Nije veliki broj onih osoba u našem društvu, iz bilo koje struke, koji javno podižu glas protiv vlasti, ukazujući na probleme i nepravde. Jedna od takvih rijetkih je beogradska kazališna redateljica i članica udruženja Skupština slobodne Srbije Milica Kralj. Njezini društveno-politički komentari ponekad, čini se, u drugi plan stavljaju njezinu matičnu profesiju.

A naša sugovornica diplomirala je kazališnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1998. godine. Režirala je komade na scenama Beogradskog dramskog pozorišta, Madlenianuma, Zvezdara teatra, Ateljea 212, Malog pozorišta Duško Radović, Pozorištanca Puž, Knjaževsko-srpskog teatra u Kragujevcu, Pozorišta Milivoje Živanović u Požarevcu, Narodnog pozorišta Toša Jovanović u Zrenjaninu, Narodnom pozorištu u Nišu, Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci.

Dobitnica je više kazališnih nagrada, a bavi se i pedagoškim radom – kao suradnica na Akademiji lijepih umjetnosti (2006.-2010.), dok je u zvanje docenta izabrana 2018. na Akademiji umjetnosti u Beogradu. U slučaju njezina životopisa često se napominje i podatak da potječe iz glumačke obitelji – otac joj je poznati Petar Kralj, koji je preminuo 2011. godine, a majka glumica – Ljiljana Gazdić.

U intervjuu za naš tjednik Milica Kralj govori o stanju u društvu s posebnim osvrtom na kulturu, ali i o nužnosti vjere u promjene te borbe za njih.

Što Vas pokreće da javno istupate kritizirajući stanje u društvu?

Mislim da je to moja građanska dužnost. To ne znači da se često ne deprimiram općom šutnjom i masovnošću udvoričkih karaktera. Ali uvijek me u život vrati činjenica da je borba, makar i besmislena, makar i usamljenička, uvijek bolja od okretanja glave. Građane bi valjalo ohrabrivati stalno da njeguju bunt u sebi i kritičko promišljanje prema svemu, jer samo tako mogu osvijestiti vlastodršce svih vrsta da bi oni morali biti u službi građana i ako građanima ne služe po zakonima i Ustavu, u općem interesu, onda bi morali biti brzo smjenjivi. Budući da se čini da građanima odgovara loša vlast i uzurpacija vlasti, možda se taj moj poriv za koji pitate može objasniti nekim kvarom u karakteru i izvjesno odrastanjem u kazalištu, među umjetnicima od autoriteta kojima je bunt prirodno u krvotoku.

Vjerujete li da u našem društvu postoji kapacitet za promjenu stanja? Vidite li neke ljude, pokret, stranku kao alternativu?

I kad ne vjerujem, ja moram vjerovati. Izlaz iz tunela mora postojati, čak i kad se ne vidi. Ali kad se ne vidi, onda tek nikako ne smiješ ostati sjediti u mraku, jer tako ga izvjesno nećeš ni naći. Jednostavno moraš nastaviti izlaz uporno tražiti dok se ne ukaže. Problem je što se oči naviknu na mrak, pa kad se umoriš od traženja izlaza, nekako si već naučio bauljati, snalaziti se u mraku.

Na izborima, koji su bili prošle godine, zagovarali ste bojkot. Zašto?

Zato što postoji greška u Vašem pitanju. Naime, to nisu ni bili izbori. To je bila još jedna od simulacija izbornog procesa, uz džipove bez tablica koji prijeteći kruže oko biračkih mjesta, „bugarske vozove", stranačke kontrolore s listama primoranih da glasaju, presipanje izbornih kutija iz šupljeg džaka u prazan džak… I sve uz nasilje nad istinom koju su provodili i provode režimski mediji. Niti ima izbornih uvjeta niti ima medijskih sloboda, ni u tragovima, pa što bih ja sudjelovala u tome, može i bez mene. Bojkot je bio i šansa da oporbene stranke povrate povjerenje birača ili da se prikažu u ne baš dobrom ali realnom svjetlu. Bojkot je otrežnjujuć. I uspio je u tome da Europa najzad spominje Savamalu, Krušik, Jovanjicu… To pokazuje i nedavno usvojena rezolucija Europskog parlamenta o napretku Srbije na europskom putu. Antitijela bojkota još djeluju. Lijepo se vidi tko je tko.

Kazališna ste redateljica. Može li kultura utjecati na neke promjene u društvu ili je to iluzija?

Naravno da može. U smislu da kultura može utjecati na ljude, a ljudi utječu na oblikovanje društva. Baš kao što utječe i nekultura. Nekulturi i nevrijednostima smo zasuti, bojim se planski, jer tako se od nas prave poslušniji ljudi, ljudi koje je lako hipnotizirati i to je, čini se, svjetski trend. Svijet je obolio od jeftinih, površnih sadržaja i potrošnih senzacija. U manjim sredinama taj teror nekulture je vidljiviji. Kultura hrani dušu, širi vidike, uči vas da poštujete različitosti, brusi vaš osjećaj za pravdu, razvedrava vam pogled na svijet, budi sve misleće i vrijedno u vama – a sve to nije poželjno, jer ste manje podložni manipulaciji nekakve vlasti.

Jedno vrijeme ste bili u Pokretu slobodnih građana, čija ste osnivačica. Danas ste aktivni u Skupštini slobodne Srbije, udruženju koje okuplja intelektualce koji se zalažu za „slobodne izbore, medijske slobode i vladavinu prava". Kako Skupština djeluje?

Skupština slobodne Srbije nastoji objediniti sve slobodnomisleće ljude koji za cilj imaju borbu za vladavinu prava, slobodu medija, izborne uvjete, ali i da ohrabri i zaštiti ljude kojima netko brani pravo da slobodno misle. Želimo da građani najzad zadobiju moć. Među nama ima najrazličitijih ljudi, ne nužno samo onih koji se prepoznaju kao intelektualci, i ono što je dobro – mislimo različito i umijemo se takvi različiti slušati. Još nismo uhvatili zalet zbog trenutne situacije, ali planiramo širiti mrežu slobodnih i solidarnih ljudi po cijeloj Srbiji. 

Kao kazališna redateljica, ali i koordinatorica Savjeta za kulturu Skupštine slobodne Srbije, kako ocjenjujete stanje u kulturi?

Odrasla sam u vrijeme kada se itekako kultura promovirala, kada su kulturni sadržaji bili neophodni na način na koji nam je neophodan zrak i stoga bih mogla reći da je situacija u kulturi danas tužna i alarmantna. Dođe mi da umjesto alarma sama vrištim, jer posljedice zanerivanja kulture i nenjegovanje kulutrnih sadržaja kod nadolazećih naraštaja su vidne na svakom koraku – kroz sveopće nasilje, nerazumijevanje drugačijeg, površnost, neobrazovanje, neempatiju… Kultura je također kao i većina važnih stvari po kvaliteti življenja po mjeri čovjeka vulgarizirana, opoganjena, stranačkom podobnošću. O kulturi javnog ophođenja i dijaloga da ne govorim.

Sredinom veljače Vlada Srbije usvojila je Strategiju razvoja kulture od 2020. do 2029. godine, jeste li upoznati s tim dokumentom i kakvim ga ocjenjujete?

Jedan od uspjeha bojkota, za koji ste me pitali, je i ograničenje mandata aktualnog saziva parlamenta, pa i Vlade, na godinu ipo dana, jer nemaju legitimitet. Stoga smatram da je neodgovorno za to kratko vrijeme donositi bilo kakve značajne odluke, strategije, planove ili zakone koje nećeš biti u mogućnosti provoditi. Ali, naše je društvo udavljeno u neodgovornosti toliko da za odgovornost nitko ni ne mari, kao da je i sama riječ »odgovornost« izbačena iz rječnika. Odgovorna vlast bit će ona koja će imati jasan program promocije kulture na svakom mjestu, zamislivom i nezamislivom, kada to bude vidno svuda i svima, a i kad bude čujno – na primjer u dijalogu s neistomišljenicima ili u obraćanju medijima. Kad ta briga za kulturu ne bude samo dokumentacija, poslagana slova u riječi u nekoj fascikli. U svakom slučaju, budući da proračun za kulturu i dalje počinje s nulom, nisam sigurna da je moguće govoriti o bilo kakvom „razvoju". A nula dovoljno govori o razumijevanju značaja kulture.

Kako je korona utjecala na kazališni život? Jedno vrijeme nije bilo predstava, sada se igraju, a mjere znače i manje publike…

Danas se popularno kaže da je kazalište na respiratoru. No, kazalište će i ovo preživjeti. Sve dok postoji onaj koji želi igrati i onaj koji ga želi gledati… Ono što je po kazalište danas opasnije od virusa je gore spomenuta zahtijevana politička podobnost, činjenica da je ona vrednosno mjerilo i činjenica da se na nju najnormalnije pristaje.

Kako komentirate srpsko-hrvatske odnose u području kulture?

Kultura je uvijek ona koja spaja i liječi. I ako nije u planu vlasti, ona se umije nezaustavljivo probiti.  Svaka razmjena kulturnih sadržaja bila je dobra po zdravlje i razum, i bila je hrana za dušu i umjetnika i publike. I zato poslije ove pandemije koja je zaustavila život, nadam se invaziji kulture na obje strane.

Kada smo kod pitanja kulturnih odnosa i veza, kako gledate na fenomen Đorđa Balaševića čija je nedavna smrt kroz komemorativna građanska okupljanja praktično ujedinila cijelu regiju?

Gledam kao na poraz mržnje u koju nas satjeruju i kojom nas ukalupljavaju. Volim reći da je Đorđe Balašević jedan od onih posebnih ljudi koji mogu izazvati eksploziju ljubavi. Eksplozija ljubavi osvijetlila je lica dobrih ljudi po raznim gradovima naše bivše domovine. To su oni ljudi za koje nas uporno kojekakvi uvjeravaju da ne postoje. To je zaostavština velikog pjesnika i čudo koje svijetu daje malo boje, baš kao u njegovoj pjesmi.

Aktivni ste i u udruzi HKD Hrvatski kulturni centar Beograd. Kako vidite ulogu ove udruge, odnosno njenih programa na sceni glavnog grada Srbije?

Članica sam te udruge, kad prilike dozvole nadam se da ću pomoći koliko mogu u okviru dramske sekcije. Od početka sam svjedokom napora Ljiljane Crnić, Ivane Vukov, Aleksandra Alača i Mihaila Balića da se ova udruga osnuje i zatim dugogodišnjeg napora da se udruzi osigura prostor. Značaj ove udruge je ogroman i on se jasno ogleda u svemu onome što je do sada organizirano. A pored programa, značajno je što je ova udruga zavrijedila usput i brojne prijatelje koji joj rado pomažu i svojim prisustvom doprinose radosti koja bukne na susretima umjetnika i publike u okviru različitih programa ove udruge. Kao što je, na primjer, bilo na svjetski vrijednom kulturnom događaju, u sred Beograda, u sred pandemije, na izložbi kipara Petra Hranuellija.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)