PRENOSIMO: mons. Slavko Večerin, novozaređeni biskup Subotiče biskupije – intervju

Objavljeno: 21.01.2021. Pregleda: 80

slavko vecerinSubotička biskupija je 14. studenoga 2020. godine dobila novog biskupa mons. Slavka Večerina, kojega je papa Franjo 8. rujna imenovao novim pastirom ove mjesne Crkve. Na ovu odgovornu i zahtjevnu službu mons. Večerin je došao iz župe Uzvišenje svetoga Križa u Somboru, gdje je bio od 2016. godine, pa do imenovanja. 

Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je 14. kolovoza 1983. godine, te je u svojoj svećeničkoj službi prve dvije godine bio župni vikar u župi Presvetog Trojstva u Somboru, a zatim župnik u župi sv. Pavla u Baču, u župi sv. Petra i Pavla u Bajmaku, u župi Marija Majka Crkve u Subotici, te je bio duhovnik u Sjemeništu Paulinum, arhivator Biskupskog ordinarijata, 12 godina tajnik Subotičke biskupije, rektor Marijanskog svetišta Bunarić, generalni vikar Subotičke biskupije, član Zbora savjetnika, član Liturgijskog vijeća Biskupske konferencije SR Jugoslavije, a zatim i Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Titulom naslovnog opata akošmonoštorske opatije Blažene Djevice Marije imenovan je 2004. godine, a prelatom Njegove Svetosti 2006. godine. 
Rođen je 6. lipnja 1957. godine u Subotici, gdje je završio osnovnu i srednju školu – Gimnaziju, a nakon toga je boravio u Nadbiskupijskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, te je završio studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta, filozofsko-teološki studij. 
Iako povijesni podaci sežu u daleku prošlost, Subotička biskupija je prije dvije godine proslavila 50 godina postojanja i djelovanja. Osnivanju biskupije prethodila je Bačka apostolska administratura, utemeljena 1923. godine, a za biskupa je 1927. godine imenovan Lajčo Budanović. Tek 25. siječnja 1968. godine Bačka apostolska administratura je uzdignuta na stupanj biskupije pod imenom Subotička biskupija. Prvi biskup bio je Matiša Zvekanović sve do 1989. godine, kada je za biskupa zaređen mons. Ivan Pénzes koji je ovu službu obnašao 31 godinu, do 14. studenoga 2020., kada je Subotička biskupija dobila trećeg biskupa mons. Večerina s kojim smo ovom prigodom razgovarali. 
Iznimno važan događaj za Subotičku biskupiju bilo je upravo Vaše biskupsko ređenje, tome je prethodilo samo imenovanje, kada ste se u obraćanju medijima i braći svećenicima upitali poput Marije „Kako će to bili?“. Smijemo li Vas danas pitati, iako ste na ovome mjestu tek nešto više od mjesec dana, kako je biti subotičkim biskupom? 
Jako dobro pitanje, ali ne znam kako bih odgovorio. Još uvijek se pitam: Kako će to biti? Još uvijek tražim odgovor na to pitanje. Kao što sam rekao u svom nastupnom govoru, kod dragog Boga ništa nije slučajno i nema slučajnosti. Mislim da i u ovome mome imenovanju nije ništa slučajno nego me Božja providnost pozvala i postavila u ovu službu. Pitam se i zašto? I kako će to biti? Što Bog zapravo ovim imenovanjem želi u prvome redu od mene, a u drugome redu ovoj zajednici vjernika, ovoj Crkvi subotičkoj kojoj me poslao. Dakle, svakodnevno tražim odgovor na to pitanje kako će to biti? Ili ako se okrenem malo u nazad: kako to ide? 
Još kod imenovanja ste napomenuli kako biste voljeli da Vaše biskupsko ređenje bude na blagdan sv. Nikole Tavelića, prvog hrvatskog sveca, i to u godini obljetnice njegova proglašenja svetim. Što je ono što Vas je posebno vezalo za njega? 
Dok nisam otišao na studij, poznavao sam mnoge katoličke svece, osobito one „najpopularnije“ poput sv. Antuna, sv. Franje, sv. Dominika... a kad sam otišao u Zagreb, iznenadio sam se da i mi, mala hrvatska zajednica imamo svoga sveca. Bio sam strašno ponosan na to da i mi Hrvati i Crkva u Hrvatskoj ima svoga sveca. Osobito sam ga zavolio i nekako mi je taj svetac došao blizu srcu. U Zagrebu sam često odlazio u crkvu sv. Nikole Tavelića, osjećao sam povezanost Crkve u Hrvatskoj sa sveopćom Crkvom i to me ispunjavalo velikim ponosom. Kada sam zaređen za svećenika, pokojni biskup Zvekanović me poslao u Sombor za kapelana s tim da posebnu pastoralnu brigu vodim za tamošnje salaše i među tom grupacijom salaša (bile su tri grupacije) je bila i grupacija na Bezdanskom putu, koji su imali kapelu i crkvicu sv. Nikole Tavelića. To mi je bilo baš drago. Kada su me pitali kada bih želio da bude moje biskupsko ređenje, rekao sam da ako mogu birati neka bude to na blagdan sv. Nikole Tavelića.   
Teritorij Subotičke biskupije podudara se s područjem teritorija Bačke. Koliko je danas župa i svećenika u ovoj biskupiji, te koliko je vjernika?
Računamo da postoji negdje oko 225.000 vjernika. Dakako da taj broj nije u potpunosti točan, jer stalno dolazi do iseljavanja stanovništva, ali pretpostavljamo da je negdje oko 200.000 točniji podatak. Tu spadaju svi vjernici, bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost. Župskih zajednica na papiru imamo 114, od toga su neke pasivne župe, koje su bez ili s izuzetno malim brojem vjernika, ali još postoje. Na teritoriju biskupije u pastvi, odnosno pastoralnom radu imamo oko 80 svećenika, a pojedini svećenici imaju više župa, osobito oni koji su u Bačkom dekanatu, u Podunavlju.  
Kada su u pitanju redovničke zajednice, vidljivo je manji broj redovnika, osobito redovnica, čak su proteklih godina i zatvarane neke kuće. Koliko ih je danas prisutno u biskupiji? 
Rekao bih da je mali broj prisutnih redovnika i redovnica u našoj biskupiji, osobito ako pogledamo na to da ih je nekada bilo puno više. Jedna Crkva, biskupija bez redovnika je kao čovjek bez jedne noge, ruke... Dakle, redovnici puno čine za jednu biskupijsku zajednicu. Nažalost, poslije Domovinskog rata u Hrvatskoj naša biskupija je ostala bez velikog broja redovnika i redovnica. Tu su mahom stariji redovnici i redovnice, odnosno oni koje žele doći ovdje raditi. Kada sam vozio mog prethodnika, biskupa Pénzesa u Slovačku, tražiti svećenika Slovaka za našu župu u Selenči, onda je biskup koji je bio zadužen za slovačku migraciju rekao kako ćemo teško naći to što tražimo. „Imamo zvanja, nije da nemamo, ali za Njemačku, Ameriku, a za Srbiju malo teže...“ Mislim da se i tu krije zrnce istine, imaju redovnici sigurno malo zvanja, ali istina je i pitanje za gdje.   
U biskupiji djeluje i klasična gimnazija Paulinum, te Teološko-katehetski institut. Kolika je zainteresiranost za ove dvije odgojno-obrazovne ustanove? 
Kada je biskup Pénzes osnivao Teološko-katehetski institut bilo je veliko interesiranje. Danas, kada se profil kateheta iškolovao i kada u školama ima malo slobodnih radnih mjesta, interesiranje za institut opada. Ne mogu reći da nema zainteresiranih laika, koje vjera zanima i koji ju žele produbiti, ali kudikamo je to manji postotak nego u početku. To je uostalom i normalno. Nešto slično se događa i s Paulinumom, koji pomalo mijenja svoj profil, postaje klasična Gimnazija i osim što odgaja kandidate za svećeništvo, odgaja i za određene crkvene službe. Sve je to jedna zadaća koja je preda mnom, skupa s onim pitanjem: kako će to biti? 
Iako imate dugogodišnje svećeničko iskustvo, pa i iskustvo biskupovog tajnika, nitko Vas nije učio kako je biti biskup. Što je ono što Vam se čini važnim postići, te koji su prioriteti Vaše biskupske službe? 
Stvarno me nitko nije učio biti biskupom, niti se itko od svećenika uči biti biskup. I moje imenovanje za biskupa je za mene bilo iznenađenje. I to veliko iznenađenje. Kada dođe predstavnik apostolske nuncijature i donese papino pismo i kaže: izvolite, Vi ste novi biskup. I onda? Onda na vas padne i nebo i Mjesec i sva nebeska tijela. Zapravo niste spremni za to. Kada se studira teologija, kroz bogosloviju se uči, sprema za službu svećenika, za to zvanje. Jedva čekaš sam čin ređenja. Dobro se sjećam kako sam čekao da me biskup Zvekanović zaredi, da krenem u pastvu da „spašavam svijet“. A ovdje je veliko iznenađenje i strah. Rekao bih velika uplašenost, to ste mogli primijetiti kada je bilo očitovanje. Što bi bili prioriteti? Želim biti na pomoć svećenicima. Kad sam imenovan za biskupa, pitao sam se koja je sada moja župa, tko su sada moji vjernici? Može se lako odgovoriti – svi su moji vjernici, a prije svega svi su Isusovi vjernici. Ali tko su onako moji? Onda mi je došlo da su moji vjernici sada svećenici. Kao župnik sam trebao biti na pomoć vjernicima, a sada trebam biti u prvome redu na pomoć svećenicima. Olakšati im, razumjeti ih, pohvaliti ih, pogrditi ih i biti im onaj koji će im pomoći, da ovaj put navješćivanja Božje riječi možemo zajedno prijeći. Da mi budemo svjetlo drugim ljudima kojima smo poslani.  
Za Glas Koncila ste izjavili „Nemojte zaboraviti da vjernika Hrvata ima i u Srbiji“. Istina, često imamo osjećaj da nas je matična domovina zaboravila. Što ste točno pod time mislili?
Upravo to što ste rekli. Koji puta mi se čini da je matična domovina zaboravila ili da zaboravlja da ima Hrvata i ovdje u Vojvodini. To ne mogu reći da važi za biskupe iz Hrvatske, koji su nakon raspada Jugoslavije biskupa Pénzesa redovito pozivali na njihova zasjedanja. Bio je jedan od najredovitijih članova zasjedanja Biskupske konferencije i to je meni uvijek bilo drago da sam mogao pratiti biskupa Pénzesa u Zagreb. Također, i prilikom dolaska sv. Oca u Hrvatsku, uvijek je bio pozivan. To znači da su biskupi iz Hrvatske uvijek jednim okom gledali na Suboticu i na vjernike koji su ovdje u biskupiji. To vas nekako ispuni ponosom. Drago vam je kad matična zemlja brine za vas. Volio bih da i država Hrvatska ne zaboravi da nas ima ovdje. Kada sam to rekao, u prvom redu sam na to sam mislio. Drago mi je da Hrvatska država misli i na Hrvate u Bosni i Hercegovini, na Hrvate koji žive po raznim dijelovima svijeta, ali ima nas i ovdje u Vojvodini, odnosno Srbiji. 
Nedavno ste također napomenuli kako Vam je želja u svom biskupskom poslanju pastoral obitelji staviti na prvo mjesto. Na koji način?
