Razgovor s Ružicom Šimić, o čuvanju tradicije Hrvata u Subotici

Objavljeno: 26.09.2022. Pregleda: 72

Osim što je u posljednjih više od pola stoljeća aktivno sudjelovala u društveno-kulturnom razvoju i životu ovdašnje hrvatske zajednice, jedna je od osnivača HKUD-a Bunjevačko kolo (1970.), od 1968. godine sudionica je žetvene svečanosti Dužijanca, inicijatorica je za opremanje Bunjevačke sobe u okviru Kola (2016.), Ružica Šimić iz Subotice svoju je ljubav prema običajima bunjevačkih Hrvata sve ove godine prenosila prvo na sinove, a sada na svoje unuke. Donedavno je u HKC-u bila angažirana u garderobi za održavanje nošnje, pa je tako, među ostalim, podijelila s nama i priču o štirkanju.

Društveno-kulturni angažman

Ružica Šimić rođena je i odrasla u Subotici među ostalim i uz nanu, očevu mamu Mariju Milanković, koja joj je puno pričala o životu na salašu, o tome kako se nekad živjelo.

„Nije bilo vrtića, nije bilo televizije i znala mi je satima divanit o svakom detalju iz njezinog života ne samo na salašu već i u varoši. Triba istaknit da se do '50-'60-i godina prošlog vika nije uvelike razlikovo obiteljski život na salašu i varoši. Naučila sam od nje kako se i kad šta kuva, kako se pere, šta se kad oblačilo, kako se odranjiva josag i pilež... Naravno, akcent je bio na virskom životu (moljenju Boga, odlasku u crkvu).“

Što se tiče angažmana u proslavi Dužijance u Subotici, Ružica je prvi put išla plesti vijence 1968. kod pokojne seka Jovane Stantić. To je radila do svoje udaje, nakon čega se uključila u Risarsku večer.

„Godine 1989., kad se još nisu spojile crkvena i gradska Dužijanca, al je išlo u tom pravcu, Bunjevačko kolo se takođe uključilo u organiziranje ove manifestacije i tad sam prvi put bila 'domaćica na salašu'. To je trajalo više od 15 godina, tj. digod do 2006. kad sam ulogu domaćice pridala svojoj snaji Dajani, a ja sam prišla u ulogu majke.“

Jedna je i od osnivačica Bunjevačkog kola, gdje je donedavno bila zadužena za održavanje nošnje, a i inicijatorica je za opremanje Bunjevačke sobe, smještene u okviru spomenutog centra.

„U Bunjevačkom kolu sam bila četri puta u Upravnom odboru i u dva navrata sam bila na čelu Izvršnog odbora. Poslidnje dvi-tri godine sam bila u garderobi di sam bila zadužena za održavanje nošnje, tj. za njenu pripremu (štirkanje, peglanje) kad folkloraši iđu na turneju il imaju nastup. Bunjevačka soba je otvorena 2016., a ideja mi je došla kad smo imali goste u Bunjevačkom kolu i kad smo i odveli u Gradski muzej. Tražila sam da nam pokažu Bunjevačku sobu koja je postojala dok se Muzej nalazio u Gradskoj kući, al tu je više nije bilo. Pomislila sam da bi to tribali napravit u Kolu. Konsultirala sam se s Ivanom Piukovićem i njegovom obitelji, napisali smo projekt i dobili veliku potporu od Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, ko i od sponzora. Velik dio nameštaja za sobu darovao nam je pokojni Pajo Evetović, nike stvari je dao i Grgo Piuković i tako smo otvorili Bunjevačku sobu“, navodi Ružica Šimić.

Štirkanje

Neizostavni dio održavanja bunjevačke nošnje podrazumijeva štirkanje i glačanje šlinga, a o ovim postupcima Ružica kaže:

„Važno je istaknit da se kadgod nije štirkalo samo ono što se danas zove šling. Kadgod se sve štirkalo; i krevetnina, i pidžame, i donje rublje. Zapravo, današnji šling je kadgod bilo donje rublje. Ono je, ko i pidžama, bilo malo neugodno za nošenje, pogotovo dici, jel ako se malo jače uštirka, to bude tvrdo i grebe prvi par puti kad se nosi. Al bilo je važno to uštirkat da što duže ostane čisto, tj. da se ne prlja, jel se za uštirkano ne vaća pra, tj. Prljavština“, pojašnjava ona dodajući kako se, dok nisu postojale perilice za rublje i kad se sve radilo ručno, nastojalo da ono što se nosi ostane što duže čisto.

