Sve uspješnija hrvatska književnica Julijana Adamović, osim po svojem radu, čitateljima našega tjednika može biti zanimljiva i po još jednom podatku; naime, rođena je i odrasla u Vojvodini, odnosno u Baču/Plavni, gdje je živjela do 1991. godine kada se seli u Hrvatsku.

Književnu karijeru započela je prije jednog desetljeća, kada objavljuje svoj prvijenac, zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima, za vinkovačku Privlačicu. Ta je knjiga nagrađena Kiklopom za najbolju debitantsku knjigu 2008., te nagradom Ivana i Josipa Kozarca kao najbolji prvijenac Slavonije 2008., a ušla je i u finale Književnog festivala Galovićeve jeseni, na temu Dvojni identiteti. Sljedeće, 2009. godine, u izdanju V.B.Z.-a izlazi joj zbirka kratkih priča Konzerviranje. Godine 2013. u nakladi Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade objavljuje roman Da ti pamet stane, te zbirku kratkih priča za djecu Dnevnik sivog mačka i druge priče, u koautorstvu sa svojim tada 12-ogodišnjim sinom koji se potpisao pseudonimom Sergei Chatgris. U nakladi Semafora 2015. godine izlazi joj zbirka poezije Sunce na šalteru, a u 2016. treća zbirka kratke proze Glineni anđeli, proglašena uspješnicom na književnim susretima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima 2017., te nagrađena stimulacijom hrvatskog Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja u 2016. godini. Ove je godine objavila i svoj prvi roman naslovljen Divlje guske u nakladi zagrebačkog Hena coma.
Proznim djelima zastupljena je u brojnim skupnim zbirkama i na portalima. Među ostalim, dvije njezine priče uvrštene su u antologiju suvremene proze za djecu i mlade Hrvata u Vojvodini Zapisane avanture za male i velike.
Objavila je i nekoliko stručnih radova, te ilustriranu brošuru za djecu žrtve/svjedoke u sudskom postupku Luka na sudu.
Vanjska je suradnica T-portala, gdje objavljuje osvrte (kolumne) na društveno-političke prilike u Hrvatskoj. Po profesiji je socijalna pedagoginja; magistrirala je dječju i adolescentnu psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Za početak, ukratko nam predstavite Vaš književni rad, koje Vas teme najviše okupiraju, koji su Vaši motivi za bavljenje pisanom riječju, odnosno na koncu što želite poručiti čitateljima?

Da ne nabrajam djela, ali uglavnom se provlači tema međuljudskih odnosa, krivih izbora ili situacija u kojima osoba nije ta koja može činiti izbore. Neke ciljane poruke za čitatelje nema. Nadam se samo tome da empatiziraju s likovima ili se prepoznaju u situacijama i emocijama. Kako se predstaviti? Donedavno sam govorila za sebe da sam kratkopričaš. Odgađala sam pisanje romana za odrasle, držeći da je za takav pothvat potrebno vrijeme u kontinuitetu, što ja nemam, s obzirom na brojne druge obveze, roditeljske, poslovne i sl. Onda sam pronašla „čarobnu formulu“: bjegove u izolaciju na dva-tri dana. Shvatila sam da u takav jedan samotni vikend, bez ljudi i interneta, napišem više kartica teksta, nego u mjesec dana rada u uobičajenim uvjetima, gdje vas čak i poštede svih poslova, ali taj neki osjećaj krivnje što ste se isključili iz života obitelji – zvuk telefona, perilice koja je završila program, užasno vas dekoncentrira. Eto, ukratko, to je to o mom pisanju. A motivi su višestruki, na koncu i manje bitni.
Ukratko nam predstavite Vašu najnoviju knjigu, roman prvijenac Divlje guske. Kako doživljavate njegov odličan prijam u hrvatskoj književnoj javnosti?
