U povodu najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, u prostorijama Mjesne zajednice Verušić, 7. travnja 2022. godine su prikazana dva dokumentarna filma Rajka Ljubiča i Zvonimira Sudarevića – Uskrs u Subotici 1994. i Čuvari Božjeg groba. Prije ove projekcije, dokumentarni film iz ‘94., nakon premijernog prikazivanja te godine u prepunoj dvorani HKC-a Bunjevačko kolo, do sada se mogao vidjeti samo na subotičkoj televiziji K23, a Čuvare Božjeg groba veliki broj posjetitelja je prvi i posljednji put vidio u jesen 2008. u Velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici.
Priprema i snimanje filmova
O filmovima nastalim zahvaljujući velikom entuzijamu i naporima subotičkog redatelja Rajka Ljubiča i snimatelja Zvonimira Sudarevića, Ljubič je ovom prigodom rekao:
„Prvi film, koji govori o uskrsnim običajima tijekom Velikog tjedna i na sâm Uskrs, nastao je 1994. godine, u neko mutno, smutno, za mnoge jedno herojsko doba kada se trebalo boriti s raznim ‘alama’, nedaćama, da bi se bilo što napravilo. Film je snimljen na VHS traku i na našu veliku tragediju nismo uspjeli sačuvati najbolju moguću kopiju ovog filma, već smo od kopije, na kopije, uspjeli sačuvati kopiju i to ćemo večeras vidjeti. Ono što se događa u ovom filmu je pravi život i ljudi koji sudjeluju u njemu i koji su rođeni negdje početkom 20. stoljeća, svjedoče i prikazuju običaje oko Uskrsa koje su naučili od svojih roditelja, znači iz 19. stoljeća, i nastavili ih njegovati. Zahvaljujući Zvonimiru, njegovoj rodbini i poznanicima, ušli smo u domove onih koji su tako živjeli, samo smo ih zamolili da nam to pokažu u neko drugo vrijeme, a ne u ono pravo. Veliko hvala gospodinu Grgi Piukoviću, koji nas je i večeras počastio svojim prisustvom i koji je bio inicijator ovog filma, koje smo inače radili iz naših sredstava.“
Drugi film je nastao 2008. godine, a za njega su ideju dali Ivan Ivković Ivandekić i Marinko Piuković. To je sve manje-više poznato, i danas se događa na vrlo sličan način. Tu bih istaknuo jedan dobrohotan odnos mons. dr. Andrije Kopilovića koji govori u filmu, a koji je svojedobno radio s čuvarima Božjeg groba i u vrijeme kada smo snimali, bio jedan od glavnih organizatora toga. Sjećam se da mu se ovaj film jako svidio i da je bio vrlo zahvalan za njega. Imali smo veoma posjećenu projekciju u Velikoj vijećnici Gradske kuće, u koju smo u to vrijeme mogli ući kad god smo htjeli i pokazivati što god hoćemo. Za ovaj film smo dobili neku malu pomoć iz gradskog proračuna.“
Prema riječima Ljubiča, u pripremu i snimanje oba filma obojica su ušli iskreno i s voljom, bez računica da će pokupiti neku veliku slavu ili zgrnuti bogatstvo.
„Uvijek smo bili sretni kada smo mogli napraviti javno prikazivanje ovakvog tipa kao što je večeras i kada se odazove ovoliko puno ljudi. Volio bih da se ta praksa nastavi, da se barem dva puta godišnje negdje ugosti neki film, jer ih ima dosta i bilo bi lijepo vidjeti ih. Volio bih da sam mogao snimiti još desetak filmova, dosad ih imam oko 40, ali mislim da će to biti kraj jer filmovi puno koštaju, a i ne mogu više izaći pred lica ljudi i tražiti od njih da mi glume, a da im za to ne mogu ništa platiti. To nije red, koliko god bi mnogo njih bilo sretno i željelo u tako čemu sudjelovati“, rekao je Rajko Ljubič.
O značaju čuvanja običaja bunjevačkih Hrvata putem kamere Sudarević kaže:
„Naša je zajednica mala, zainteresiranost sa strane za naše običaje nije velika, a mi, koji smo živjeli i živimo tu priču, sve to možemo bolje pokazati od onih kojima to nije toliko blisko i poznato. Tada je to bilo lako uraditi, jer je u to vrijeme sve bilo jako živo i bilo je dovoljno pojaviti se s kamerom bez neke prethodne najave i organizacije. Danas to ne bi bilo moguće. Ovo je način na koji možemo sačuvati običaje, među ostalim, one u okviru Velikog tjedna za koje danas ni mnogi stariji ljudi ne znaju ili ih se ne sjećaju.“
On ujedno podsjeća kako su s filmom Uskrs u Subotici 1994. svojedobno, na Međunarodnom festivalu filma u Gospođincima, dobili nagradu Grand prix za etno film i kako je jedan od članova žirija, pjesnik Raša Popov posebno bio oduševljen kako su uspjeli snimiti sve te detalje, poput košarica s hranom koje su bile poredane uz klupe u crkvi kako bi bile posvećene.
