PRENOSIMO: Radovan Sremac, kroničar iz Šida – intervju

Objavljeno: 07.10.2020. Pregleda: 95

Radovan Sremac 715x400Nakon objavljenih monografija o pravoslavnom, židovskom, grkokatoličkom i evangeličkom stanovništvu Šida, monografija Rimokatoličko stanovništvo Šida autora Radovana Sremca predstavlja završetak projekta objavljivanja kompletnog stanovništva Šida od njegovog nastanka do prvih desetljeća XX. vijeka. O prvom spomenu rimokatoličkog stanovništva Šida, njihovom sudjelovanju u razvoju ekonomije i gospodarstva grada i okruženja razgovarali smo sa šidskim kroničarom, autorom spomenute monografije Radovanom Sremcem.

Otkad datira prvi spomen rimokatoličkog stanovništva Šida?
Prvi spomen rimokatoličkog stanovništva Šida datira iz 1763. godine kada se u popisu oporezovanih obrtnika i trgovaca spominje izvjesni trgovac Petar Morgy, koji je plaćao jednu forintu godišnjeg poreza na posao. Vjerojatno da se on te godine nije doselio u Šid nego nešto ranije. Prvi spomen rimokatolika u Šidu prema matičnim knjigama potječe nešto kasnije, 1780. godine. U popisu iz 1775. godine zabilježeno je sedam rimokatoličkih domova i svi su bili inkvilinski (podstanari bez imovine: Adam Mali (trgovac), Juro Vakossevich (postolar), Valentin Geszner (krojač), Anton Lichtl (zlatar) i Juro Mestrovich (bravar-kovač pila)). Od tada pa sve do sada kontinuirano je bilo naseljenih u početku mali, a kasnije sve veći broj rimokatolika u samom Šidu.
U knjizi se spominje da je rimokatoličko stanovništvo sve do 1856. godine pripadalo župi Sot, a od iste te godine rimokatoličkoj župi sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu. Jeste li prilikom istraživanja saznali zašto je došlo do pripojenja drugoj župi?
Objašnjenje bi se moglo nazvati kao logično. Vremenom se pokazalo da broj rimokatolika u Šidu nije omogućavao, točnije financijska moć građana nije im dopuštala da u toj župi plaćaju župnika i oni su u toj teritorijalnoj organizaciji pripali Sotu. Gledajući danas, ali i u prošlosti, kada je situacija možda čak bila i gora, zbog loših uvjeta putovanja do Sota budući da je to mjesto veoma udaljeno od Šida, vrlo je bila nelogična odluka da župa pripadne Sotu. Međutim, od prvog spomena 1763. godine pa sve do 1856., šidska župa je bila filijala sotske župe. Kanonska vizitacija bilježi da su 1763. godine u Šidu postojale dvije rimokatoličke kuće i jedna kapelica za koju nisam uspio saznati što se s njom desilo. Sve do 1856. godine Šid je bio pod gibaračkom župom i pod njom je ostao sve do 1930. godine do osnivanja šidske župe Presvetog Srca Isusova.
Prilikom istraživanja o rimokatoličkom stanovništvu Šida jeste li došli do nekih zanimljivosti o njihovom životu i radu u tom razdoblju?
Najteži dio prilikom mog istraživanja bio je utvrđivanje nacionalnog identiteta rimokatolika. Za prvog rimokatolika koji se spominje prezimenom se ne zna je li bio Nijemac ili Hrvat. U istraživanjima su mi pomogli popisi stanovništva gdje su se ljudi izjašnjavali materinjim jezikom. Zanimljiv je podatak da su prvi rimokatolici koji su dolazili u Šid bili uglavnom obrtnici. To je bilo vrijeme kada je austrijska vlast naseljavala ovo područje, a i oni sami su dolazili u prosperitetna mjesta, a Šid je u to vrijeme zaista bio prosperitetan. Grad je tada bio u povoju, ne toliko velik koliko je imao jaku infrastrukturu, dobru ekonomiju i ljudi su mogli živjeti od svog rada. Također po mom mišljenju je veliko otkriće da je u Šidu krajem XIX. vijeka postojala kolonija Talijana. Čak je sačuvan i spomenik na rimokatoličkom groblju. Službeno, rimokaolici su se u birokraciji koristili latinskim jezikom sve do 1848./49. godine kada naši slavenski narodi kreću u preporod. Tada se u crkvenim maticama prvi put uvodi hrvatski jezik. 
Koje se obrtničke rimokatoličke obitelji izdvajaju kao najpoznatije?
Obitelj koja je od Drugog svjetskog rata živjela u Šidu je obitelj Bridl. Tu obitelj su zvali klobučari obrtnici koji su se bavili izradom bačvi i šešira. Zatim je postojala obitelj Leman, koja je poslije rata otišla u Englesku. Oni su držali čuveni mlin u Šidu. Zatim njemačka obitelj Huber, koja je osnovala industriju tkanja vune koja je kasnije nacionalizirana. Također, postojala je obitelj Kler, mađarskog porijekla, koji su bili limari, ali je bilo i drugih obitelji koji su nažalost danas nepoznate javnosti jer su izumrle krajem XIX. vijeka, ali i ranije.
Koliko Vam je bilo teško doći do podataka o rimokatoličkom stanovništvu Šida?
U knjizi su prvenstveno podaci iz katoličkih matičnih knjiga. Najteže mi je bilo naći povijesnu građu koja govori o tome kada se što desilo, te kada se tko doseljavao. O tome nitko nikada nije pisao i ova kniga je prva knjiga o rimokatoličkoj zajednici koja ne objašnjava društvena, ekonomska i politička dešavanja nego ljude. Jedini rad koji mi je bio dostupan na tu temu bio je rad profesora Damjanovića s odsjeka za povijest i umjetnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji govori o gradnji rimokatoličke crkve u Šidu. Od velike pomoći su mi bili i publicirani izvještaji kanonskih vizitacija od početka XVIII. sve do sredine XIX. vijeka koji su vrlo detaljni. Važno je napomenuti i izvore u arhivu pravoslavne crkve u Šidu koji su mi bili od velike pomoći.
Kakav je u to vrijeme bio suživot?
Običan narod je živio normalno i jedni bez drugih nisu ni mogli. U to vrijeme nije bilo klasičnih trgovina, industrijske robe i stanovništvo je moglo robu kupiti jedino kod obrtnika. Ovisno o nekim vanjskim utjecajima ponekad su nastajali problemi, ali je suživot postojao. Recimo, u Šidu su krajem XVIII. i početkom XIX. vijeka sva rimokatolička djeca išla u pravoslavnu školu. Kasnije, kada su došli Rusini, oni su osnovali svoju školu, a budući da ih je bilo puno, rimokatolici i Židovi su zajedno s njima išli u istu školu. To dovoljno govori o njihovom suživotu i suradnji. Što se tiče brojnosti, rimokatolička zajednica nikada nije bila velika i to pokazuje sama činjenica da nisu bili financijski dovoljno moćni stalno plaćati župnika. Od 1770. do 1930. godine u Šidu je upisano 1.792 rimokatoličke djece. Nešto je manji broj umrlih, dok je broj vjenčanih u toj zajednici bio izrazito mali.
Jedna od bogatijih rimokatoličkih šidskih obitelji je bila obitelj Kozjak, koji su otvorili prvu ljekarnu, koja je nekada bila jedna od najreprezentativnijih građevina u gradu. 
Imate li u planu objaviti neki rad i o toj obitelji?
Želja mi je da uradim izložbu s pratećom publikacijom upravo o obitelji Kozjak koji su porijeklom iz Morovića. Ta je obitelj dala nekoliko rimokatoličkih župnika, više ljekarnika ne samo u Šidu nego i u Županji i Staroj Pazovi gdje su imali svoje ljekarne. S druge strane, plan mi je da digitaliziram stara groblja među kojima su i rimokatolička. To je ogroman projekt i još uvijek je upitno hoće li se realizirati, jer su za to potrebna velika sredstva.

Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - kompletan program
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - drugi dan
  • Izložba narodnih nošnji u Senti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - treći dan
  • ZKVH na Hrvatskoj književnoj Panoniji VII. u Budimpešti
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima