„Kada Srbija bude razumjela da i ukoliko dođe do ostvarenja svih manjinskih prava, Hrvati u Srbiji nikako ne mogu postati ugroza nego isključivo bogatstvo, sigurna sam da će biti spremna za ulazak u Europsku uniju“, kaže predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić. Drugim riječima, kaže kako, za razliku od aktivnosti u koje je bila uključena Hrvatska koje su bile uspješno i više od predviđenog plana realizirane, aktivnosti koje su u proceduru trebale staviti institucije Srbije su zbog inertnosti/zaprječavanja sustava izostale. O kojim uspjesima i zaprječavanjima, u prvoj godini mandata novog saziva Hrvatskog nacionalnog vijeća se radi, razgovarali smo s predsjednicom Vojnić.

Prošle godine 4. prosinca ste izabrani za predsjednicu Hrvatskog nacionalnog vijeća. Tada ste rekli kako je ova 2019. godina, godina definiranja prioriteta. Na ovogodišnjem susretu s elektorima ste rekli kako su prioriteti poslagani, uspostavljene brojne veze s predstavnicima vlasti u Hrvatskoj koja aktivno i politički i financijski podupire HNV te da će u narednoj godini „ishodi tek biti vidljivi“. O kakvim se ishodima radi?

Da. Obično važi pravilo da se učinak jedne „vlade“ ne može realno mjeriti u prvoj godini mandata. Prva godina obično prođe u uspostavljanju sustava, pravila, protokola, uvezivanja i strateškog pozicioniranja da bi se nakon toga mogli pojaviti i vidljivi rezultati. No, međutim u našem slučaju je, moram reći, to išlo prilično dobro i brzo. Od samog početka smo uspostavili redovitu komunikaciju među nama samima – ured Vijeća, ključne institucije, izvršni odbor, dopredsjednici, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, tako da smo vrlo brzo nakon konstituiranja otpočeli s realizacijom zadataka zacrtanih platformom „HRvati Zajedno“ s kojom je istoimena lista odnijela uvjerljvu pobjedu na izborima. Ono što je bio jedan od strateških zadataka jest da iziđemo „na veliki teren“ i dobro se pozicioniramo u Hrvatskoj i Srbiji. Prvi dio je rezultirao da smo od strane Vlade Hrvatske prepoznati kao oni prema kojima će se u narednom razdoblju izgrađivati politike institucionalnog i kadrovskog jačanja, što je premijer Andrej Plenković nekoliko puta naglasio u svojim obraćanjima. S druge strane, u Srbiji počeli smo uspostavljati veze i odnose prema lokalnim samoupravama u kojima u značajnijem broju žive Hrvati. Obilazak gradonačelnika i predsjednika općina bio je odličan iskorak kako bi se interesi Hrvata u Srbiji zastupali, a iskustva susreta su bila i više nego pozitivna. No, iako sam rekla da će „ishodi tek biti vidljivi“ neistina bi bila reći da njih već nije bilo i u prvoj godini, i to u opsegu koji je iznadprosječan u odnosu spram omjera ljudskih resursa: s Vladom Hrvatske potpisan je sporazum za kadrovsko snaženje i izradu projektne dokumentacije za izgradnju Hrvatske kuće u Subotici; u posjetu hrvatskoj zajednici u Srbiji bili su predstavnici 18 (od ukupno 21) županija iz Hrvatske, te je iskazana spremnost za pomoć Hrvatima u Srbiji od strane gotovo svih županija; obavljena su ispitivanja terena, obilazak svih udruga i sačinjena je lista potreba hrvatske zajednice u Srbiji; osnovana je Fondacija za razvoj hrvatske zajednice u Srbiji Cro-fond; izabran je novi Upravni odbor NIU Hrvatska riječ; izrađen je novi sajt HNV-a; Vlada APV je preuzela obvezu izrade projektne dokumentacije za rekonstrukciju Spomen doma Josipa bana Jelačića u Petrovaradinu; predstavnici hrvatske zajednice prvi puta su sudjelovali na tjednu europskih regija i gradova u Brusselsu; učinjeni su prvi iskoraci po pitanju projektnog financiranja iz europskih fondova; kupljena je Šokačka kuća u Vajskoj; 25 udžbenika je izrađeno i odobreno, prvi razred osnovne škole upisalo je gotovo dvostruko veći broj prvašića u odnosu na prethodnu školsku godinu. No, najznačajniji ishod je ipak što je HNV postao mjesto okupljanja različitih timova i što se proširila mreža ljudi koji su uključeni u rad Hrvatskog nacionalnog vijeća. Još uvijek mala, ali se vidljivo širi.  
Tada ste najavili kako bi Hrvatski školski centar mogao biti osnovan kao pravno tijelo već na proljeće 2019. godine, no još uvijek se to nije dogodilo. Kao što je poznato, jedna od prepreka je i ta što Grad Subotica još uvijek nije donio potrebne odluke kako bi se krenulo u osnivanje HŠC-a, a čuli smo na sjednici HNV-a da ni Pokrajina još nije donijela potrebne odluke. O čemu se tu radi, tko blokira osnutak ovog centra? 
U izvješću sam navela kako su u 2019. aktivnosti u koje je bila uključena Hrvatska bile uspješno i više od predviđenog plana realizirane, za razliku od aktivnosti koje su u proceduru trebale staviti institucije Srbije, a koje su zbog inertnosti/zaprječavanja sustava izostale. Politika prešućivanja i zaprječavanja od strane Srbije, na žalost, još uvijek postoji u velikoj mjeri. Sudbina Hrvata u Srbiji je iz tog razloga određena da za svaki i minimalan pomak moraju biti izdvojene ogromne količine strpljenja, upornosti i ustrajnosti. Kada Srbija bude razumjela da i ukoliko dođe do ostvarenja svih manjinskih prava, Hrvati u Srbiji nikako ne mogu postati ugroza nego isključivo bogatstvo, sigurna sam da će biti spremna za ulazak u Europsku uniju. Do tada bilježimo slučajeve da i Grad Subotica i Autonomna Pokrajina Vojvodina obećaju na početku godine staviti u proceduru nešto za što se ne nađe nikakvog načina učiniti do konca godine iako je HNV već nekoliko puta nadopunio po jedan papir. Jedino se nadam da će ta procedura biti jednako „brza“ kada mađarska zajednica u Subotici na jesen bude otvarala novi vrtić.
Stječe se dojam svih ovih godina da državi, to jest njenim tijelima, nije stalo do razvoja obrazovanja na hrvatskom jeziku i da HNV svih ovih godina nije radio na tome – obrazovanja na hrvatskome jeziku ne bi ni bilo. Kako ocjenjujete: mijenja li se odnos vlasti prema obrazovanju na hrvatskom jeziku, je li postao proaktivan ili i dalje sve ovisi o nastojanju HNV-a? 
Na žalost, dojam je utemeljen. Naizgled se stvori privid otvorenosti i spremnosti za rješavanje i unaprjeđenje, a onda iza kulisa odigra dobro poznati scenarij diverzije. Kada se otvara negdje nova skupina vrtića i odjel na hrvatskom jeziku, obavezno se odrade predradnje strašenja, a našem čovjeku malo nedostaje da se povuče. Primjera je sad već podosta: Bereg, Žednik, Monoštor… ili još bezbolnije: tajnica kaže kako se u njihovoj školi jednostavno ne upisuje nastava na hrvatskom jeziku iako već petnaest godina traje. Ima nekoliko vrsta strategija, ali uglavnom svaka za cilj i ishod ima da se naš čovjek povuče. Što nije teško učiniti, a onda svoj bijes mi međusobno podijelimo napadajući jedni druge… ili još jednostavnije, za pomaknutu agresiju je idealni krivac HNV. Da HNV nije blažio strateške „udarce“ države, djece u odjelima bi sada bilo duplo manje. A da je cijela zajednica to na vrijeme razumjela, djece u hrvatskim odjelima bi sad bilo deset puta više.