Nekako u svom pastoralnom radu na župama sam shvatio da je jako bitan rad s obiteljima. Mi u pastoralnom radu, kao župnici, radimo s dvije kategorije ljudi – s malom djecom i starima. Bavimo se jednim životom koji tek raste i jednim koji zalazi, a ono što je središte, nositelj života i Crkve i društva – obitelj, nam pomalo izmiče. Mislim da bi se tu i Crkva i država sa svoje strane trebale više baviti obiteljima. Na koji način? Ne znam. Nemam gotova rješenja. Sami vidite da nam je puno obitelji rastrojeno. Ljudi odlaze izvan granica na rad. Područje Sombora, gdje sam do sada djelovao, je takvo. Obitelji su rastrzane. Suprug odlazi raditi u Njemačku, Austriju... djeca ostaju sama s jednim roditeljem. Nemate više obitelji. Kada se oni vide? Svaka tri mjeseca na kratko, pa opet iznova. To je problem koji ćemo vrlo brzo osjetiti. Tu bismo trebali nešto ozbiljno poraditi. Da nam se obitelji ne rastaču. To je veliki problem i za državu i za Crkvu. Pogledajte, tu su nam sve staračke obitelji, oni koji su u naponu snage idu vani. Djeca nam u tome odrastaju. Nažalost, to se događa. Nama i sada. 
Kakva je trenutačna situacije kada je u pitanju vraćanje crkvene imovine u Srbiji, pa samim time i u našoj biskupiji?
Imam dojam da se dogodio jedan zastoj. Što je uzrok tom zastoju, jesu li administrativne prepreke koje su se javile kod pojedinih slučajeva ili zamor u radu pojedinih ljudi? Ne znam. Čini mi se da bi tu trebalo nekog novog duha, zamaha, da bi se ponovno krenulo s time. Mislim da je dosta toga od crkvene imovine, osobito našoj biskupiji vraćeno, ali još dosta toga ostaje pod upitnicima i to treba riješiti. Potrebno je imati spremnost i na kompromis i s Crkvene strane, ali i sa strane države. Ne kažem da toga nema, ali ono gdje bih stavio naglasak jest da treba ponovno krenuti novim zamahom. Na teritoriju Subotičke biskupije je u pitanju više zemlje nego li zgrada, mada i toga ima. Primjerice, nekada je biskupija imala veliko područje šuma oko Bača. Zgrade su u postupku vraćanja, sad je pitanje kada ćemo ući u posjed, jer to je još uvijek upitno. Nedavno smo ušli u posjed bivšeg kina Zvijezda i vodio se postupak ulaska u posjed desetak godina. Tu zgradu smo sada predali našem biskupijskom Caritasu, koji će tamo uskoro otvoriti Caritasovu pekaru.   
Iako ste na ovoj dužnosti kratko, kako ocjenjujete odnose i suradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom i drugim vjerskim zajednicama, ali i suradnju s lokalnom samoupravom?
Rekao bih da su odnosi korektni. Uvijek možemo reći da to može biti bolje, ali se postavlja pitanje što to znači biti bolje? Zadovoljan sam time što su odnosi korektni i tolerantni. Svakako mislim da bi jedan proces približavanja i rješavanja eventualnih nesuglasica, kojih možda na nekim područjima postoje, bilo dobro otkloniti, jer osobno ne vidim razlog zašto bi nas nešto dijelilo. Vjera u Isusa Krista bi nas trebala spajati, ne dijeliti. Što se tiče lokalne samouprave, za sada nisam imao nekoga kontakta pa ne mogu ništa ni govoriti.  
Jedan od vidljivih i rekla bih gorućih problema u biskupiji je sama zgrada subotičke katedrale sv. Terezije Avilske. Može li se tu još nešto učiniti?   
Svi znamo da obnovu katedrale financira mađarska država, te je nedavno bila još jedna stručna komisija koja je obavila ispitivanje tla i zidova katedrale, te se sada radi na stvaranju projektne dokumentacije i novog plana daljih radova. Što će to obuhvaćati i kada će to biti gotovo, ne znam. To je također nešto što tek stoji preda mnom. Bilo bi dobro da se ozbiljnije krene s radovima, ali Bogu hvala dobro je to što se pukotina, koja se javila prilikom tih ispitivanja, ne širi, nego su tornjevi donekle stabilni. 
Jedini katolički mediji na hrvatskom jeziku u Subotičkoj biskupiji su mjesečnik Zvonik i Radio Marija Srbije. Neke župne zajednice imaju svoje profile na društvenim mrežama, a rijetke web stranice. Web stranica biskupije godinama nije uređivana. Smatrate li da je i taj oblik prisutnosti u suvremenim medijima bitan i kakvi su Vam planovi po tom pitanju?
Mislim da je uloga medija u životu Crkve veoma bitna i da Crkva ima prostora i za evangelizaciju putem suvremenih medija. Jedan od prvih koraka u tom smjeru, mene kao biskupa, vidim u tome da stvorim jedan medija centar koji bi obuhvaćao upravo i to da se obnovi web stranica naše biskupije, koja je doista stara i neažurirana. Traže se ljudi koji to vole raditi, koji to žele i znaju, onda je jasno bitna i materijalna potpora. Kada se sve to složi, onda ćemo moći krenuti s time.  
Epidemiološka situacija je doprinijela još manjem broju vjernika u crkvama. Zapravo, to je vidljivo. Kako to tumačite i kako vidite budućnost Crkve u povjerenoj Vam biskupiji? 
Kao što ste sami rekli, to je vidljivo. Moje iskustvo kao župnika je upravo to da se broj vjernika smanjio za 50 posto. Ova situacija s koronavirusom ide u tom pravcu da se smanjuje broj vjernika, što je i razumljivo, jer se neki boje za svoje zdravlje. Upravo tu vidim ulogu suvremenih medija. Poput prijenosa misa putem Facebooka, putem interneta. Neki svećenici to dobro rade i to nam treba, ali to nije onaj osobni kontakt. Malo se pribojavam da će nam se nakon ove situacije broj vjernika još više osuti. Osobno sam očekivao, bar smo tako učili na bogosloviji, da čovjek kada ima problem se zbliži i zajedno djeluje. Nisam imao dojam da su se vjernici više aktivirali. Kada to kažem, mislim i na osobnu molitvu, na obiteljsku molitvu ili na pobožnost klanjanja. Župnici su vjernicima ostavili mogućnost da budu crkve otvorene, ali nije baš to krenulo onako kako sam to kao čovjek, kao vjernik, očekivao. Dakle, više sam očekivao da će se vjernici trgnuti, ovo je velika pošast. Neki dan sam sa svećenicima analizirao i došli smo do zaključka da se dnevno razboli jedna župa veličine Bajmaka. Samo jedan dan. To je puno ljudi. Neki se nakon ovoga neće više ni vratiti u Crkvu. Sumnjam u to. Mislim da samo možemo moliti. Prvenstveno moliti da ova pandemija što prije prođe i da ima što manje posljedica. Siguran sam da će i posljedica biti, ali isto tako sam siguran da molitva može pomoći. Kako nas pojedinaca, tako i zajednička molitva. 
Božić je. Istina, drugačiji nego prijašnjih godina, ali radost Božića u krugu obitelji nam nitko ne može uzeti. Koja je Vaša božićna poruka čitateljima Hrvatske riječi?
Kad ovako razmislim u sebi, pomislim da nam možda ova korona pomaže da se vratimo na bitni sadržaj Božića, a to je proslava božićnog otajstva. Rođenje Boga u liku čovjeka. Sve to hodanje Boga prema čovjeku možda nam nekako zahvaljujući ovoj pandemiji ispliva na površinu. Božić je, kao što se zna, pun lepršavosti, dječje radosti, topline, za razliku od Uskrsa koji ima i svoju tamnu stranu – Veliki petak. Božić sve to nema i onda to zna odvući čovjekovu pažnju od onoga što je bitno. Volio bih baš to za ovaj Božić. Ako nikako drugačije, proslaviti ga u krugu obitelji. Kažemo da je Božić obiteljski blagdan, hajdemo ga onda zajedno u obitelji proslaviti. Hajdemo se zajedno pomoliti, staviti Boga u središte naše proslave. Da ukrašavanje doma, bora, ovoga Božića ostavimo po strani, te da se pokušamo vratiti na ono bitno – na rođenje djeteta Isusa.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - kompletan program
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - drugi dan
  • Izložba narodnih nošnji u Senti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - treći dan
  • ZKVH na Hrvatskoj književnoj Panoniji VII. u Budimpešti
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima