„Mi smo zajednica koja se suočava s kompleksom manje vrijednosti, desetljećima smo bili izlagani politikama nijekanja, negativnog vrjednovanja, nipodaštavanja, i kao takvi još uvijek imamo da vlastitost ne razumijevamo kao poželjno, kao pozitivno. Te vrste politika trebaju prestati, da se ono što je vezano uz bunjevačke Hrvate označava negativno, a s druge strane se unutar nas mora graditi takva situacija da se moramo pozitivno odnositi prema ikavici, prema onome što je sadržaj našeg identiteta, a kulturne prakse i naše običaje trebamo kritički vrjednovati i preispitivati. Nije sve ono što je vezano uz našu tradiciju apriori vrijedno, nije sve ono što je vezano uz naše identitetske sastavnice životno prestižno. Moramo se uspoređivati i susretati s drugima, ali ne smijemo izgubiti sebe“, poruka je autora zbirke priči (Ne)Sklad(a)ni divani Tomislava Žigmanova, predstavljene u srijedu, 19. srpnja 2017., u Galeriji HKPD-a Matija Gubec u Tavankutu.

Bunjevci – objekti velikih prijelomnih događanja

Ovu Žigmanovljevu knjigu čini 12 pripovjedaka – životnih priča čiji su protagonisti naši suseljani, naši sugrađani, naši sunarodnjaci, koji su živjeli od konca XIX. do početka XXI. stoljeća. Kako kaže autor, u ovim je pričama pokušao vidjeti kako su velike ideologije, veliki povijesni procesi, prijelomni i tragični događaji poput ratova i promjena vlasti, imali posljedice na te naše sunarodnjake – od dekadencije bunjevačkih plemićkih obitelji pa do onih koji su danas gubitnici tranzicije. Kroz njih je pokušao na neki način podvući crtu kada je u pitanju XX. stoljeće koje je vezano za Hrvate-Bunjevce u Subotici i okolici, da vidi ono što je bilo važno kada su u pitanju tragične posljedice po običnog čovjeka tih velikih događaja i na koncu da izvuče neku vrstu pouke. A pouka je, kako ističe, u tome da datosti koje donosi društvo, prilike treba prihvaćati i da se u danim okvirima čovjek izbori za vlastite ciljeve. Ono što je tragično i što je najjača potka gotovo svih pripovjedaka jest da su Bunjevci na ovim prostorima u povijesti više bili objekti velikih prijelomnih događanja (od topovskog mesa u I. i žrtava u II. svjetskom ratu, nesnalaženja nakon njega, ‘70-ih, ‘90-ih godina) spram kojih se nije mogla napraviti neka vrsta otklona ili izuzetka.

Knjiga je izdana 2015., ovo je njeno prvo predstavljanje, što je, prema riječima Žigmanova, jedna od značajki kulturnih praksi među Hrvatima u Vojvodini. Jer, kako kaže, još uvijek ne postoji raširena praksa predstavljanja knjiga, razgovora o njoj, što naravno za posljedicu ima i da se knjiga ne uzima često u ruke.

Glas izgubljenih sunarodnjaka

O knjizi je uz autora govorio i novinar i urednik Davor Bašić Palković koji je napomenuo da Divani nisu hommage tradiciji i tradicijskoj kulturi, već književno djelo pisano u duhu suvremenih književnih tendencija. Ova se knjiga, prema njegovim riječima, može promatrati i kao produžetak onoga čime se Žigmanov bavi kao aktivist za ljudska prava, publicist, kulturni djelatnik, a u novije vrijeme i političar. A to su bunjevački bački Hrvati, njihova povijest, aktualni trenutak i budućnost. Ova tema ga opsjeda i u književnosti, a s tim u vezi kao najveće dosadašnje uspješnice spomenuo je njegovu knjigu pjesama Bunjevački blues iz 2002. i zbirku proznih monologa Prid svitom – saga o svitu koji nestaje, objavljenu 2008. godine. U tom smislu, za Žigmanova se može reći da je glas svojih izgubljenih sunarodnjaka. Glas koji im, kroz jednu književnu, dakle umjetničku, umjetnu formu, nastoji podariti dostojanstvo te ih spasiti od nepravde, rekao je među ostalim Bašić Palković.

Do istine putem istraživanja

Diplomirani povjesničar Vladimir Nimčević, također u ulozi predstavljača knjige, rekao je kako predstavu o Bunjevcima ne može steći netko tko je čitao uratke autora koji Bunjevce nisu nikada pošteno upoznali, nisu bili među njima, znaju ih posredno putem literature. Ironično je, kako je dodao, da oni koji povijest nazivaju historija, imaju najmanje strpljenja za poštenim istraživanjem, za traganjem izvora, proučavanjem uzroka i posljedica događaja. A tim istraživanjem se zapravo dolazi do istine koje ima u djelu Tomislava Žigmanova. Dakle, ne može istinoljubivim povjesničarem biti onaj tko se kreće samo u višim krugovima, a obične ljude zaobilazi, jer mora poznavati one o kojima piše.

Govoreći ukratko o sadržaju svih 12 pripovjedaka, za onu koja nosi naslov Ispovijedanja i pripovijedanja u profesora Sigismunda Tomaševića (glavni naslov teksta citat je iz ove priče) rekao je da zauzima središnje mjesto i da je na neki način refleksija autorova iskustva. Ona ispituje sve ono što su do sada Bunjevci iskusili i pruža savjete kako da se ponašamo u budućnosti. Dakle, da surađujemo s drugim narodima, ali da ne zaboravimo ono što mi jesmo, da ne odstupamo od našeg identiteta, što i jeste središnja ideja čitave ove zbirke pripovjedaka i na što bi trebalo posebno obratiti pažnju.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)