Na proslavi 114. obljetnice postojanja HKPD-a Matija Gubec iz Rume, održanoj krajem prošle godine, najveće priznanje ovog Društva, plaketa s likom Matije Gupca uručena je tajniku ove udruge Nikoli Jurci. Jurca je u radu udruge angažiran na organiziranju manifestacija, pisanju projekata i izvješća, ali i drugim poslovima na unaprjeđenju rada jednog od najstarijih društava u Vojvodini.

Od kolikog značaja je ovo priznanje za Vaš daljnji rad?

Priznanje mi mnogo znači i imponira. Plaketa Matije Gupca je najveće priznanje koje naša udruga dodjeljuje zaslužnim pojedincima, pa je samim tim razumljivo koliko mi to priznanje znači. U Društvu ću i ubuduće, kao i do sada, davati svoj maksimum i truditi se da mu doprinesem koliko god to budem mogao. Naša udruga je danas jedini čuvar nacionalnog i kulturnog identiteta pripadnika hrvatskoga naroda u Rumi. Ukoliko bilo koji narod ne čuva svoju tradiciju, običaje i kulturu, osuđen je na vrlo brzo nestajanje bez traga. Nažalost, pripadnika hrvatske zajednice u Rumi je malo i taj broj se smanjuje i neminovno nam prijeti asimiliranje u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti. Zadatak naše udruge je da proces asimiliranja maksimalno usporimo i odgodimo, da damo sve od sebe da ga, ako je moguće, i zaustavimo, ali da, ako nas jednog dana više i ne bude, ostane neki trag da smo nekada na ovim prostorima živjeli.

Kako ste se uključili u rad udruge u kojoj ste danas tajnik?

HKPD Matija Gubec ima tradiciju postojanja dužu od jednog stoljeća. Kroz ovo Društvo prošle su generacije mnogih rumskih briježanskih obitelji i članstvo u Društvu postalo je nešto što se prenosi s roditelja na djecu i to tako traje od samih početaka do danas.

Uz pomoć Vaše angažiranosti na pisanju projekata udruga je dobila i značajna sredstva za rad. Koliko je pisanje projekata zahtjevan posao, što je tu najvažnije?

Mislim da je u svemu najvažniji timski rad. Vi može napisati najbolji projekt na svijetu, dobiti sredstva za njegovu realizaciju, ali ako udruga nema ljudskih kapaciteta, volje i odlučnosti da takav projekt ostvari i realizira, sve vam je uzalud. Isto tako možete imati sve preduvjete da nešto značajno uradite, ali ukoliko ne umijete napisati projekt, konkurirati za sredstva da biste svoje potencijale iskoristili sve vam je uzalud. Po mom mišljenju najveće bogatstvo našeg Društva je upravo taj timski rad. Imamo preko 300 članova i točno se zna tko što radi od predsjednika, tajnika, blagajnika, tamburaša, dirigenta orkestra, Upravnog i Nadzornog odbora, pa do domara, kuhara i posluge, kada organiziramo neke manifestacije. Moj dio posla jest, među ostalim, i pisanje projekata po natječajima koje raspisuje kako lokalna samouprava, AP Vojvodina i Ministarstvo kulture Srbije, pa tako sve do Veleposlanstva Hrvatske, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskog nacionalnog vijeća i drugih. Za pisanje tih projekata potrebno je posjedovati određena znanja, ali daleko od toga da je to nešto što se ne može naučiti i svladati. Podrazumijeva se ipak da za taj dio posla treba angažirati obrazovane članove Društva. To ipak nije posao koji kvalitetno može obavljati svatko, a obrazovani mladi ljudi su po nekom mom sudu, najslabija točka svih hrvatskih udruga u Vojvodini.

Na promidžbi udruge i Hrvata u Rumi radili ste i kao dopisnik Hrvatske riječi. Udruga ima i internetsku stranicu...

Jedno vrijeme sam bio dopisnik tjednika Hrvatska riječ iz Rume. Kada je u pitanju internetska stranica naše udruge www.matija-gubec.org.rs , ne bih posebno isticao neku svoju ulogu po tom pitanju, ona je više korektivna i savjetodavna nego stvaralačka. Već 4-5 godina jedna informatička tvrtka održava našu internetsku stranicu. Po mom mišljenju to rade dosta dobro. Sajt je pregledan i nudi sve potrebne informacije. Jedno vrijeme podaci na sajtu nisu bili najažuriraniji, ali je u međuvremenu to ispravljeno. Gotovo svi tekstovi o aktualnim događajima preuzeti su iz Hrvatske riječi.

HKPD Matija Gubec ima dobru suradnju i s lokalnom samoupravom. Koliko je ona važna u opstojnosti jedne udruge?

Mislim da je veoma važno za svaku udrugu da bude dobro prihvaćena u sredini u kojoj radi i djeluje. Koliko sam ja intenzivno angažiran u udruzi, a to je negdje od 2000. godine, imali smo dobru suradnju sa svakom garniturom koja je bila na vlasti u našoj općini, a tako je i danas. Od lokalne samouprave smo uvijek imali maksimalnu potporu. Naša udruga je ostala i opstala svih ovih godina, pregurala dva svjetska rata, šest različitih država, sve vrijeme smo nosili hrvatski nacionalni predznak, ali nikada nismo bili isključivi i zatvoreni i u našem Društvu ekstremizmu bilo kakve vrste nikada nije bilo mjesta. Kroz povijest našega Društva, osim Hrvata, oduvijek je bilo i Srba, Mađara, Nijemaca, Makedonaca, Slovenaca, Židova...To smatramo svojom velikom prednošću.

Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)