HKPD Đurđin na dan mjesne Dužijance organizira manifestaciju Rič pod đermom, kojom se čuva i njeguje ikavica, napose ona bunjevačka, a tako je bilo i ove godine u nedjelju, 7. kolovoza, upravo pod đermom, u dvorištu durđinskoga etno-salaša. Ovoga puta ugostili su književnika Mirka Kopunovića, koji piše na hrvatskom književnom standardu, kombinirajući ga katkad s bunjevačkom ikavicom – kako u svojoj poeziji tako i u prozi.
Kopunović (Subotica, 1952.) je do sada objavio ukupno devet knjiga – šest knjiga pjesama i tri knjige pripovjedaka. Pripovijetke i pjesme uvrštene su mu u nekoliko antologija i izbora, a objavljivao je i u časopisima.

Po riječi se živi

Menadžerica kulturnih aktivnosti Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković podsjetila je na početku večeri kako je Kopunović 2019. dobio nagadu za životno djelo na Danima hrvatske knjige i riječi – Danima Balinta Vujkova. I od tada je, kako je dodala, nastavio pisati, te je nedavno objavio dva nova naslova – zbirku pjesama Dok je svita i knjigu priča Fajrunt u Istarskoj ulici.
„Nakon velikih imena u književnosti vojvođanskih Hrvata koji su stvarali ili stvaraju na ikavici, došao je i Mirko Kopunović koji svojim stvaralaštvom pazi da riječ i rič ne budu uzaludno bačeni. Riječi jesu važne, od njih se i po njima živi. Želim vam da s ove književne večeri ponesete puno riječi od kojih se može živjeti", rekla je Čeliković.

Lirika duboke osjećajnosti

O djelu ovoga pisca govorili su Davor Bašić Palković, novinar i urednik kulturne rubrike u tjedniku Hrvatska riječ i novinar Zlatko Romić.
Govoreći o autorovom lirskom opusu, Bašić Palković naveo je kako je Kopunovićeva poezija misaono-refleksivna; u njoj pjesnik traga za smislom te promišlja o vlastitom identitetu. Stilski i formom, kako je dodao, pjesnik ne robuje određenoj pjesničkoj formi.
„Njegova poezija je raznolika: od kratke forme, preko najstandardnijeg oblika od nekoliko strofa do eksperimenta s poezijom u prozi. No, on u svom izričaju, iako se vješto poigrava s riječima i pojedinim referencama, ne odlazi u hermetične postmoderne poetske vode", kazao je Bašić Palković.
Ocijenio je i kako je Kopunović pjesnik duboke panonske osjećajnosti, „naših nedaća i tjeskoba, ali i onoga što naše živote čini lijepim, nježnim i uzvišenim".
„U ‘misteriju osame’ Kopunović istražuje po vlastitoj intimi, iskustvima, doživljajima (tim, kako sam navodi, ‘iskrzanim krajolicima duše’), isto tako promatra i svijet oko sebe, druge ljude, bliske i nepoznate, odnose među njima, osluškuje prirodu: bačku ravnicu koja ‘stoji uronjena u snagu drača’, plavetnilo neba, Dunav, ali i gradske topose te sve to na koncu pretvara, miješa u pjesničke slike. Na tom nimalo lakom putu on ustrajava tražeći odgovore na velika i vječna pitanja – života, smrti, ljubavi, nade, slobode, vjernosti... Ton njegovih pjesama često je melankoličan, pjesnik je, čini se, izmiren sa životnim datostima i ljudskim ograničenjima, ali ne zapada u ništavilo. Tek u naznakama dana, žudnja za životom, smislom, ljubavlju, istinom i radošću, spasava ga od toga", zaključio je Bašić Palković.

Čovjek koji zna slušati

Zlatko Romić se u svojem govoru prisjetio 1994. kada je Kopunovića, koji mu je u međuvremenu postao prijatelj, upoznao u uredništvu subotičkog dvotjednika Žig.
„Bilo je to vrijeme kao kod Nušića različitih ‘sumnjivih lica’. Međutim, ubrzo sam vidio da je Mirko takav kakav je uglavnom i danas – miran i staložen, osoba koja, što je danas vrlo rijetko, zna slušati i upijati u sebe, što je kasnije pokazao i kroz svoju poeziju, a posebno prozu. Kada sam govorio na promociji njegove prve knjige, knjige pjesama U iskrama nade, poželio sam mu da se lati malo ozbiljnijih formi, a to je proza", rekao je Romić.
Kopunović je s početka, i stilski i motivski, stvarao pod utjecajem svojih kolega i prijatelja Vojislava Sekelja i Tomislava Žigmanova, kasnije izgradivši svoj vlastiti književni izraz te zauzevši mjesto u zavičajnoj književnosti novijeg doba. Njegove knjige kratkih priča (Mrvljenje mrve neba, Tragovi krunice i Fajrunt u Istarskoj ulici), prema Romićevim riječima, mogu se čitati kao neka vrsta trilogije.
„Mirkovi likovi su likovi s periferije, s ruba društva. Kada čitate ove priče imate dojam da su u pitanju vaše komšije, sve vam djeluje nekako poznato, čak i doživljeno. Puno je toga dokumentarističkog, često se pitam je li to biografija, autobiografija, imaginacija ili sve zajedno. Bez obzira što piše u trećem licu, ti likovi su mu bliski, portretizira ih kao da ih voli, i ja zaista tako i mislim. Mislim da je Fajrunt u Istarskoj ulici njegova do sada najzrelija knjiga, to je neka vrsta spomenika kvartu Bajnatu u kojem živi, u kom je proveo djetinjstvo. Ono što je također značajna odlika njegove proze je da on paralelno koristi i književni standard i bunjevačku ikavicu. Ikavica je začin koji daje ukus njegovim pripovijetkama, to ih čini prirodnim. Od srca vam preporučujem Kopunovićevu, prije svega, prozu, čitajući je nećete imati doživljaj izgubljenog vremena", kazao je Romić.

„Treba stati na zemlju"

Mirko Kopunović zahvalio se organizatorima i sudionicima programa, ali i svima koji su tijekom godina podržavali njegov književni rad, posebice suradnicima iz Žiga.
„Nakon svega što smo čuli, je sam tu negdje u plavetnilu neba, treba stati na zemlju, biti ovdje s vama. Vratio bih se na Zlatkov govor i rekao da je Vojislav Sekelj, moj komšija, ja u Istarskoj ulici on u Dalmatinskoj, imao veliki utjecaj na mene, nukao me pisati, moja je prva pjesma objavljena upravo u Žigu 1995. kada je on to priredio. Naše prijateljstvo je i prije toga počelo i dugo je trajalo. U Žigu sam upoznao Zlatka, Tomu, moje prijatelje s kojima drugujem i danas. Oni su me također usmjeravali, najvažniji su mi bili komentari koji su ukazivali na ono što u pisanju nije dobro, jer ono što je dobro to uglavnom prepoznajemo i sami", kazao je Kopunović.
Kopunovićeve pjesme i ulomke iz proze čitali su članovi literarno-dramske sekcije HKPD-a Đurđin, a program večeri upotpunio je pjevački zbor te udruge pod ravnanjem Nele Skenderović. Publika je imala prigodu čuti i pjesmu Na zlatnom pragu Nele Skenderović koja je skladana na Kopunovićeve stihove, a izvodi je Antonija Dulić.
Izvor: Hrvatska riječ D. B. P.