netko tko bi takvu zamjenu osporavao. No, u prilog toj tvrdnji idu i razmišljanja srpskih kritičara. Iskazanim poštovanjem za njegovo starčevičanstvo i iskreno domoljublje, odbacili su svaku pomisao o šovinizmu.
I na kraju vrijedi citirati što je Matoš napisao prilikom odlaska iz Beograda: „Nikada se ne bih, da i mogu, znao potpuno odužiti za onaj komadić srca, duše i slobode, za ono parče bratskog prijateljstva što ga imah u Beogradu, u krugu čestitih ljudi, najboljih u Srbiji, koji me bratski privinuše na grudi bez obzira na naše političke razlike“.
U okviru večeri nastupio je i glazbenik Nenad Labor.
Izložba Nives Čičin-Šain
Zajednica Hrvata Beograda će kao sljedeću manifestaciju organizirati izložbu radova splitske umjetnice Nives Čičin-Šain. Izložba će biti otvorena 28. lipnja u UK Parobrod od 20 sati. Bit će predstavljena i knjiga Tragom Hrvata u svijetu. Ovaj događaj se organizira u suradnji sa splitskom podružnicom Hrvatske matice iseljenika.
Izvor: Hrvatska riječ
