Živjeti s Petkom Vojnićem Purčarom moja je velika privilegija već više od četiri desetljeća. Zahvalna sam mu što je u ljubavi prema meni postojan i požrtvovan, što je uvijek na mojoj strani i što me je tolike godine podržavao u profesionalnom i književnom radu. On je čovjek od inicijative, od akcije, veoma komunikativan, spreman na životne izazove.

Uvijek je željan okušati se u raznim područjima, ne samo književnoga stvaralaštva. Primjerice, za kratkometražne igrane dokumentarne filmove dobivao je i pulske i druge nagrade. Šteta je što mu nije pružena šansa snimiti i igrani dugometražni film. Premda je, napose od glasovitoga Pierrea Sheaffera, od koga je učio u Parizu, uspio dosta saznati i o filmskoj i o televizijskoj režiji, taj životni san ostao mu je neostvaren. Po njegovim scenarijima i po motivima njegovih proznih djela, dugometražne igrane filmove snimili su drugi filmski redatelji. Petko Vojnić Purčar voli također i likovnu umjetnost. Brojnim slikarima, kiparima, grafičarima otvarao je izložbe, što u novosadskim galerijskim prostorima, što u inozemstvu, pa tako i u nekadašnjem jugoslavenskom kulturnom centru u Parizu. Voli sudjelovati i na likovnim kolonijama. Povremeno i sam stane uz štafelaj i može se pohvaliti da je imao i uspješnu samostalnu likovnu izložbu. Organizator je i kolektivne izložbe, dobro prihvaćene u likovnom životu Novog Sada, kojom su prezentirana djela suvremenih pisaca, što se paralelno s književnim stvaralaštvom bave i slikarstvom. U mlađim danima Petko Vojnić Purčar imao je i sportskih ambicija. Okušao se u košarci, trenirao boks u poluteškoj kategoriji, a i danas još katkad nađe vremena sjesti uz šahovsku ploču. Čak je i izumitelj nešto modificirane šahovske igre. Njegov šah plus dobro je prihvaćen od strane pojedinih šahovskih velemajstora u Srbiji.

Petko Vojnić Purčar veoma je druželjubiv. Rado pomaže, napose mladim umjetnicima, i pridonosi njihovoj afirmaciji. Pravdoljubiv je i ne preza javno braniti svoje kolege i prijatelje, i od raznih političkih objeda i insinuacija, premda to, dabome, nikada nije oportuno. Bio je omiljen kao mladi profesor u subotičkoj Učiteljskoj akademiji, a lijepo prihvaćen i u Novom Sadu kao prosvjetni savjetnik te, kasnije, kao radijski novinar i urednik. Njegove emisije, Spektar i Utorkom u 16, bile su veoma rado slušane. Spektar je bila jednotjedna emisija koja je, putem prikaza i intervjua, pratila gradske aktualnosti u kulturi, a, također jednotjedna emisija, Utorkom u 16, bila je posvećena pjesništvu. Emitirani su izabrani stihovi iz svjetske poezije ili iz jugoslavenskih književnosti, u izvođenju poznatih dramskih umjetnika.

Moga supruga krasi, i u njegovu zrelom dobu, dječački nepotrošena znatiželja za ljude i njihove životne puteve. Bez seksističke zavisti uvažava ženski spol i veseli se dobrim primjerima ženske emancipacije u društvenom životu. Potvrda za to su i brojni ženski likovi iz njegova književnoga opusa. Iz njegove literature također je prepoznatljiva i velika ljubav prema životinjama. Nema toga što ne bi učinio za naše kućne ljubimce, kako bi im bilo što ljepše i ugodnije u njihovom pasjem, odnosno, mačjem životu. Čitajući djela Petka Vojnića Purčara, o tome se autoru također može zaključiti da veoma voli putovati. Zajedno sa mnom putovao je po zapadnoj i istočnoj Europi, te po sjevernoj Africi, od Egipta do Maroka, a za razliku od mene, kročio je i na azijski kontinent. Bio je, primjerice, čak u Buhari, ili, pak, u Samarkandu. Okupao se i u Karipskome moru, za boravka na Kubi, u Havani.

Čim sam se susrela s njegovom ranom prozom i ranim stihovima, znala sam da je Petko Vojnić Purčar sjajan pisac. Njegov nesporni talent možda je zanimljivo sagledati i u odnosu na obiteljsku tradiciju pučkog usmenog pripovijedanja. Teta njegova oca, Terezija Vojnić Purčar, udana Vuković, ispripovijedala je Balintu Vujkovu čitav niz bunjevačkih pučkih pripovjedaka koje zauzimaju važno mjesto u njegovim zbirkama. Stric Petkov, Antun Vojnić Purčar utemeljitelj je i glavni urednik Hrvatske riječi, tjednika koji je izlazio u Subotici od 1945–1956. a obnovljen je 2003. Otac Petkov, Franjo Vojnić Purčar, pisao je dijalektnu ikavsku poeziju i uspomene na svoj životni put, koji ga je, kao političkoga zatvorenika, još 1936. odveo u srijemskomitrovačku kaznionicu. Jedan je od osnivača partizanskih baza u sjevernoj Bačkoj. Još 1941. osuđen je u odsutnosti na smrt od strane hortijevaca. Nakon rata nije se bavio aktivno politikom, već svojom strukom, kao komercijalist varaždinske tvornice Varteks. Moj suprug je dobro upućen u povijest svoje obitelji i kada kaže mi, često misli i na davnašnje pretke, primjerice, na veleposjednika pl. Kuzmana Vojnića Purčara, koji je punih 50 godina bio gradski vijećnik Subotice, ili pak na svoju pratetu pl. Lauru Vojnić Purčar, udanu za jednoga od rimskih kneževa Odeskalkija. A ja, kada velim mi, premda također držim do obiteljske tradicije, mislim prije svega na nas dvoje, na svoga supruga i na sebe, a ne na pretke iz davnih petrovaradinskih dana.

Tijekom našeg bračnog života, Petko Vojnić Purčar i ja prolazili smo skupa i kroz životne situacije koje smo doživljavali kao dramatične i traumatične. Moj suprug je bio uz mene i kada sam ranih 70–ih ostala bez zaposlenja na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na kome mi je onemogućeno čak i prijaviti temu za doktorsku disertaciju, i kada sam, nekoliko godina kasnije, zbog raznih političkih pritisaka, a nakon pada srbijanskih liberala, dala ostavku na mjesto direktorice Kulturnog centra novosadskog Radničkog sveučilišta. Bila sam presretna kad mi je u Osijeku pružena prigoda vratiti se u struku i baviti se poslom do koga mi je bilo itekako stalo. I Petko Vojnić Purčar je, uz mene, također veoma zavolio Osijek i Slavoniju, gdje smo bili odista lijepo prihvaćeni. Stekli smo tamo prijatelje u sveučilišnim, književnim i kazališnim krugovima, čija nam potpora mnogo znači i danas.

Veoma sam se pribojavala premijera Petkovih filmova, jer, ne jedan njegov dokumentarac, proglašen crnim valom, završio je u bunkeru. A to je bilo, odista, apsurdno, u odnosu na uvijek pozitivnu životnu energiju moga supruga i u odnosu na njegova nastojanja da u prvi plan istakne estetske kriterije, a ne političke stavove. Bojala sam se i premijera njegovih kazališnih komada, jer su, primjerice, u Subotici, bili zabranjivani i skidani s repertoara. A ponajviše sam strepila kad bi Petko Vojnić Purčar dobio kakvu prestižnu književnu nagradu, jer to je uvijek bila dobra prigoda za razne partijske osude, komitetske hajke i progone. Primjerice, svima je poznato na kako je drastičan način moj suprug bio napadan 1978. godine, nakon što gradski komitet Novog Sada nije uspio osujetiti da mu se dodijeli NIN–ova nagrada za roman Dom sve dalji.

No život nam je nerijetko pokazivao i svoje vedrije lice. Ako bi tko zavirio u naše albume s fotografijama, mogao bi zaključiti, primjerice, da nam je bilo lijepo na obiteljskim svečanostima, za života mojih roditelja, u Petrovaradinu, i, za života Petkovih roditelja, u Subotici. I Petko Vojnić Purčar i ja veoma volimo plivati, katkad i maratonski dugo, pa se ne treba čuditi ni našim brojnim fotosima s kakvog dunavskoga spruda ili s kakvoga morskoga žala. Običavali smo ljetovati na južnodalmatinskim otocima na Jadranu, ali i na otocima Egejskoga ili Sredozemnoga mora, na Cipru, Kreti, Rodosu. Sačuvali smo, dakako, i mnoštvo fotografija s raznih književnih manifestacija, na kojima smo često sudjelovali skupa, i moj suprug i ja, okruženi kolegama i prijateljima s raznih strana. Mnoge od njih imali smo prigodu ugostiti i u našem stanu u Novom Sadu.

Petko Vojnić Purčar živa je duha i još uvijek je kadar iznenaditi me kakvim novim projektom ili novom preokupacijom. A to se već podrazumijeva — živjeti s Petkom Vojnićem Purčarom ne znači samo živjeti u zbiljskom prostoru našega doma, nego uvijek postoji i druga svakidašnjica, u fikcijskome prostoru naših književnih svjetova.

Izvor: Hrvatska riječ