Odlazak Petka Vojnića Purčara (1939. – 2017.) veliki je gubitak za kulturu vojvođanskih Hrvata, ali i za kulturu Vojvodine uopće, ocijenjeno je na komemoraciji koja je dan nakon smrti ovog uglednog književnika i sineaste, 8. lipnja 2017., priređena u Subotici, u zajedničkoj organizaciji Hrvatskog nacionalnog vijeća i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Petko Vojnić Purčar bio je prozni pisac, pripovjedač, novelist, pisac drama ali i filmski scenarist i redatelj kratkih filmova. Kako je na komemoraciji istaknuto, bio je vjerojatno najmarkantnije ime, najveća osobnost u književnosti vojvođanskih Hrvata u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća.

„To je čovjek s najviše književnih nagrada, osoba čiji romani, prije svega Dom sve dalji i Ljubavi Blanke Kolak, te novele okupljene oko zbirke Prstenovani gavran spadaju ne samo među stožere onoga što pripada mjesnoj hrvatskoj književnosti, nego sveukupnoj hrvatskoj književnosti, ali i književnosti nastaloj na cijelom bivšem jugoslavenskom prostoru“, ocijenio je ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov.

Zavičajna veza

Pripovjedački svijet Vojnića Purčara vezan je za panonsko podneblje, prostor gdje se odigravaju njegove priče je svijet malih gradića, ravničarskih salaša i sela. Iako je od sedamdesetih godina živio i stvarao u Novom Sadu i Petrovaradinu, u svojem je stvaralaštvu ostao vezan za rodnu Suboticu, pišući o mentalitetu tamošnjih ljudi i njihovim sudbinama. Bio je, kako smatra profesorica književnosti Nevena Mlinko, među najuspješnijim autorima koji je taj prostor umjetnički nadogradio.

„Time je nas u Subotici svakako zadužio da ga čitamo i da se njegovim djelima i u budućnosti bavimo“, kaže Nevena Mlinko.

Međutim, Grad Subotica to nije prije prepoznao, ne podržavši prije nekoliko godina prijedlog ZKVH-a da mu se dodijeli priznanje Pro urbe.

„Na nama je zadaća da uspomene na djelo Vojnića Purčara ne blijede, kako bismo ne samo interpretirali već što dublje spoznavali ono što je on stvarao“, kaže Tomislav Žigmanov.

Velikan hrvatske riječi

Na komemoraciji je govorio i generalni konzul Hrvatske u Subotici Velimir Pleša koji je naveo da je Vojnić Purčar, stvarajući desetljećima, svojim djelima oplemenjivao hrvatsku riječ i kulturu na ovim prostorima. Po tomu će, kako je dodao, ostati trajno upamćen. Pleša je svoj govor završio citatom pjesnika, esejista, filozofa i političara Vlade Gotovca:

„Tek smrt otkriva čovjekovu veličinu! Ali, samo preko naše patnje! Bol, bol je najvidovitija! Jedino s njom ljubav može ostati pravedna“.

Na komemoraciji u Subotici govorio je i književnik i urednik Milovan Miković (čiji tekst donosimo u nastavku u cijelosti), a ulomke iz poezije i proze Vojnića Purčara čitali su Nevena Mlinko i Augustin Žigmanov. Tekst Jasne Melvinger Živjeti s Petkom Vojnićem Purčarom, objavljen 2010. u časopisu Klasje naših ravni, čitala je Bernadica Ivanković.

Pjesme kao filmovi

Petko Vojnić Purčar pokopan je u subotu, 10. lipnja, na Novomajurskom groblju u Petrovaradinu. Ispraćen je uz riječi prijatelja i kolega iz dviju strukovnih udruga, kojih je, među ostalim, bio članom – Gorana Rema, kao predstavnika Društva književnika Hrvatske te Jovana Zivlaka iz Društva književnika Vojvodine. Na sprovodu je govorio i Mato Groznica u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća.

Goran Rem smatra kako su Petkove pjesme nesumnjivo filmovi, a na nama je da njima usnimavamo naše panonske filmove.

„Uređujem prije nekoliko godina Petku drugo izdanje njegovih globetroterskih Crvenokožaca, i tom prilikom prolazim još jednom svim njegovim romanima i pjesmama. I doista su njegove pjesme cjelovečernji igrani i eksperimentalni dokumentarci, puni burnog i vremeplovnog paradoksa. Vedre i mudre, ludusno pozdravne i ozdravljujuće. Petko je blizak, visok, dostojanstven, i nikada osvetoljubiv, dramatično drag, no vrlo svjestan lošeg i dobrog u svijetu, kao i dominantnog tamnosivog, kritičan ali pravedan uza sve traume koje su mu geopovjesnice ni krivom ni dužnom poslale kao agresiju. O Petku ne mogu dugo govoriti, njegov odlazak steže grlo, ali mogu svakako ne prestati to činiti, govoriti o njemu često i uvijek“, kaže Rem.