Također, do pojave sintetike sve je bilo od platna, tj. prirodno i ako se recimo ne uštirka krevetnina, ona već nakon dan-dva nije izgledala tako uredno.

„Kadkog se uz štirkanje i roljalo. Bilo je puno lakše kad se suknja metnila pod roljku, dvared provukla i to je bilo to, a danas za peglanje šlingovane suknje u pet pola triba više od sat vrimena. Posli kad su se pojavile električne pegle, i kad se to s njima još malo popravilo, bilo je jako lipo. Kad sam imala roljku, ja sam kadgod i peškire roljala.“

Kaže kako je uvijek štirkala s klasičnom štirkom, dodajući kako je čula da se to nekad radilo sa skrobom od krumpira, ali to je bilo negdje do početka XX. stoljeća.

A sam proces štirkanja izgleda ovako: „Skuva se štirka i tu se mora imat praksa da bi se znalo koliko je metit da ne bude ni priritko ni prigusto. Ne bi znala kazat koji je to odnos vode i štirke, ja to nikad ne mirim, već znam iz prakse. Uvik gledam da skuvam gušću, pa ako triba, malo razridim mlakom vodom. U zavisnosti od tog koliko i čega se štirka, to se metne npr. u lavor, u tom se uštirka, dobro iscidi, i onda kad se skroz osuši jako je važno dobro navlažit (prskalicom, a kadkog se to radilo metlicom). Tako navlaženo triba da odstoji najmanje 12 sati, da se dobro uvlaži. Danas se to mož metnit u najlon kese, a prija kad smo puno stvari štirkali i roljali, to se lipo složilo u tzv. košuljni košar i pokrilo. Kad je tako dobro uvlaženo, onda se pegla“.

Čuvanje i njegovanje običaja

Njegovanje običaja bunjevačkih Hrvata i ljubav prema njima Ružica Šimić prenijela je prvo na svoje sinove Davora i Darka, a danas ih prenosi na svoje unuke Dunju i Lanu.

„Ono što danas prakticiram u svojoj obitelji jesu običaji vezani za naše veće i manje blagdane, te Dužijancu. Tu se trudim, zajedno sa svojom obitelji, da ispoštujemo ono što je naša tradicija. Ko što sam ja odrasla s mojom nanom, tako su i Dunja i Lana dosta vrimena provodile sa mnom dok su bile manje i puno tog sam im pripovidala, al nikad nisam želila bit naporna i dosadna već je sve to išlo nikako spontano. Sve te velike blagdane provodimo zajedno i usput su i naučile koji su to sve običaji vezani za nji i danas i i one prakticiraju. Isto tako kad im pripremam nošnju, dođu i one pomoć oko peglanja i ostalog. Virujem da će lagano štogod od tog naučit i zapamtit. Možda to nikad neće radit, al će se makar sićat da su to radili sa svojom nanom. Isto tako, s njima, a i svi međusobno kod kuće divanimo bunjevački jel želimo sačuvat naš govor, a i tako divanimo oduvik“, navodi Ružica.

Na pitanje kako sačuvati od zaborava ono što imamo i što su nam ostavili naši preci, ona odgovara:

„Svakako je na prvom mistu obitelj u okviru koje se triba trudit to čuvat, prakticirat i prinosit na svoju dicu, a posli i na unuke. Isto tako mislim da je velika odgovornost i na našim institucijama, s jedne strane u smislu podrške, i to ne samo financijske, a i da se organiziraju različite edukativne radionice. Ne kažem da se to ne radi, al mislim da bi tribalo više, a i da bi se to postiglo, tribalo bi uključit više ljudi, a da bi se uključilo više ljudi tribali bi imat malo više sluha i strpljenja jedni za druge. Mislim i da bi bilo važno, kad prođe kaka manifestacija, da se sastanemo kako bi podilili dojmove, ukazali eventualno na kake propuste i pridložili šta bi možda sledeći put moglo drukčije. Ričju, da razgovaramo i poslušamo šta onaj drugi ima kazat. Zaista se puno radi, napravljen je pomak, al smatram da ima još kapaciteta u narodu i da ima još ljudi koji bi volili radit“.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - kompletan program
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - drugi dan
  • Izložba narodnih nošnji u Senti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - treći dan
  • ZKVH na Hrvatskoj književnoj Panoniji VII. u Budimpešti
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima