Goran Rem je pjesnik, kritičar, esejist i književnoznanstvenik iz Osijeka. Kao redoviti profesor predaje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta, tamo je i šef Katedre za hrvatsku književnost. Objavio je niz knjiga poezije, studija, čitanki, antologija, pregleda, a prevođen je na više različitih jezika. Bio je urednik osamdesetih godina u Quorumu, devedesetih u Književnoj reviji, a potom u knjižnicama Slavonica, Neotradicija, Pjesnički susreti Drenovci, Modernitet 20. stoljeća, Brodski pisci, Pannonius. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog novinarskog društva i PEN-a.

Rem je, među ostalim, vidljiv i u prostoru kulture vojvođanskih Hrvata, zahvaljujući suradnji i kontaktima s ovdašnjih hrvatskim književnicima, koji su zastupljeni u pojedinim njegovim književno-teorijskim istraživanjima.

U dvoknjižje Panonizam hrvatskog pjesništva, koje ste napisali u koautorstvu sa Sanjom Jukić, uvršteni su i ovdašnji hrvatski književnici – od Ilije Okrugića Srijemca, preko Petka Vojnića Purčara i Jasne Melvinger do Tomislava Žigmanova. Također i Miroslava S. Mađera, Bogdana Mesingera ili Mare Švel-Gamiršek, autora koji su rođeni na teritoriju Vojvodine, a stvarali su ili stvaraju u Hrvatskoj. Kažite nam više o tom konceptu književnog panonizma?

Panonizam hrvatskoga pjesništva je tekstualno stanje, za koje smo kolegica mediostilističarica Sanja Jukić i ja okupili povijesni uvid za stilsko-egzistencijske odnose usporedive s jadranizmom ili mediteranizmom, dakle riječ je o kopnenom tekstnom temperamentu. Iako je vrlo različit od mediteranizma – zapravo kao i mediteranizam, ima svoj glavni konstitucijski sastojak – vodu, to davno protomore, koje nas danas tragedizira poplavama i njihovim smjenama sa sušama, međustanjima blata. Sanja Jukić i ja smo uočili da je panonizam vremenit i generativan kriptostilem, tisuće pjesama su nam to potvrdile, a različitosti gusto izložile. Hrvatski panonizam je inače postavljen na West-East crti, na kulturalnoj podlozi tekstova upravo između Francija Zagoričnika iz Maribora, Janusa Pannoniusa iz slavonskog međurječja, do Slavka Matkovića i, dakako, Katalin Ladik te Jasne Melvinger.

Koliko pratite zbivanja na književnoj sceni vojvođanskih Hrvata? I kako, s tim u vezi, ocjenjujete književne veze na relaciji Vojvodina – Slavonija – Baranja kada su hrvatski autori u pitanju?

To je nešto gdje, kao prvo, nije ništa slučajno, a pritom mislim na one slučajeve u kojima su, krajem šezdesetih i sedamdesetih, Ante Jakšić i Jaša Kopilović bili čestim kućnim gostima moje roditeljske obitelji, jer je moj otac bio taj cjeloživotni okupljatelj istočnohrvatskih autora zaljubljenika u ravnicu, kako sam ih ja tada, tinejdžerski kao ironično, nazivao, a njima meni neočekivano bilo drago. Što nisam shvaćao, naime kako im se tako nešto s moje strane podrugljivo – može sviđati. A, iako su mi bili dragi i nejasni te nekako predjetinjasti, posve sam jasno osvijestio tu onto-prostornost tek kad je vrijeme postalo ratno i crnocinično pa je ironija bila definitivno bez uporišta. A sama Jasna Melvinger i njen bližnji – dragi i aristokratski ludističan Petko, oni su drugi moj jak susret s visoko modernim hrvatskim vojvođanstvom. Naime, Jasna mi Melvinger krajem sedamdesetih predaje šest semestara hrvatskoga jezika na studiju jugoslavistike u Osijeku, doslovno me uči misliti hrvatski jezik, a i jezik sam kao duboko strukturno biće. A Petko je sve vrijeme u blizini i s njom dolazi na fakultet pa nam u knjižnici, izvan rasporeda, pripovijeda o Deridi i Žilniku. Također, jak trag susreta s vojvođanskom književnom scenom na mene ostavlja prvi saziv kojega autorski oblikuje moj otac u Vinkovcima, saziv Jugoslavenskih pjesničkih susreta 1986., kada je laureat Jure Kaštelan, a meni ostaju u slušateljskoj fascinaciji i Petko svojim recitiranjem, kao i Slavko Matković izvedbom njegovih fotoautobiografskih pjesama. Te godine, 1986., upoznajem i glavnog urednika tada visoko uglednih Polja, novosadskog hrvatskog prozaika Franju Petrinovića, i nakupljaju se ti aktivni i melankolični podatci. Nažalost, ne mogu reći da nekako sustavno pratim što se događa, no prostorno smo blizu, Osijek je predratno imao neko bratsko gradovanje s Tuzlom i Somborom, oko rata mi se sve učestalije osvježuju promjene u pisanju i životnom mjestu Olega Tomića, malo kasnije upoznajem odlični polunarativni modernizam Zvonka Sarića pa potonjeg uvrštavam u svoj pregled i antologiju hrvatskog intermedijalnog pjesništva Koreografija teksta. Na prijelazu tisućljeća upoznajem Milovana Mikovića i Žigmanova, a često Tomislava, od milja, zovem hrvatsko-vojvođanski Finkielkraut.

Kakva je, po Vama, vidljivost hrvatskih književnika iz Vojvodine u matičnom, hrvatskom književnom prostoru?

Ma, odlična, i vrlo loša. Jer, morali bismo se pitati kakva je vidljivost ikakvog izvancentarskog, odnosno izvanzagrebačkog književnog učinka. Iako, primjerice, Osijek ima čak dvije prozne zvijezde, Jasnu Horvat i Ivanu Šojat, ipak, na natječajima raznih ministarstvenih žanrova poticanja stvaralaštva, istočnohrvatsko stvaralaštvo biva zastupljeno s nekih 7-8 posto. To tvrdi predsjednik istočnohrvatskog ogranka DHK-a Mirko Ćurić, koji je bio organizirao i naš delegacijski dolazak na tužni Petkov ispraćaj. Morali bismo se upitati što je načelno s fenomenom kritike, jer je u časopisima gurnuta u kutak koji je sve manje vidljiv pošto je uopće baš i već samo u književnim časopisima, a oni su, pak, sami, časopisi, odmaknuti od upravo scenske književne živosti. S druge strane, kritika ili recepcija u mekšim medijskim nosačima, dnevnim novinama, nestala je, eventualno se prikrila u reklame, pa nema odakle stizati obraćanje interaktivnih tekstova, onih koji potiču i pokupe novog čitatelja. Odlična, znači da je nekim svečanim postupcima, čak i velikim – nagradama – višekratno imenovana Jasna Melvinger kao jedna od središnjih pjesničkih hrvatskih autorica. I pokojni, ali sigurno neprevidni Petko 2015. na Pjesničkim susretima u Drenovcima, drugoj najstarijoj hrvatskoj književnoj manifestaciji uopće, nagrađen je priznanjem za životno djelo u pjesničkom opusu. Žigmanovljeve knjige često su u konkurenciji i nerijetko u najužim izborima za svehrvatske knjige godine. Vijenac sporadično pokriva hrvatska polja mađarske i vojvođanske hrvatske produkcije, kolegica Sanja Vulić ponekad potegne i tad je to redovito upućen i pozoran zapis. Nije riječ, samo, o slaboj vidljivosti vojvođanske hrvatske scene, nego, paradoksalno i istovremeno, prije o boljoj nego ikada, samo izostaje konzistencija, sustav, a moderan pogled posebno. Postoji i nekoliko suradničkih trokuta koje je potaknula i uobličila baš spomenuta komunikacija Osijek – Pečuh – Subotica, redovito uz supotpis kulturologinje i književnice Helene Sablić Tomić, Žigmanova i Stjepana Blažetina, a iz toga počinju teći i neke nakladničke geste, ima tu već i dvadesetak naslova koji tkaju tu neku našu poda/nad-regijsku suradnju. Tzv. Zagreb nećemo baš zapaziti kakvom većom gestom u obuhvaćanju tih regijskih učinaka, i bit ću dobrohotan pa reći da naprosto ne postoji tražilica, softver koji to, s gledišta Centra, uopće ima svojim predmetom pretraživanja pa je, nekako, humanizmu drago, ali humanizam je u inercijski sve težem stanju – većina uvida prepuštena osobnim gestama. Ali, ovaj naš istočnohrvatski regijski plan, Pečuh – Osijek – Subotica mislim da živahno komunicira. Centar nek dođe ako nas želi čuti. Centar pokatkada dolazi u naš kraj, ali onako načelno bez namjere realno estetski evaluirati, nego diplomatski biti radostan.

Kao kritičar i književnoznanstvenik, kako doživljavate aktualnu književnu produkciju u Hrvatskoj?

Roman je u hiperprodukciji posljednjih godina, riječ je o pedesetak i više romana godišnje, u odnosu na jedan roman u petoljeću, primjerice nakon Drugog svjetskog rata ili naspram tri-četiri godišnje osamdesetih. Nedavno su Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, u svom dvadesetom sazivu, za knjigu godine nagradili naslov Dunje Detoni Dujmić Mala noćna čitanja, gdje je ona u pet godina prikazala 70 romana. Poezija je nekako standardno oko toga broja, Krešimir Bagić je u reciprocitetnoj (u odnosu na Dunju Detoni i roman) knjizi kritike o pjesništvu prikazao stotinjak. A što se tiče novijih naslova svakako je sofisticiranim remek djelom romaneskna trilogija Luke Bekavca Drenje, Viljevo i Policijski sat. U pjesništvu, standardno je iz starijih naraštaja jak Slavko Jendričko, golemog je modernističkog užitka zbirka izabranih pjesama Ivana Rogića Nehajeva – Desetica, kao i svaki njegovi pojedinačni naslov, a tu je i najprofinjenija Anka Žagar, uz relativno mlađi briljant lirike Davora Ivankovca. Uočljiv je rast ženskih autorskih imena, opet, to govorim iz perspektive naše relativne suvremenosti od kraja šezdesetih naovamo. U vrhu je hrvatskog pjesništva Božica Zoko, puna zaigrane tamnosti.

Skupa s Vašim ocem Vladimirom napisali ste knjigu Šokci u povijesti, kulturi i književnosti koja, kako bilježi Helena Sablić Tomić, može poslužiti i kao jasan otklon od površnog i estradnog pristupa šokaštvu. Do kojih ste saznanja došli radeći na ovoj knjizi?

U mojem upoznavanju šokaštva otac je presudan. Naime, moja baka, koja me je dio djetinjstva doslovce hranila šokaštvom, odnosno šokačkom kuhinjom. To nikako ne bih izostavio. Hrtkovčanina i Vinkovčanina Mađera susrećem od malih nogu, a, eto, npr., upravo on u Stamaćevoj Antologiji hrvatskoga pjesništva od davnina pa do naših dana – pjesmom I kad umrem pjevat će Slavonija – uvodi fenomen šokaštva u glavnu struju hrvatske književnosti… u onu antologijsku. Također, doseljavam u Vinkovce upravo krajem šezdesetih kada se pokreću Vinkovačke jeseni pa grad praši po tamburicama iz sve snage. Početno, svjedoči upravo prije dvije godine preminuli M. S. Mađer, početno su Jeseni bile puno više književne, pa su, pitao sam ga, znači folklorni sadržaji bili više afterpartyiji književnih susreta. Smijali smo se, na to, 2015-te, u Đakovu, Miro Mađer i ja. No, očevo pisanje o šokaštvu traje cijeli njegov život. Naime, 2011. umro je sa supericom, finalnim korekturnim ispisom knjige To smo što jesmo – ogledi o Šokcima i Šokadiji, na rukama. A prvi puta, 1965., u autorskoj monografiji o Slavonskom Brodu Tragom prošlosti Broda, esejistički Šokcima pristupa, uz malo kasnije usmene Tadijanovićeve pokude, da je to samo pogrdni naziv, te da ga ne treba afirmirati. Nikada se, moj otac, s tim nije složio te je pred ovaj nedavni rat stigao do šokačkološkog rukopisa cijelosnog istraživanja iz arhivskih i muzejskih zaliha, od Beograda do Zagreba i Sarajeva. Otac taj rukopis 1993. ekstraktno, skraćeno objavljuje pod naslovom Tko su Šokci? Na njegova se istraživanja eksplicitno oslonila povjesničarica i knjižničarica Vera Erl, koja je 2005. godine u Osijeku pokrenula udrugu Šokačka grana i njen radni projekt Urbani Šokci, gdje se uz okrugli međunarodni stol došlo 2006. do Šokačke čitanke (složili i autorski potpisali kolegica Helena i ja), tamo uvrštavamo i kao temelj Okrugića i Jakšića i još nekoliko pučkih vojvođanskih autora između kojih se izdvaja vitkim grafostihovima Josip Dumendžić Meštar iz Bođana. A zatim, njih dvije prirediteljski, a ja urednički, potpisujemo 9 svezaka zbornika Urbanih Šokaca, gdje redovito sudjeluju izvjestitelji iz Vojvodine (Katarina Čeliković, Marija Šeremešić i drugi), te iz Mađarske. S ocem 2008. potpisujem sveučilišni udžbenik Šokci u povijesti, kulturi i književnosti. Sela kopne, a šokaštvo njegovano u urbanom promišljanju, s običajnim izvedbama u kultiviranom okružju postaje nužnim kontekstom, a ne samo politički nakićenim, iako je tome izloženo. Naime, subetnički fenomen šokaštva nalazi se u svom identitetnom izbljeđivanju, u prijelazu iz usmenosti u pismo, intuirao je to i performirao Đuka Galović kada je prije desetak godina objavio u zbirci pjesama Cvelfer stari nekoliko desetaka pjesama, a Urbani Šokci ga, taj niz promjena i iskušenja, nastoje i uspijevaju snimiti u samom procesu. Važno je da se šokaštvo smješta u refleksiju knjige. Meni je možda najpresudnije bilo jasno, iako to istovremeno i paradoksalno još nisam znao, kako i kamo procesira i vrije urbano šokaštvo, onda kada je 1990-te, u osječkom studentskom centru, jedne večeri, u serijalu nastupa vinkovačkih rock bandova, frontmen Kaotičnih duša Pero, najavio: „Osječani, a sada ćete čuti jedan šokački punk!“

Kako ocjenjujete prilike na kulturnoj sceni u Osijeku? Preporučite nam neke nove autore ili tamošnje kulturne „proizvode“...

Osječka kulturna scena ima više autora nego ikada, samo bitno nedostaje scena, nema nekog mjesta, kulturnog centra, kafića ili pročelnika, koji bi se posve predali senzibilizaciji i full životu kulture i umjetnosti. Godinama je najartikuliraniji rad Galerije, odnosno Muzeja likovne umjetnosti. A bitno se mijenja kreativni potencijal grada i regije radom Umjetničke akademije. Odlično pišu – svjetski, rekao bih, diskurzivne tekstove, esej i kritiku, Igor Gajin i Dario Grgić, a guštativno zrelo zriju iskusniji pisci kao Josip Cvenić i jaki dramski pisac Davor Špišić. Osječki areal diže i izvrsnog pjesnika iz Vinkovaca Franju Nagulova.

Kao pjesnik, kako vidite položaj poezije u suvremenoj književnoj zbilji, kako se ona nosi s izazovima koji se stavljaju pred današnjeg čitatelja?

Poeziji ne može nitko ništa, čak ni ništavilo joj ne može ništa. Jedna pjesma je kratkoćom, kako je davno rekao AGM, jednako intenzivna kao i jedan roman, a naša aktualna prebolesna ubrzanost, nadmetanje sa sad!, njenim, pjesminim, prividnim kratkim opsegom strategira podvalu koja pobjeđuje uvijek kada se to dogodi. Da netko pročita pjesmu. Ok, vidim problem. Ali i pjesma vidi nas.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)