O smrti Petka Vojnića Purčara, osim hrvatskih medija u Vojvodini, izvijestili su i Radio-televizija Vojvodine (čiji je uposlenik bio od 1973. – 1991.), Blic, hrvatska agencija Hina, Glas Slavonije, internetski portali index.hr, croexpress.eu, matis.hr, subotica.info.

Govor Milovana Mikovića na komemoraciji Petku Vojniću Pučaru

Premda se godini ovoj 2017. još ne nazire kraja, može se reći ona je već samu sebe osigurala i podmirila, ostat će zapamćena, barem među nama piscima, jamačno i ljubiteljima lijepe književnosti – prvo nam je žurno uzela Vojislava Sekelja a sada je ugrabila Petka Vojnića Purčara, romanopisca, pripovjedača, pjesnika, dramskog pisca i filmskog autora.

Rođen je u Subotici 1939., osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu, jugoslavensku i svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a multimedijalnu režiju u Parizu. Objavio dvadesetak knjiga – pripovjedaka, romana, zbirki pjesama i dramskih tekstova izvođenih na teatarskim scenama Subotice, Osijeka i dr. a brojne njegove radio-drame na radio-postajama Novog Sada, Zagreba, Beograda i dr. Prevođen je na desetak jezika i zastupljen u šesnaest antologija.

Prateći društvene mijene i krize povijesne zbilje, kroz obiteljske uspone i padove Hrvata u Panoniji, napose u Bačkoj, Vojnić Purčar je ostvario djelo koje ga svrstava među vodeće hrvatske pripovjedače i romanospisatelje. Pripovjedni jezik njegove proze uistinu je tekst posve oslobođene imaginacije, u njemu se pisac služi jezikom ne samo kao predmetom stvaranja, već pokazuje i njegovu čudesnu moć u postupku nastanka fikcionalnog i iluzije, pa se na tom tragu, gdjekada, empirijska realnost otvara prema metafizičkom, primjerice, kada nam skreće pozornost na tragično tužnu ograničenost i ubogost naše vlastite racionalne slike svijeta, kao u noveli Hrast lužnjak.

Zacijelo, upravo je radi tih, i drugih, razloga svojedobno Krleža svrstao Vojnić Purčara u pisce – europskog kruga (E. Čengić Razgovori s Krležom). Kritičari su njegove romane i novelistiku, koji obuhvaćaju razdoblje od marijaterezijanskih vremena do danas, ocijenila kao čudesan prizor i neuklonjiv književni žig suvremene proze.

„U ovom kontekstu treba spomenuti Petka Vojnića Purčara (1939.)“, ukazuje Krešimir Nemec, „zbog značajnih inovacija u žanru obiteljsko-genealoškog romana ... Vojnićev Dom sve dalji (Novi Sad, 1977.) prati dvjestogodišnje trajanje obitelji Pijuković u fiktivnom Panogradu … do današnjih potomaka. No od tradicionalne obiteljske sage à la Golsworthy … nije ostalo ništa ... Purčar destruira epsku sukcesiju i vremenski kontinuitet. Uskraćujući čitatelju informacije o vremenu on gradi subjektivnu kroniku, sastavljenu od ahistorijskih pojedinosti.“ (Nemec, Zagreb, 2003. 293-294.)

O Petku Vojniću Purčaru pišu Draško Ređep, Lazar Merković, Zlatko Kramarić, Branko Bošnjak, Stjepan Šešelj, Goran Rem, Josip Cvenić, Helena Sablić-Tomić, Branko Bošnjak, Srba Ignjatović, Geza Kikić, Vuk Krnjević, Vjekoslav Bizjak, Branimir Donat, Sveta Lukić, Raša Popov, Igor Mandić, Petar Šarčević, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Krešimir Nemec, Ksenija Katanov, Veselko Tenžera, Pero Zubac, Slavko Gordić, Boško Krstić, Ottó Tolnai, Ferenc Deák, Sanja Vulić, Đuro Vidmarović, Petar Vukov, Zoran Đerić, Matija Molcer, Zvonko Sarić, Tomislav Žigmanov i mnogi drugi obuhvaćeni bibliografijom Gordane Đilas, vraćat će se njegovim stihovima i prozi, učvršćujući identitet hrvatske književnosti, pjesništva, umjetnosti i jezikoslovlja. Neka mu je vječna hvala i slava!

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)