Jedan od primjera nebrige države za obrazovanje na manjinskim jezicima je i proces obrazovne reforme. U Hrvatskoj su, kada je bila kurikularna reforma, kao što ste naveli, postojali savjetnici za obrazovanje na manjinskim jezicima dok se u Srbiji, da tako kažemo, manjine moraju same snalaziti i ulagati vlastita sredstva u taj proces. Što se sve treba uraditi u tom procesu obrazovne reforme – što bi trebala država raditi po Vama, a ne radi? 
Mi realno ne bismo ni trebali znati što sve trebamo uraditi. Da ne idemo dalje od Hrvatske, svaka kurikularna reforma podrazumijeva da je cjelovita – da uređena država skrbi o obrazovanju na svim jezicima paralelno. Kod nas je slučaj takav da ukoliko želiš ostati „u vlaku“, moraš sve sam osigurati. Od izrade standarda do udžbenika. A da je minimum korektnosti, sve to je trebalo biti nadoknađeno financijski od države. No, ogromnom posvećenošću, timovima, ljudima koji su htjeli pomoći hrvatska zajednica ne samo da nije „ispala iz vagona“ nego je u mnogo slučajeva bila i lokomotiva kada su u pitanju manjinske zajednice u Srbiji. Često smo drugim zajednicama pružali savjete, a izraditi 25 udžbenika u jednoj godini može ocijeniti samo onaj koji se time pokušao baviti. Samo, to je posao za jednu osobu za cijelu godinu, a mi smo osim toga imali i mnoge druge velike iskorake u području obrazovanja: izrađen je autorski didaktički materijal za Pripremni predškolski program; prvi puta su izrađeni tiskani kontrolni zadatci za 1. i 2. razred osnovne škole; izrađeni su standardi za Hrvatski jezik za kraj 1. ciklusa obrazovanja i standardi za Hrvatski jezik i književnost za kraj srednjeg obrazovanja; prevedene su javne isprave za osnovnu školu; osigurani su pojedini udžbenici za srednje škole; integrirani udžbenik za Hrvatski jezik za 1. razred osnovne škole je dobio ocjenu udžbenika izuzetne kvalitete; učenici u nastavi na hrvatskom jeziku su bili na 13 destinacija u Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji; izrađena je evidencija studenata i pokrenute su aktivnosti potpore; prva skupina od 9 učitelja/nastavnika je završila pohađanje lektorata za Hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i stekla jezičnu stručnost za izvođenje nastave na hrvatskom jeziku; organizirani su seminari u suradnji s AZOO i Pedagoškim zavodom Vojvodine. Ministarstvo znanosti i obrazovanja Hrvatske je dva puta ove godine izdvojilo sredstva za tehničko opremanje škola i nabavu lektire. Sve ovo isključivo i samo zbog djelatne zauzetosti HNV-a i njegova Odbora za obrazovanje.
U institucionalnoj izgradnji hrvatske zajednice, rekli ste, očekujete da veliku ulogu treba odigrati kako Srbija tako i Hrvatska, prije svega kroz osiguranje potrebnih financijskih sredstava. Činjenica je da je Hrvatska uvećala sredstava za udruge, financira kapitalne projekte HNV-a, daje i političku potporu itd. Koliko sredstava je u prošloj godini dala Hrvatska, a koliko Srbija za funkcioniranje manjinske samouprave, odnosno za HNV?
