Mlada violončelistica Katarina Evetović, danas magistra muzike i profesorica violončela, rođena je u Subotici 1994. godine, a svoju ljubav prema ovome instrumentu je otkrila još kao mala. Od svoje sedme godine u zagrljaju ima violončelo. U rodnom gradu je završila osnovnu školu i srednju Muzičku školu. Potom je upisala, a nedavno i završila studij violončela na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. 

Nakon završene srednje Muzičke škole odlučila si upisati Muzičku akademiju u Zagrebu. Kako si bila prihvaćena i je li bilo teško snaći se u velikom gradu? 
Pri kraju srednje škole sam se intenzivno pripremala za prijemne ispite i jedva sam čekala da do te velike promjene dođe i da moje studiranje započne. Kada sam saznala da sam u svojim tadašnjim planovima uspjela, da sam položila prijemni, bila sam neizmjerno sretna. Međutim, svega par dana prije preseljenja u Zagreb shvatila sam koliko velik korak činim. Shvatila sam da preseljenjem u drugi grad i drugu državu i početkom studija mijenjam sve na što sam do tada navikla u svakodnevnom životu. Tada sam počela razmišljati o onome o čemu, pretpostavljam, većina maturanata i brucoša prije ili na početku studija intenzivno razmišlja – hoću li se snaći tako daleko od doma, od obitelji i prijatelja? Jesam li donijela pravu odluku? Tada mi je sve djelovalo nemoguće i osjećala sam se apsolutno nespremno za tako veliku promjenu i tih par dana silno sam željela ostati doma. Prvih tjedan dana u Zagrebu još uvijek me je pratila ta velika nostalgija i tuga, ali čim su se obveze malo zahuktale, to je zaista brzo nestalo. Smatram da sam od početka i tijekom cijelog studija odlično prihvaćena od kolega i novih prijatelja. Svijet glazbenika je po mnogo čemu specifičan, ali još jedna stvar koja je kod glazbenika izraženija nego kod ljudi drugih zanimanja i zvanja je to da su glazbenici puno mobilniji i fleksibilniji što se tiče preseljenja u drugi grad radi studiranja ili posla. Naravno, svaki početak je težak, ali ubrzo sam shvatila da na akademiji ima puno ljudi koji nisu iz Zagreba, a i onih koji nisu iz Hrvatske, te da smo tu svi zbog istog cilja – a to je učenje, formiranje, napredovanje i zajedničko stvaranje u glazbenom smislu. Mogu reći da sve vrijeme tijekom studiranja nije bilo bitno tko odakle dolazi, već kakva je osoba, i u takvo se okruženje zaista svatko tko želi i malo se potrudi, može uklopiti. 
Jesi li imala osiguran studentski dom i stipendiju?
Zagreb sam vrlo brzo dobro upoznala i zavoljela. Svidio mi se veliki grad i dostupnost velikog broja različitih sadržaja. U početku nisam bila u studentskom domu jer mi to nije bilo tada u planu, ali nakon par godina sam promijenila mišljenje, prijavila se i bez problema dobila mjesto u studentskom domu, gdje sam i živjela do kraja studija. Što se financijskog dijela tiče, mogu reći da tu nije teklo sve tako glatko, ali uz vlastiti trud i veliku pomoć i podršku roditelja i pouzdanja u Božju providnost, malo po malo se i taj dio rješavao. Na početku studija uspjela sam bez problema dobiti državnu stipendiju, koja je i više nego dovoljna za jednog studenta sa štedljivim prohtjevima, međutim, nakon nekoliko godina Ministarstvo obrazovanja je, nažalost, u pravilnik vezan za stipendije uvelo novost da studenti koji imaju prebivalište izvan Hrvatske mogu činiti samo pet posto ukupnog broja dobitnika stipendija, a pri tom moramo imati na umu da zaista velik broj studenata iz Bosne i Hercegovine dolazi studirati u Hrvatsku, tako da oni čine veliku većinu od tih pet posto. Od uvođenja tog pravila u pravilnik za nas je Vojvođane puno teže dobiti državnu stipendiju, što ja posljednjih godina nisam uspjela, čak ni uz dobre ocjene i sve u roku položene ispite. Ovdje osjećam da se radi nepravda, jer sam vidjela puno slučajeva da su studenti čije obitelji imaju daleko veće prihode, ali prebivalište im je u Hrvatskoj, dobili stipendiju. No, moji su me roditelji naučili da se uvijek treba pouzdati u Božju pomoć, pa smo se tako i u ovim slučajevima roditelji i ja vodili vjerom da nas On nikad neće ostaviti na cjedilu, a tako je i bilo – Bog je svaki put kada je nastao financijski problem, našao rješenje.
Kako je teklo školovanje na akademiji, koje si zvanje dobila? 
Provela sam pet godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i godinu dana na Hochschule für Musik na Johannes Gutenberg Universitätu u Mainzu (Njemačka) u sklopu programa studentske razmjene Erasmus+. Svih šest godina studiranja zaista su bile godine intenzivnog rada, učenja, vježbanja i napredovanja. Kada bih rekla da je bilo lako, bila bi to velika laž. Nije bilo nimalo lako i bilo je perioda kada sam mislila da radim skroz pogrešnu stvar i da nisam za taj posao, međutim, glazbenici su naviknuti na rad i upornost, pa sam tako i ja uvijek u takvim fazama nastavljala truditi se i vježbati, što se, prije ili kasnije, uvijek pokazalo plodonosnim. Obveza je zaista bilo konstantno puno, ali uvijek je bilo vremena za druženja, koja su sve činila zanimljivim i zabavnim. Vrlo značajno, rekla bih i profesionalno a i životno iskustvo, bila su dva semestra koja sam provela u Mainzu. Tamo je učenje, vježbanje i napredovanje za mene bilo još intenzivnije, a uspjela sam svladati i početnički nivo jezika. Po povratku u Zagreb došlo je vrijeme za diplomski ispit, što sam nedavno uspješno položila, stekla zvanje magistre muzike i time završila ovaj divni period svoga života.
Tvoje školovanje i studiranje obilježili su i brojni nastupi. Možeš li istaknuti neke, tebi značajnije? 
Tijekom studiranja bilo je zaista puno nastupa vezanih uz studije. Puno je lijepih projekata u kojima sam sudjelovala i lijepih programa koje sam svirala, ali pokušat ću izdvojiti nekoliko cjelokupnih iskustava. Tijekom studija sam dva puta imala priliku sudjelovati u radu EUphony orkestra mladih, koji okuplja studente glazbenih akademija iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Austrije i Njemačke. To je iskustvo koje stvara nova prijateljstva i suradnje, ali i budi želju za zajedničkim stvaranjem i oblikovanjem glazbe. Tijekom 2018. godine sam bila članicom orkestra i dio projekta ESTA – Chamber orchestra 2018 „European understanding through Music“. Ovaj projekt se tijekom godine održao u Strasbourgu (Francuska), na Malti i u Bernu (Švicarska). Izrazito sam uživala u svim danima projekta, a oni su uključivali intenzivne probe, stalna druženja i upoznavanja članova orkestra koji su dolazili iz 14 različitih država Europe, i vrijeme za obilazak gradova u kojima smo bili, kao i uživanje u čarima koje različitost našeg kontinenta nudi. Svakako bih izdvojila i jedan sasvim drukčiji projekt: četiri sam godine bila dio ansambla kazališta Ulysses koje djeluje na Brijunima. Sudjelovala sam u predstavi Shakespeare ljetne noći – varijacije, koja je stvorena pod palicom Lenke Udovički, Željke Udovičić Pleština, Nigela Osbornea i Radeta Šerbedžije. Ovo iskustvo bilo je drugačije od svega drugog što sam radila i iznimno sam uživala sudjelujući u ovoj predstavi. Također sam dvije sezone tijekom studija bila jedan od organizatora koncertnog ciklusa Virtuoso na Akademiji, koji je najstariji koncertni ciklus te ustanove, a čiji su izvođači, inicijatori, organizatori i realizatori sami studenti.
Kako vidiš svijet glazbe i koliko je po tebi prisutna klasična glazba u današnje vrijeme? 
Po meni je klasična glazba izrazito prisutna u današnjem svijetu, puno više nego što su toga ljudi koji se njome ne bave svjesni. No, to što je ona prisutna i što se nudi ne znači da su svi voljni prihvatiti je i upoznati. Nažalost, često se već od perioda osnovne škole uvrježuje stav da je klasična glazba dosadna, staromodna i da ne pruža ništa novo, no to je zaista daleko od istine. Ona se svakodnevno razvija i daje nove produkte koji mogu biti zanimljivi ne samo glazbenicima već i sveopćoj publici. Znam puno ljudi koji nisu glazbenici, ali su se željeli približiti klasičnoj glazbi i najčešće su bivali ugodno iznenađeni kakva se sve blaga u tom žanru kriju, tako da bih svakako svima preporučila da dopuste sebi upoznavanje s klasičnom glazbom, koja zaista nije niti dosadna ni staromodna već se u njoj, naprotiv, uvijek mogu otkriti nove zanimljive stvari.
Čime se baviš u slobodno vrijeme? 
U slobodno vrijeme, kojeg zbilja nemam puno, čitam knjige i družim se s prijateljima, a volim i duge šetnje u prirodi. Značajni dio mog života čine vjera i duhovnost, no to ne bih svrstavala pod pojmom „slobodno vrijeme“, već više dijelom svakodnevice.
Početak ove školske godine je za tebe poprilično drugačiji, naime sada si s druge strane katedre. Kako se vidiš u ulozi profesorice? 
Ovo ljeto sam, Božjom providnošću, dobila posao u jednoj glazbenoj školi u Poreču, gdje predajem violončelo. Nisam očekivala da će se pitanje zaposlenja tako brzo riješiti tako da sam ovim razvijanjem situacije jako sretna i zadovoljna. Rad u školi je nešto sasvim novo za mene, ali se trudim posvetiti se učenicima i dati sve od sebe da zavole glazbu i instrument kojeg uče.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Plan je nastaviti vježbati, učiti i uvijek težiti ka boljem. Jako volim svirati tako da planiram i dalje što više nastupati i surađivati s drugim kolegama glazbenicima. Ali što nam budućnost donosi nitko ne zna, no vjerujem da će biti dobra i zabavna.
Kada ne stvaraš sama glazbu, što slušaš? 
Svakodnevica mi je izrazito ispunjena glazbom u profesionalnom smislu, a još značajnije je to bilo za vrijeme studija, tako da se u slobodno vrijeme često volim isključiti od glazbe i uživati u tišini i nepostojanju glazbe, kako bi ona kasnije imala svoj smisao. No, kada ipak slušam glazbu, u odabiru mi je presudnija kvaliteta nego vrsta, tako da se na mojoj playlisti često nađu različiti žanrovi.
Što te ispunjava u životu?
U profesionalnom smislu uživanje u slušanju ili stvaranju glazbe može činiti veliko ispunjenje u životu koje se zatim prelijeva u privatni život. No osnovu ispunjenja privatnog života svakako čine obitelj i prijatelji, zatim uživanje u ljepoti i raznolikosti prirode koja nas okružuje, ali najprije vrijeme koje provodimo s našim Nebeskim Ocem i Stvoriteljem.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov )