U Santovu (Hercegszántó), mjestu u Mađarskoj, uz samu srbijansku granicu vidjelo se i čulo ono što dugo nije – na pozornici nošnja, običaji i ikavica šokačkih Hrvata. A sve to pokazali su članovi KUDH-a Bodrog iz Monoštora koji su svoj godišnji koncert ove godine, umjesto u Monoštoru, priredili u Santovu i na pozornici santovačkog doma oživjeli nekadašnju igranku u selu, zvuk gajdi, samice, tradicijsko monoštorsko pjevanje... A gledateljima puno srce, a kako i ne, kada su ih Monoštorci vratili njihovim šokačkim korijenima. Makar na kratko. Dovoljno da se svaki dio programa isprati pljeskom i s velikim emocijama.
Ikavico, dok ti ime traje
„Drago mi je čuti i vidjeti ovo naše šokačko naslijeđe. Moja mama se do svoje duboke starosti oblačila u šokačko ruvo, ja sam plesala u šokačkoj nošnji. Nema te naše nošnje više, nemamo više ni kulturno-umjetničko društvo“, kaže s nostalgijom Marija Jelić iz Santova.
„Meni se najviše dopalo što čuvaju tu našu ikavicu, jer to je naša riječ. Vidim s koliko ljubavi i brige čuvaju svoje šokačko naslijeđe, koliko im je stalo. Santovo je staro selo, mladi su otišli iz sela i te naše nošnje pohranjene su u škrinjama, jer ih više nema tko nositi. Čuvam i ja svoju nošnju, ali ne znam hoću li imati prigodu obući ju“, kaže Ankica Žužić.
Uz Ankicu je i njezina sestra Marija Žužić-Kovač koja ima razlog više da bude zadovoljna ovim koncertom.
Koncert dakako nije propustio ni Živko Mandić, autor Rječnika govora santovačkih Hrvata.
„Mogu smjelo reći da ovaj kulturni dom ovako nešto još nije vidio niti čuo. Ti glasovi, ta sloga, čista lipa ikavica. Divota. Nošnja Monoštora i Santova je istovjetna, ali se u Santovu ona slabo nosi. Slični su nam i običaji. Ikavica nam je malo drugačija, ali može se reći da i mi i Monoštorci isto divanimo“, kaže Mandić.
Obnova prekinutih veza
A kako i ne bi isto divanili kada ih vežu isti šokački korijeni, ali je splet povijesnih okolnosti odredio da Santovo od ostalih šokačkih mjesta u Bačkoj razdvaja državna granica.
„Presjekla nas je granica još nakon Prvog svjetskog rata, što je prekinulo i mnoge obiteljske veze koje su se održavale 300 godina. Ali pokušavamo danas obnoviti naše veze i običaje. Mi u Santovu smo mnogo toga izgubili, kod nas se malo toga sačuvalo. Zato mi pokušavamo njegovati našu tradiciju kroz folklornu sekciju u našoj školi. Pomoć imamo i od naše učiteljice Sonje koja je završila studij u Zagrebu, koja je i preuzela školsku folklornu sekciju“, kaže Josip Šibalin, ravnatelj vrtića, škole i učeničkog doma u Santovu.
Do sredine XIX. stoljeća Hrvati su bili dominantno stanovništvo u mjestu i činili su dvije trećine stanovnika Santova.
„Nakon Prvog svjetskog rata broj se iz godine u godinu smanjivao, a naročito je to bilo uočljivo 50-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme sukoba jugoslavenskog rukovodstva sa Sovjetskim Savezom. Došlo je tada do proganjanja našeg naroda, neki su proglašeni nepoželjnim elementima i čak su morali napustiti Santovo, napredni poljoprivrednici proglašavani su kulacima, oduzimani su im posjedi, proganjani su. Mnogi su otišli i trbuhom za kruhom, jer je ovdje bilo sve manje mogućnosti za život i rad. Danas je zato od 2.100 stanovnika u Santovu, Hrvata oko 700“, kaže Šibalin.
U santovačkom vrtiću je 60 mališana, a u školi 160 učenika kako iz Santova tako i iz mađarskog dijela Bačke. Škola je dvojezična i u njoj djeca uče mađarski i hrvatski.
„Posljednjih godina uspostavili smo veze s Monoštorom, posjećujemo se s manjim delegacijama, a onda smo odlučili da tu suradnju iskoristimo tako što ćemo naše drage Monoštorce pozvati da nam budu gosti i prirede jedan cjelovečernji koncert. Sada se prvi puta predstavljaju samostalno. Ne treba reći da mnogi od naših Santovaca još uvijek imaju rodbinu u Monoštoru, jer smo mi bili povezani i prije 200-300 godina“, kazao je Stipan Balatinac, predsjednik Hrvatske manjinske samouprave Santova.
„Dok ima dice, ima i nade, jer oni su naše blago i dicu tribamo učiti da budu Šokci, tribamo ih učiti našim običajima“, kazao je u svom pozdravnom govoru predsjednik Bodroga Željko Šeremešić.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)