Uz isticanje kako u oba filma najveću ulogu i najveću zahvalnost duguju obitelji Piuković, Sudarević kaže kako se ovome, na ovaj način, danas ne pridaje apsolutno nikakav značaj. „U procesu sam digitalizacije svoje arhive, počeo sam s Dužijancom i nastavit ću sa svim što sam dosad snimio. Kad gledam te snimke, svi događaji, sve što se događalo, sve se i snimalo. Danas ne vidim da se to radi, a nakon 30 godina, ono što je snimljeno, polako postaje blago. Hoćemo li za sljedećih 30 godina imati to zlato ili srebro? Ne znam.“
Važnost snimljenog materijala
U snimanju oba filma, kako je već navedeno, najveću ulogu imali su članovi obitelji Piuković, na ovim prostorima poznati kao vjerni i predani čuvari baštine i običaja bunjevačkih Hrvata, a među njima je i Marinko Piuković, koji je, među ostalim, deset godina bio u ulozi čuvara Božjeg groba.
„U ova dva filma pretočeno je sve ono što smo godinama, desetljećima baštinili. Tu se razvila ideja i za snimanje filma Božić na salašu. Nisam toliko sudjelovao u svim tim filmovima, ali sam bio u kući kada se sve to pripremalo. Sjećam se svih detalja i posebno me je radovalo kada sam znao da nas dolaze snimati Rajko i Zvonimir, jer sam znao da ćemo na taj način sve naše običaje sačuvati od zaborava.“
Prema riječima mons. dr. Andrije Kopilovića u filmu Čuvari Božjeg groba, Marinko je bio inicijator da se u Subotici oživi ovaj običaj. „To je bilo 1986. godine. Stariji brat Ivan i njegov kolega Stipan Kopilović imali su želju da se obuku u nošnju i da se uključe u to. Tada se nije znalo da će to zapravo biti inicijativa za ovo što se sve ove godine održava. Ja sam im odgovarao zato što sam bio visok i mlad, ali sam naravno vrlo rado prihvatio tu ideju. Nama su prepričavali otac i stric da su i oni bili čuvari Božjeg groba i da su to radili u nošnji, a u vrijeme kada smo mi to obnovili, tada su, kako smo to vidjeli na filmu, momci bili u odijelima i cipelama. Kada se to kod nas oživjelo, prve dvije godine u to smo bili uključeni samo nas četvorica (‘86. i ‘87.), a 1988. se pojavljuju i drugi. Jedno vrijeme je bilo da je polovina njih bila u cipelama, a druga polovina u čizmama, da bi se tijekom godina napravila neka selekcija i ostali smo samo mi u nošnji i čizmama“, pojašnjava Marinko, podsjećajući kako je sve te godine Ivan Ivković Ivandekić sve bilježio fotoaparatom i kako su kroz razgovore došli na ideju da bi o svemu ovome mogli napraviti i dokumentarni film, što je, kako ističe, jako dobar način da se uz fotografiju baštine i čuvaju naši običaji.
Među gostima ove promocije bila je i Rozalija Raj iz Doroslova, koja se više od 30 godina bavi etnologijom.
„Rođena sam u Doroslovu, gdje se nalazi srednjovjekovno mađarsko svetište Bunarić i odrasla sam u katoličkoj obitelji. Običaji iz ovih filmova, kao i sam blagdan Uskrs su mi jako bliski. Više od 30 godina radim s mojim suradnikom Istvánom Nagyom kao etnologinja. On je instruktor narodnog plesa, ja instruktorica narodnog veza, a u Budimpešti sam učila izradu narodne nošnje. Prije 30 godina počeli smo se baviti i narodnom religijom, upravo zbog Bunarića koji se nalazi u našem selu. Budući da smo imali kameru, počeli smo s izradom filmova kao amateri, a sada ih imamo više od 20. Također smo si uzeli za zadatak da sve što nestaje, a nestaje, kao i ovo što smo večeras vidjeli, sačuvamo. Neki stariji ljudi se još drže nekog djelića tih običaja, ali na ovakav način kako smo ovdje vidjeli, na žalost, više ne postoji. Hrvata-Bunjevaca ima mnogo manje u Vojvodini nego Mađara, ali su nekako skoncentriraniji i imali su više prilike, mogućnosti za njegovanje i održavanje tih običaja. Mi Mađari smo raštrkani po cijelom teritoriju Vojvodine, nakon Turaka smo se ovdje doselili iz raznih mjesta Mađarske i vjerojatno baš zbog toga na neki način nismo tako jedinstveni u očuvanju običaja kao bunjevački Hrvati“, istaknula je ona.
Ovom se prigodom nazočnima obratio i župnik župe Marija Majka Crkve u Aleksandrovu vlč. Željko Šipek, istaknuvši značaj ovakve promocije i podsjećanja na vjerske običaje bunjevačkih Hrvata.
Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)
