U šokačkoj etno kući Didina kuća u Baču prije nekoliko dana okupile su se vrsne kuharice, a bogami i kuhari, kako bi pokazali koliko su vični kotliću, oklagiji i kuhači, a sve to da bi napravili što ukusnija jela koja su tipična za njihovu nacionalnu zajednicu. Krčkao se u kotlićima ovčiji paprikaš, sekelj gulaš, pileći paprikaš, razvijala pita, mijesila i pekla pogača, pekla krumpirača, kuhala paradajz čorba sa jajima... Domaćini su odabir jela prepustili samim kuharima cijeneći da će sami znati odabrati ono što njihovu kuhinju izdvaja od drugih i ono što im za pripremiti najbolje ide od ruke.

I očas se dvorište Didine kuće nije vidjelo od dima, jer se baš na otvorenoj vatri u kotlićma najbolje krčka paprikaš, u peći zidanoj od blata najbolje peče pogača ili se na improviziranom šporetu na loženje može zgotoviti juha od rajčice. Neke kuharice ipak su se radije povukle u kuhinjski ambijent, jer su za njihove delicije trebale daska i oklagija, pa i rerna. Domaćini su osigurali i ambijent i sve što je potrebno za zgotoviti jela, a kuharima i kuharicama ostalo je samo zasukati rukave, mijesiti i kuhati.
Ovčiji paprikaš i pogača

Čini se da je, barem vremenski, najzahtjevniji poasao imao Franja Čeke iz UG Tragovi Šokaca iz Bača, jer više od tri sata budno je motrio svoj kotlić ovčijeg paprikaša. A i da krene s kuhanjem trebalo mu je i truda i vremena, jer je poslije obilaska mesnica u Baču morao čak do Bačke Palanke po ovčije meso. Ali vrijedilo je, jer, kaže Franja, ovčetina koju je konačno našao baš je potaman za paprikaš.
„Osim ovčijeg mesa, tu je crni luk, lovor, papar u zrnu, sol i vegeta. Nisam zaboravio papriku, ali se ona ne dodaje odmah već malo kasnije, kada paprikaš prokuha. On se jede s kruhom, nema tijesta uz njega, tako da se kuha da bude gušći“, priča Franja, ali se od kotlića i vatre ne odvaja.
„Što da Vam pričam? Kad bude gotov, probat ćete“, kaže Franja siguran u svoje kuharsko umijeće.
U to nisam ni posumnjala, ali sam prešutjela da ću mu i bez kušanja vjerovati na riječ, jer ovčetina baš nije po okusu jedne rođene salašarke koja prednost ipak daje onome čega je na salašima uvijek bilo, a to su perad i svinjetina. Nedaleko od Franje na improviziranom šporetu na loženje Merima Keserović iz Udruge žena Kolevka Bačke iz Bača kuha čorbu od rajčice. Čorba ko čorba, ali i nije baš tako, jer se u tradicionalnoj slovačkoj kuhinji čorba od rajčice sprema malo drugačije.
„Prvo se pirja luk narezan na krupno, može na četvrtine. Malo se onda u taj luk uprži brašna, skine s vatre i doda paprika. Skida se s vatre da paprika ne bi gorjela. Nalije se vode i rajčica, vrati na vatru i kuha. Pri kraju kuhanja dodaju se jaja jedno po jedno, tako da u vrućoj čorbi ostanu cijela i kuhaju se da poprime okus rajčice. Čorba se jede s tijestom, koje se posebno priprema, i vrhnjem. Kuha se ta čorba i danas i to obično petkom, kada se posti“, kaže Merima i ne skirva da je kuhati ovu čorbu naučila od svoje svekrve. Uz ogradu da je svekrva i dalje bolja kuharica.

Slovačka čorba i bosanska šljivopita

Od Meriminog improviziranog šporeta radoznalost me vodi tamo gdje se okupilo najviše isto tako radoznalih glava nagnutih nad improviziranu zemljanu peć. A u toj peći pekla se pogača. Ona jednostavna. Od brašna, soli, kvasca i vode.
„Od tih sastojaka umijesi se tijesto. Na srednje, ni previše meko, ni previše tvrdo. Ostavi malo da odstoji i onda se peče“, priča susretljiva Eva Petrović iz KUD-a Različak iz Vajske.
A da bi se pogača pekla, baš onako kako se to nekada, a i sada radi u romskim kućama gosti iz Vajske donijeli su čak i ozidanu peć. Eva je bila zadužena za tijesto, a muški članovi ekipe iz Vajske za vatru koja je ovdje vrlo važna, jer pečenja pogače nema sve dok se peć dobro ne zagrije. Kažu, ima tada u njoj i 300 stupnjeva. Tek onda se pogača stavlja na pečenje, ali u pećnicu u kojoj više nema ni vatre ni žara, jer pogaču peče vrelina ugrijane peći.
„Dovoljno je dvadesetak minuta, možda manje, možda više, sve ovisi koliko je pećnica ugrijana“, priča užurbana Eva dok vadi vrelu pogaču iz peći.
I taman kada sam ženu htjela ostaviti da se bakće oko tijesta ona trči za mnom s vrelom pogačom i nudi mi da odlomim parče, namažem mašću i kušam. Pogađate, ovo nisam odbila, a i kako bih kada pogača što se puši, natopljena mašću koja se topi u njoj vraća neka davna sjećanja. I tako masnih ruku tražim još koju zanimljivu sliku i priču. A nekako mi se sama nametnula jedna simpatična crnka koja nešto petlja oko pleha i pećnice. A još kada sam čula da se slastica koju sprema zove šljivopita nisam odoljela da je ne propitam još malo.
„To je stara bosanka slastica. Jednostavna je za spremiti. Prvo se istope dvije žlice masti i pospu po plehu u kome će se pita peći. Na tu mast poređaju se otvorene šljive bez koštice, pospu šećerom po okusu i s dvije-tri žlice brašna. Stavi se pleh u pećnicu i na 220 stupnjeva peče dok šljive ne krenu da cvrče, odnosno dok se ne zapeku. Izvadi se pleh i polije pita s ostakom masti i još s dvije-tri žlice brašna. Po starom receptu od gore se zalije skorupom, a sada nema skorupa pa stavljam slatko vrhnje. Također, brašno koje se dodaje drugi puta može se zamijeniti mrvicama, pa onda šljivopita malo podsjeća na gomboce sa šljivama«, kaže Gordana Bjelajac UG Bač u srcu Bačke.
I tako, moglo bi se ovdje još za dva teksta ređati zanimljivih recepata pronađenih u starim bakinim kuharima. Umjesto toga reći ću samo da su na koncu stolovi bili prepuni raznovrsnih đakonija. Slanih, slatkih, kuhanih, pečenih, zapečenih. Jer svašta kriju ti stari, pohabani kuhari. Treba ih samo otvoriti i pročitati. I da ne ostanem dužna ostalim kuharima, uz pobrojane udruge sudjelovale su i ŽPS Tramošnjanke iz Bača, UG Roma općine Bač i KUD Buzó Virág iz Vajske. Domaćini Stanka i Stjepan Čoban imaju itekako razloga da ovakav susret ponove i naredne godine. Volje i recepata ne manjka.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)