Sonta je jedno od podunavskih sela s nekad dominirajućim postotkom šokačkih Hrvata u strukturi stanovništva. Po popisu od 2002. godine bila je to većina od 59 posto, dok je danas, uslijed više čimbenika koji ne idu u prilog bitisanju hrvatske zajednice na ovim prostorima, taj postotak umanjen. Sigurne pokazatelje koliko, nitko ne može precizno navesti. Sve malobrojniji i sve stariji Šokci iz navedenih mjesta ne posustaju u nakani da, kako god znaju, očuvaju izuzetno bogatu tradiciju svojih predaka. Među njima, na vrlo istaknutom mjestu je pučka pjesnikinja, sedamdesetosmogodišnja Pavka Domić iz Sonte. Ovih dana iz tiska joj je izašla knjiga pjesama, njezin samostalni poetski prvijenac Od srca k srcu.
Srce među koricama
Dugo očekivana poetska tvorevina Domićeve, iako je njezino pojavljivanje puno ranije planirano, pa nekoliko puta odgađano, svjetlo dana je ugledala na samom koncu svibnja ove godine. Knjigu je uredila predsjednica Udruženja balkanskih umjetnika Dijana Uherek-Stevanović. Nakladnik je Galaksijanis iz Niša, sunakladnik Udruženje balkanskih umjetnika iz Subotice. Pjesme je lektorirala književnica iz Sonte Ruža Silađev, korice je dizajnirao Nišlija Mlađan Ranđelović, a knjigu za tisak pripremila je Dubravka Ranđelović. Put stihova Domićeve prema prostoru među koricama trasirao je slučajni razgovor autorice s budućom urednicom za vrijeme prošlogodišnjeg susreta pučkih pjesnika u Surčinu. Nedugo poslije manifestacije Uherek-Stevanovićeva je posjetila Domićevu u njezinom domu u Sonti.
„Otišla sam kod nje, u njezinu toplu kuću, u kojoj se nalazi niz fotografija na kojima su sakralni motivi, jer njen dom je kao utočište za vjeru i dušu. Razgovarale smo o vremenu u kojem je živjela, skromnom, ali sretnom djetinjstvu, ljepoti mladosti, poratnim godinama, običajima, vjeri, o Sonti nekada i sada, Dunavu, Vojvodini, Somboru, Apatinu, o ljudima, poštenju, dobroti...“, navela je u predstavljanju knjige i autorice Uherek-Stevanovićeva.
Kako navodi, u početku joj je govor Domićeve bio smiješan i poželjela ju je ispravljati, kako je to učinila i za vrijeme pretipkavanja njezinih rukopisa, a onda je shvatila da je riječ o baštini koju treba njegovati i sačuvati od zaborava, isto kako Domićeva čuva izblijedjele fotografije, ali i rukom vezene stolnjake, gredenac na kojem mirišu dunje i sjećanja na ljude kojih više nema.
„Knjiga je trebala biti ranije objavljena, ali priznajem da sam razmišljala kako da stavim svoje ime kao urednik na ovakav rukopis, gdje su ispisane riječi: „bijo“, „radio“, „vozijo“, „triba“, „dojdu“, „meris“... vremenom sam ipak shvatila da ona piše na lokalnoj, arhaičnoj, šokačkoj ikavici iz Sonte, koju treba sačuvati od zaborava“, kaže Uherek-Stevanovićeva o Domićevoj i njezinu pjevanju.
Govor je najbitnije obilježje tradicije
Domićeva je veliki zaljubljenik u šokačku tradiciju Sonte. Od djetinjih dana rado se odijevala u šokačku narodnu nošnju, a od pokojne majke Mande naučila je i sve o njezinom održavanju, pa i sitnijim i krupnijim popravkama. Naučila je, najviše na brojnim prelima, puno o izradi ručnih radova, svojstvenim starim generacijama sonćanskih žena, ali i o nematerijalnoj baštini, čiji dio provijava njezinim stihovima.
„Rođena sam u ratnim godinama, a veliki dio djetinjstva i rano djevojaštvo vezano mi je za sirotinjski život u teškim poratnim vremenima, u kojima se baš u svemu oskudijevalo. No, topline mi nije nedostajalo. Odrastala sam u starinskoj, tipičnoj šokačkoj obitelji, u kojoj su poštenje i vjera bili na prvom mjestu. Od malih nogu vezala sam se za crkvu i za stare pučke običaje. Najranija sjećanja vežu me za prela. Moja majka Manda je, poput većine tadašnjih žena, zimske večeri provodila na prelima, pa je tako povremeno organizirala prela i u našoj kući. Te večeri su za mene bile pravo praznovanje. Upijala bih sve, ne samo ono što se radilo, nego, možda i više, ono što se govorilo i pjevalo. Sve što mi je tih godina napunilo dušu, puno kasnije, kad sam u sebi spoznala poriv za pisanjem, kroz godine se prelijevalo u moje stihove. U početku sam, pomalo bojažljivo, slagala stihove na mojem šokačkom govoru kojim sam i zadojena. Voljela sam i čitati, pa sam se pitala hoću li nekad i ja uspjeti napisati nešto na književnom govoru. No, valjda je i tu sudbina umiješala prste. Kad je u KPZH-u Šokadija osnovana literarna sekcija, na nagovor onih koji su već pisali na šokačkoj ikavici i koji su me neizmjerno bodrili u onom što radim, priključila sam im se. Na neki način Ivan i Ruža su me natjerali da se prijavim na natječaj Lire naive, pjesme su mi selektirane u zbirku, otišla sam na susret održan u Monoštoru i od tada sam stalni član ove skupine. Sudionici Lire za mene nisu tek tamo neki pjesnici, u njihovom društvu osjećam se kao u krugu obitelji. Eto, malo po malo, osipamo se, pa mislim da sam sada po godinama i najstarija živuća sudionica. Uvijek kažem neću više, putovanja na susrete mi postaju sve zamornija, no, druženje s dragim ljudima me toliko obuzme da zaboravim na svoje muke i boljetice. I sada sama sebe uvjeravam da na jesen neću na susret u Sombor, ali duboko u duši osjećam, Bože zdravlja, da ću se ipak vidjeti s ostalima“, kaže Domićeva.
Potpora u obitelji
Sve ovo Domićeva ne bi postigla bez potpore svoje obitelji, ali i prijateljica i nekadašnjeg sonćanskog župnika vlč. Željka Augustinova.
„Prve pjesme pročitala sam prijateljicama s kojima sam išla u sezonske poljoprivredne radove. Na pauzama za doručak čitala bih im napisano i one su me bodrile, sve su govorile da me je sâm Bog nadahnuo i tako mi dale volju za daljim pisanjem. Pokojni suprug Mata pomalo me je začikavao, ali kad je trebalo otići na Liru naivu i kad sam i sama dvojila hoću li ili neću, on je bio prvi koji je rekao da idem. Poticali su me i članovi Šokadijine literarne sekcije, a najviše me je bodrio vlč. Augustinov. Kad je čuo nekoliko mojih pjesama, rekao mi je da je to dar od Boga, da sam na taj način među odabranima i da uzdignute glave trebam koračati tom stazom. Svu tremu na mojem prvom dolasku na susret pjesnika Lire naive razbili su mi prof. Katarina Čeliković i nekoliko pjesnika mojih godina. Puno mi znače i Katarinine riječi: „Ujna Pavka, Bog vas je odabrao“. Govorila mi je o izvornosti govora, o nekom šokačkom nepravilnom desetercu, međutim, u tom trenutku to je sve bilo puno za mene, jer, iskreno, ni malo nisam bila potkovana teorijom, ja sam samo pisala iz srca. Podržavala me je i moja obitelj. Poslije suprugove smrti ostala sam sama u kući, pa mi je puno značio svaki dolazak sinova Marinka i Ace, snaha Snežane i Danijele i unučadi Srđana, Emine i Slađe. Bez njihovog razumijevanja i potpore ne bi bilo ni ove knjige. Njezino tiskanje isfinancirala je Emina, i to mi je najdraži rođendanski poklon u životu“, kaže za kraj Domićeva.
Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)
