Križevi krajputaši – dio materijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji (I.)

Objavljeno: 16.04.2019. Pregleda: 76

kriz krajputasKulturu prepoznajemo kao općenito značajan društveni, a u suvremeno doba i kao ekonomski resurs, odnosno kapital. Taj se kapital pojavljuje u obliku kulturnih vrijednosti fizičkih formi (zgrade, slike, skulpture i drugi objekti kulturnog naslijeđa) ili onih neopipljivih (tradicija, vjerovanja, prakse, ideje i ostalo što povezuje grupe ljudi). A sve to čini kulturno naslijeđe koje posjedujemo i čiji smo baštinici, te predstavlja onaj kontekst koji nas definira, identificira i izgrađuje. Takav se kapital naziva i materijalnom te nematerijalnom baštinom, a njezina nas slojevitost određuje i onima koji smo odgovorni za njezinu pojavnost.

Upućujući na njihove humanističke, kulturne, povijesne, religijske, umjetničke pretpostavke, kao individue svjesne svoje prošlosti, nužni smo ih sagledati, valorizirati, zaštititi i prezentirati. Osobito se to odnosi na nepravedno marginaliziranu lokalnu baštinu, koja nema etiketu elitne te se kao takva s nedovoljno pažnje problematizira. Kao uglavnom takvu prepoznajemo i materijalnu i nematerijalnu baštinu Hrvata u Vojvodini, koja tek u posljednjih nekoliko godina postaje predmetom memoriranja od ponajprije pripadnika te zajednice. S druge strane, isti ti pripadnici zajednice djeluju i na afirmaciji vlastitih kulturnih vrijednosti u cilju približavanja kulturnog naslijeđa baštinicima i široj javnosti.

Sredstva vlastite afirmacije

Prema definiciji UNESCO-a pod nematerijalnom se kulturnom baštinom podrazumijevaju vještine, izvedbe, izričaji, znanja, umijeća, kao i instrumenti, predmeti, rukotvorini i kulturni prostori koji su povezani s tim, koje pojedine zajednice i pojedinci prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine. Kulturna baština neke sredine jesu i korijeni koji govore o tome da su njihovi preci stvarali prostor u kome oni žive zajedno s njima, što je nezamjenjivo u određivanju kulturnog i nacionalnog identiteta. Ta je baština izvor onih obavijesti koje smo sposobni iz nje pročitati, prenositi ih, odnosno interpretirati. Materijalna i nematerijalna dobra važna su sredstva vlastite afirmacije u multietničkim sredinama, a pokazuju kako su oni u tradicijskom kulturnom naslijeđu neraskidivo vezana.

Izrada kataloga

U procesu sagledavanja vlastite kulturne baštine bilježe se i aktivnosti unutar zajednice Hrvata u Vojvodini. Jedna od najznačajnijih je izrada projekta Katalog nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Vojvodini/Srbiji (NKBH/S) koji se odvija pod okriljem Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Centra za popis nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Vojvodini/Srbiji, pristupa se terenskim istraživanjima i stvaranju baze podataka, s ciljem njezine trajne zaštite, upisa u Registar kulturnih dobara Republike Srbije te eventualni upis na UNESCO-ovu listu čijoj je konvenciji o nematerijalnoj kulturnoj baštini Srbija pristupila 2010. godine. Izrada kataloga se može razumjeti kao prvi korak u evidentiranju nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Vojvodini/Srbiji, a koje kao takvo prethodi i eventualnom modelu sistematske zaštite, obnove ili pak njegove praktične izvedbe. Niz aktivnosti kao što su izrada popisa baštinskih elemenata, istraživanje na terenu, pregled i proučavanje građe pohranjene u javnim i privatnim zbirkama, prikupljanje fotodokumentacije i videozapisa, dokumentiranje trenutačnoga stanja danoga prijedloga na terenu i dr. osnovni su postupci kojima se može skicirati realno stanje stvari.

S druge strane, sami modeli koji se mogu primijeniti pri zaštiti nematerijalne kulturne baštine mogu biti različiti i slojeviti. No, kao oni kojima se pretpostavlja najveći uspjeh jesu modeli koji potiču transfer znanja o određenoj kulturnoj praksi ili dobru te njezin razvitak, te oni koji kreiraju i dodatne aktivnosti koje mogu biti i interdisciplinarne. Drugim riječima, to su oni modeli koji održavaju »na životu« određeno kulturno dobro, koji promiču funkciju i značaj toga dobra u društvu, osiguravaju održivosti dobra putem edukacije, dokumentiranjem u svim vidovima i načinima suvremenoga bilježenja te stručnim i znanstvenim vrednovanjem, oni koji potiču sudjelovanja zajednica i grupa u identificiranju, definiranju, izvođenju i prenošenju dobra, njegovo populariziranje i osiguravanje njegove dostupnosti javnosti.

Bunjevački put križa

Među takve projekte može se ubrojati i projekt Bunjevački put križa koji je posljednjih godina aktivirao širu hrvatsku zajednicu u Vojvodini, a bio je posvećen interpretaciji jednog takvog složenog baštinskog sklopa, te predstavlja jedan od mogućih modela kako se mogu uspješno afirmirati različiti aspekti vlastitoga lokalnog naslijeđa, koje je često složena cjelina, sačinjena od brojnih opipljivih i neopipljivih elemenata (graditeljstvo, likovna umjetnost, jezična baština, tradicijske vještine i prakse, običaji…), a ukazuje i na to kako se u postupku memoriranja naslijeđa puno toga može učiniti i samoinicijativno. U tom smislu takav model projekta, posvećen podsjećanju, obnovi i u određenom smislu i revitalizaciji pasionske baštine, odnosno križeva krajputaša i prakse koja se veže uz njihovo postojanje, iščitava dio lokalne kulturne baštine sažet od materijalnih i nematerijalnih elemenata, točnije segmenata pasionske baštine vidljive i danas u prakticiranju ophoda križnoga puta te praksi podizanja križeva na otvorenom, uz rub ceste, na križanjima putova, njivama, grobljima. Pokazao se kao model strateškog promišljanja segmenta kulturne baštine, odnosno kao ideja koja stimulira osvještavanje vlastitoga naslijeđa i koja kreira dodatne aktivnosti na različitim područjima kulture s ciljem njezine vidljivosti i prezentacije s idejom dugog trajanja.

Pozitivan odnos spram baštine se ne događa sam, on zahtijeva angažiranost, osobito u onim segmentima koje svojim djelovanjem još nisu zahvatile profesionalne nadležne institucije. Stoga projekti posvećeni zaštiti kulturnoga naslijeđa zahtijevaju osobinu kojom bi potaknuli promjenu odnosa spram točno određenog segmenta baštine u pozitivnome smislu te koji se s tim ciljem interdisciplinarno promišlja, a u sebi sadržava i svojevrsni angažirani program i točno definirano područje interesa. Uključivanjem i poticanjem same lokalne zajednice (među ostalim, i putem ovakvih medijskih priloga) u takav svojevrsni sustav zaštite od različitih vrsta propadanja, ili pak potpunog nestajanja, moguće je stvoriti klimu njegove održivosti.

Izvor: Hrvatska riječ (Ljubica Vuković Dulić)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - drugi dan
  • Izložba narodnih nošnji u Senti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - treći dan
  • ZKVH na Hrvatskoj književnoj Panoniji VII. u Budimpešti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - četvrti dan
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima