Hrvatski književnik i prevoditelj Iso (Isidor) Velikanović rođen 29. III. 1869. godine u Šidu, svoj je život završio u Zagrebu, 21. VIII. 1940., prije 75 godina. Hrvatski je narod ponosan na svoga velikana te se podsjeća njegovih prinosa kulturi Hrvata kako u srijemskom zavičaju tako i u Hrvatskoj s kojom je svoj zavičaj trajno vezao.
Filozofiju i medicinu studirao je u Beču. Radio je u Srijemskoj Mitrovici i Srijemskim Karlovcima, a od 1914. do smrti živio je u Zagrebu. Neko je vrijeme bio politički aktivan kao jedan od utemeljitelja Hrvatske napredne stranke (1904.). Aktivno je sudjelovao u radu Društva hrvatskih književnika i Matici hrvatskoj, gdje je bio tajnik u razdoblju 1918.–1922.
U njegovu pjesničkom opusu nevelike književne vrijednosti izdvajaju se epigrami i aforizmi tiskani u vlastitom satiričkom glasilu Knut (1904.–06.). Napisao je humoristične spjevove Otmica (1901.), Knez od Ludije (1908.) i Za božjim leđima (1909.), komediju Tulumović udaje kćer (1895.) te aktovke-lakrdije Prosci (1895.), Posvatovci (1896.) i Udovičin san (1896.). Pisao je i poeziju za djecu.
U prozi, koja po opsegu i kvaliteti nadmašuje ostatak književnog opusa, prevladava zavičajna slavonsko-srijemska tematika. Pisao je pripovijesti, humoreske, feljtone, autobiografske zapise, a objavio je zbirke Zašto svijet nije propao i druge šaljive pripovijesti iz Srijema (1912.), Novi pakao i druge humoreske (1913.), Srijemske priče (1915.) te Žena, vrag i druge priče (1924.). S N. Andrićem Velikanović je autor slikovnoga rječnika hrvatskoga jezika Šta je šta.
Osobito je vrijedan njegov prevoditeljski opus, koji sadrži više od 300 naslova iz ruske, njemačke, engleske, španjolske, francuske, češke i poljske književnosti. Cervantesov Bistri vitez Don Quijote od Manche jedan je od njegovih najznačajnijih prijevoda, po kojem ga je I. G. Kovačić nazvao „Don Quijoteom hrvatske knjige“. Napisao je i manji broj književnokritičkih eseja, uglavnom iz ruske književnosti, a bavio se i leksikografijom te priredio izdanja sabranih djela nekoliko hrvatskih pisaca (A. Šenoa, K. Š. Gjalski, J. Kozarac, E. Kumičić, J. E. Tomić). /prema: Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža“/
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske od 2005. godine dodjeljuje Nagradu „Iso Velikanović“ (kao godišnju nagradu i kao nagradu za životno djelo) autorima najboljih ostvarenja u području prevođenja književnih djela.
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ustanovio je početkom mjeseca lipnja 2015. godine trijenalnu nagradu za najbolju knjigu proze, koja nosi ime „Iso Velikanović“, glasovitoga hrvatskog prozaista i prevoditelja rođenog u Srijemu, a u cilju pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne književne produkcije među Hrvatima u Vojvodini. I na ovaj način ime i djelo našeg zavičajnika ostaje trajno prisutno u književnosti Hrvata u Vojvodini i u kulturi općenito.