Roman Divlje guske je priča o odrastanju, o potrazi za pripadanjem i ljubavlju, smještena u neimenovano ravničarsko mjesto, 70-ih godina prošlog stoljeća. Pažljiviji čitatelj će moći i točnije locirati gdje se odvija radnja romana. Riječ je, dakako, o Bačkoj. No, s obzirom da je to moglo biti bilo koje selo ili manje mjesto s obje strane Dunava, točni toponimi su namjerno izostavljeni. Izuzetno sam zadovoljna prijemom romana, kako od kritike, tako i čitatelja. Možda i prilično zatečena. S obzirom na to da sam se afirmirala kao „kratkopričaš“, postojale su određene sumnje. Na primjer, hoću li uspjeti priču držati podjednako kvalitetno, od početka do kraja. Izgleda da jesam. Veseli me što je roman došao i do Branka Ištvančića, filmskog redatelja rodom iz Tavankuta. Tko zna, možda se u budućnosti realizira i nešto u tom smjeru.
Planirate li doći u Srbiju, u nekom od mjesta održati svoju književnu večer, predstaviti se ovdašnjoj publici? Jeste li imali takvih poziva?
Da, voljela bih doći u Srbiju. Hoću li, ovisi o interesu čitatelja. Ako me netko pozove, rado ću se odazvati. Za sada sam tim povodom bila samo u Srijemskoj Mitrovici, i to po pozivu ravno iz gradskog Ureda za kulturu. Tako sam davne 2009. godine održala promociju zbirke priča Konzerviranje, a dojmovi su bili više nego pozitivni. Nadam se da su posjetitelji uživali.
U Hrvatskoj živi i stvara još nekoliko relevantnih književnih autora koji su podrijetlom iz Vojvodine, od recimo Ljubice Kolarić-Dumić, čije su pjesme uvrštene u školske udžbenike, preko Nevena Ušumovića, koji je trenutačno ključna figura književnoga života u Istri, do mladog Ivana Vidaka čija se debitanstka zbirka priča Ugljik na suncu 2016. našla u finalu nagrade Edo Budiša. Jeste li povezani s njima na neki način?
Nikoga od navedenih autora ne poznajem osobno, ali mi je poznat njihov rad. S Ivanom Vidakom sam komunicirala vezano za jedan tekst. Valjda će biti prilike i za susrete. Možda čak i u rodnom kraju.
Kao književnica, jeste li povezani s kolegama i nakladnicima u rodnoj Vojvodini, odnosno Srbiji? Jeste li povezani s hrvatskim autorima iz Vojvodine; uvršteni ste u panoramu suvremene proze za djecu Hrvata u Vojvodini Zapisane avanture za male i velike?
Moram priznati da baš i ne poznajem kulturnu scenu Hrvata u Vojvodini. Za sada jedino kontaktiram s Tomislavom Žigmanovim. Pratila sam i rad prerano otišle Tonke Pelajić Šimić.
Radite kao socijalna pedagoginja za djecu i mlade. Koliko se iskustva s Vašega „primarnoga“ posla odražavaju u Vašem književnom radu?
Možda samo posredno. Samo je jedan moj štićenik postao predložak za književni lik, ali nakon što je nesretnim slučajem izgubio život. Bila je to mala posveta. Inače, strogo odvajam posao od književnosti. Ne bavim se u tom smislu životima mojih klijenata. Ako me pitate je li mi pomogla struka, osobito u profiliranju likova i načinu na koji čitateljima prezentiram njihova unutarnja stanja – vjerojatno jest.
Rođeni ste u Vojvodini, točnije u Baču, a djetinjstvo ste proveli u podunavskom selu Plavna. Kakva Vas sjećanja vezuju za Plavnu?
Kad se zbroji i oduzme, sjećanje je uglavnom pozitivno. Živjeli smo ne baš u blagostanju, otac mi je bio često bolestan, selo je bilo prilično dislocirano, pa sam za neke stvari ostala uskraćena, ali pamtim druženja s prijateljima i susjedima, prirodu koja mi je kao djetetu bila veličanstvena – šume, kanale, Dunav – pse kojih nam je uvijek bilo puno dvorište, izlete i kupanja na rječnom rukavcu zvanom Salaš. To je Plavna mojih sjećanja.