Za cjelokupan rad HNV-a (što uključuje i sve projekte u četiri područja i pomoć radu svih udruga) Srbija godišnje izdvaja 150.000 eura, što je otprilike jednako sredstvima koje samo Grad Zagreb izdvaja za srpsku manjinu u Hrvatskoj. S druge strane, ove godine je Hrvatska značajno uvećala sredstva u odnosu na ranije – 120.000 eura. Time što nas je matična domovina pomogla kroz kadrovsko i institucionalno snaženje pokazala je da odista razumije prioritetne potrebe Hrvata u Srbiji. Iz Hrvatske su stigle i značajne donacije za točno definirane projekte: Osječko-baranjska županija pomogla je rad naših udruga i osigurala edukaciju za EU projekte; Središnji državni ured za Hrvate izvan RH izdvojio je sredstva za osnaživanje kadrovskih resursa, praćenje obrazovne reforme i povećanje medijske vidljivosti; Vukovarsko-srijemska županija za kupovinu Šokačke kuće u Vajskoj; Ministarstvo znanosti i obrazovanja Hrvatske dva puta je pomoglo tehničko opremanje škola i pribavljanje lektira; Rotary club Osijek je pomogao izradu didaktičkog materijala za Pripremni predškolski program, HDZ BiH je pomogao institucionalne troškove; Samostalni sindikat komunalnih radnika RH je zaslužan za dio Izrade programa nastave i učenja; Šibensko-kninska županija je osigurala sredstva za podizanje kvalitete obrazovanja; Crveni križ Grada Zagreba osigurao je ljetovanje za 100 učenika u Novom Vinodolskom; Osnovna škola Žrnovnica razmjenu učenika; učenici OŠ Vladimira Preloga iz Zagreba sakupili su sredstva za udžbenike za učenike Gimnazije. Osim većih, bilo je i manjih donacija kao što su npr. Zadarska županija, župa crkve sv. Ante u Benkovcu, Grad Benkovac i Grad Biograd na moru potpora programu profesionalne orijentacije, Grad Zagreb posjet Interliberu, Učenički dom Marije Jambrišak iz Zagreba potpora maturalnoj ekskurziji, Učenički dom Podmurvice u Rijeci je ugostio ljetnu školu tambure, Udruga Lijepa naša, Hrvatska matica iseljenika, Pedagoški zavod Vojvodine i sl.
Koliko stalno uposlenih i povremeno uposlenih sada ima u HNV-u? Po Vašoj procjeni koliko bi trebalo još ljudi uposliti i koliko sredstava nedostaje za redovito funkcioniranje i razvoj četiri područja u kojima HNV ima ovlasti?
Iz proračuna Srbije mogu se, na žalost, uposliti samo tri osobe. Četvrtu osobu smo uposlili iz dijela programskih aktivnosti obrazovanja i još tri osobe iz projekata/donacija iz Hrvatske. Dakle, ukupno smo uspjeli pribaviti sredstva za sedam osoba. Ako ste ikada bili u Mađarskom nacionalnom vijeću, mogli ste vidjeti 30 osoba kako vrijedno rade, što implicira da bi nas trebalo biti 90 da dostignemo tu razinu ostvarenosti prava i nadomjestimo propušteno. Tome bi, naravno, dobro došao i proaktivan odnos vlasti. Svakako, za najosnovnije funkcioniranje HNV-a svake godine nedostaje još 90.000 eura što nadomještamo gore pomenutim donacijama.
Fokusirali ste se, kao što ste i najavili, na izradu planova, elaborata, vizija i strategija u područjima u kojima HNV radi.  Koliko je planskih dokumenata, elaborata urađeno?
Pretpostavka bilo kog projekta jest da se stanje, potrebe i očekivani ishodi stave na papir. Takav dokument onda može naći i svoju odgovarajuću financijsku podršku. Samo ove godine smo izradili 11 planskih dokumenata i elaborata. Među elaboratima su: Elaborat za obrazovno-odgojni centar Zadužbina biskupa Budanovića, Elaborat za Rekreacijsko-edukacijski centar Antun Gustav Matoš, Elaborat za Hrvatsku kuću, Elaborat za jačanje kadrovskih kapaciteta HNV-a, Elaborat za Šokačku kuću u Vajskoj i Elaborat za Kuću monoštorske župe. A od planskih dokumenata najponosniji smo na Program rada HNV-a, Godišnji plan rada i Godišnje izvješće koji u ovakvom formatu do sada nisu bili praksa HNV-a, a koji se svi nalaze na našem novom sajtu. 
Kada se očekuje donošenje dvije nedostajuće strategije – za informiranje i službenu uporabu jezika?
Ako Bog da da se plan za 2020. godinu realizira do konca godine.
Koliko ste zadovoljni uključenošću elektora i svih drugih u radu Vijeća? Drugim riječima, smatrate li da ste uspjeli u cilju koji ste postavili na početku – decentralizirati donošenje odluka, napraviti klimu otvorenog komuniciranja, konstruktivnih rasprava i pluralnosti mišljenja?
To je proces koji je tek otpočeo. Zadovoljni ćemo biti kada bude zadovoljna i većina onih koji u njega budu uključeni. Ove godine je konstituirano pet povjerenstava, a elektore smo uključivali koliko smo mogli. Po nama još ne u dovoljnoj mjeri, ali je fizički u većoj mjeri bilo neizvedivo. Ono što smo počeli uspostavljati jest da dopredsjednici imaju razvijenu mrežu i poveznicu prema elektorima i potrebama s terena. U tom smislu je održano četiri sastanka dopredsjednika i elektora. Pomak u usključenosti elektora je svakako načinjen, no prostora za unaprjeđenje je puno. Klima konstruktivnih rasprava i pluralnosti mišljenja je svakako nešto što potičemo i za sada se pokazala izuzetno plodonosnom.
Na sastanku s elektorima ste rekli da „kad se stvori pozitivna jezgra, ubacuju se različiti elementi da razbijaju zajednicu“. Možete li nam bliže reći o čemu se radi? Gdje vidite opasnost za zajednicu?
Spominjala sam to kada ste me pitali o obrazovanju. Strategija države razgranata je na nekoliko kolosijeka: od upisa Dužijance u registar nematerijalne kulturne baštine, obnove Bača, financijskog favoriziranja Bunjevaca nehrvata, otvaranja odjela pa do uplitanja u rad kulturnih udruga. Uglavnom, ono što sam htjela time naglasiti jest da ne krivimo uvijek, kao što često znamo, našeg čovjeka za razdore u zajednici. Pretjerana servilnost prema vlasti, i u povijesti i sada, našoj svijesti ne omogućuje da pomisli da nas drugi svjesno, namjerno i dugotrajno „razbijaju“, nego mi pojednostavljeno prebacimo krivnju na našeg čovjeka. Dva Hrvata se posvade i onda često znamo reći kako smo sami sebi najveći neprijatelji, no ne vidimo onog koji je organizirao kavgu i koji se iza ugla slatko i zadovoljno smije. Morali bismo imati viši prag oprosta za svog čovjeka.
U čemu niste uspjeli u prvih godinu dana, odnosno čime ste nezadovoljni? Smatrate li da ste nešto propustili ili pogrešno uradili?
O, da. No, zbog visoko postavljenih ljestvica moramo biti blagi prema sebi. Na sto hvalevrijednih ishoda moramo si dozvoliti makar nekoliko pogrešaka. Ne smijemo strogo suditi. Pogotovo što smo Hrvati u Srbiji, narod čija je sudbina gurati kamen nekad samo radi toga da bismo mi sami očvrsli, a rijetko da bismo ga pomakli. Deset puta više napora iziskuje svaki korak načinjen čovjeku u kolicima, ali radost je time veća. Nezadovoljna, dakle, nisam. Naprotiv, zadovoljstvo je veliko. Znate kako je lijepo biti na sastanku kada si poražen, a uz vas su stali Crkva, Hrvatska i naš čovjek. Nije naš cilj spasiti svijet od „grabljivaca“, naš cilj je boriti se do kraja uz sačuvan mir, zajedništvo i siguran okvir za našu djecu. A propusti, koji bi se bolje mogli nazvati planovima za narednu godinu, odnose se najviše po pitanju informiranja, službene uporabe jezika i pisma, Sombora i Srijema. Ukratko.
Od svih započetih projekata, što očekujete – koji projekti će biti završeni u 2020. godini? A koji u mandatu ovoga saziva Vijeća?
„Ako te tvoji snovi ne plaše, nisu dovoljno veliki!“… Očekujem da će biti sve završeno što smo planirali platformom „HRvati ZAjedno!“ A što će realno biti od toga, vidjet ćemo. Moguće je da ćemo samo ojačati gurajući nepomični kamen, ali će sigurna sam oko tog kamena biti puno ljudi. A onda će i Školski centar i Hrvatska kuća i Spomen dom Josipa bana Jelačića i Dom u Srijemskoj Mitrovici i prostor u Beogradu i kazalište i muzej biti lakše podići... Nije li to dovoljno?

Izvor: Hrvatska riječ (Jasminka Dulić )