U Hrvatsku ste otišli živjeti 1991. godine, dakle s 22 godine. Jesu li politička događanja iz toga razdoblja pridonijela tomu?
Da. Moguće da se ne bih nakon studija vratila u Plavnu, ali najvjerojatnije bih ostala u Beogradu ili Novom Sadu. No, događanja 90-ih su me definitivno usmjerila prema Hrvatskoj. U to vrijeme nije bilo ugodno biti hrvatska manjina u Srbiji. I obrnuto.
Održavate li veze sa svojim bačkim zavičajem? Dolazite li ponekad u ove krajeve?
U vrijeme dok su Plavna i Vukovar bili povezani skelom, svraćala sam češće. Sad idem rijetko, i to uglavnom u Bačku Palanku i Novi Sad. Ponekad i na obiteljski izlet u Suboticu, recimo, meni najljepši grad u Vojvodini, a i šire.
Pratite li i na koji način život Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji? Kako iz „vukovarske perspektive“ vidite stanje u toj manjinskoj zajednici i položaj njezinih pripadnika?
Moja percepcija stanja manjinske zajednice Hrvata u Vojvodini uopće ne mora biti točna, jer nisam ja ta koja proživljava vašu svakodnevicu i sudbinu. Također, ponešto bi bilo i licemjerno da ovako s daljine i posredno, informirajući se u medijima, procjenjujem situaciju. Vi ste ostali u Vojvodini, ja sam išla linijom manjeg otpora. Ipak, ono što vidim nije previše optimistično. Osim što se broj Hrvata drastično smanjio, mislim da su ljudi konstantno pod nekim povećalom, a svako inzistiranje na vlastitom identitetu se doživljava neprijateljskim aktom. Hrvat u Srbiji je dobar samo ako se ne bavi politikom i ne ističe svoju nacionalnost. Folklor, time neka se bavi i sve će biti u redu. Eto, tako nekako vidim položaj Hrvata u Vojvodini. Voljela bih da sam u krivu.
Prema Vašim iskustvima, koliko se u Hrvatskoj zna i govori o Hrvatima u Srbiji?
Sramotno malo. Ne samo da se ne govori o Hrvatima danas, nego se nije govorilo ni o Hrvatima 90-ih. Recimo, u Srbiji je to gotovo tabu tema, većina stanovnika je uvjerena da Hrvati u Vojvodini nisu šikanirani i da ih nitko nije krivo pogledao (na što su onda ponosni), što donekle razumijem kao određeni mehanizam obrane (poricanje, racionalizacija i sl.). Ali za nezainteresiranost vlasti u Hrvatskoj nemam objašnjenja. U nekoliko navrata sam pokretala tu temu. Mogu reći da sam doživjela jako neugodne reakcije iz Srbije (uglavnom optužbe kako lažem), a u Hrvatskoj je bilo glasova kako je to prošlost i treba je ostaviti na miru. Većina ljudi s obje strane nema pojma da su neki ljudi i izgubili život samo zato što su bili Hrvati. Naravno da je to prošlost i naravno da ne treba utjecati na budućnost, ali mislim da je jako važna istina. S njom se valja suočiti. I dužni smo je našoj djeci i unucima.
Kao kolumnistica koja se bavi raznim društveno-političkim pitanjima, kako ocjenjujete trenutačnu društvenu situaciju u Hrvatskoj?
Bolje da ste preskočili to pitanje. Razočarana sam odgađanjem da se s problemima uhvatimo u koštac. Ponešto smo podigli kolektivnu svijest kad je u pitanju problem korupcije, ali još uvijek smo administrativno neučinkoviti, ekonomski na koljenima, pritisnuti brojnim porezima i nametima. Daleko od društva kakvo svi tvrdimo da želimo. Rezovi su bolni, ali nužni.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)