Titus Mačković (Subotica, 20. srpnja1851. – Subotica, 15. rujna1919.) rođen je u Subotici u uglednoj familiji subotičkog odvjetnika Benedeka Mačkovića, majke Marije rođ. Vasas. Pohađao je subotičku gimnaziju, a školovanje dovršava u Budimu. Mačković 1869. godine odlazi na studij u Zürich, na tamošnju Politehniku (Politechnikum), gdje je upravo tih godina predavao veliki autoritet i zagovornik neorenesansne arhitekture Gottfried Semper što će biti vrlo značajno za Mačkovićev arhitektonski izričaj. Studije Mačković nastavlja u Aachenu, a potom i u Beču, no, nije ih dovršio. Međutim, stječe solidno obrazovanje i na osnovu položenih ispita uspješno postaje „ženjerom“, te po povratku u Suboticu 1874. godine otvara svoj projektni ured.

U dva navrata Mačković biva postavljen na funkciju gradskog arhitekta (1878.-79. i 1884.-90.), a u međuvremenu postaje i građevinski poduzimač te vlasnik ciglane. Projektant je brojnih kuća, palača u širem centru grada, nekoliko škola i sakralnih objekata. O veličini Mačkovićeva opusa dovoljno nam kazuje podatak da je po njegovim projektima izgrađeno (novogradnje ili adaptacije) otprilike tri stotine i šezdeset objekata u Subotici i okolini, kao i podatak da je u Povijesnom arhivu Subotice sačuvano oko četiri stotine projekata s njegovim potpisom. Uglavnom je projektirao eklektičke odnosno historicističke objekte tipične za srednju Europu posljednje četvrtine 19. stoljeća, dok se u poznim godinama u skladu sa zahtjevima naručitelja okreće i secesiji s vidljivim mađarskim, ali i utjecajima njemačkog Jugendstila.

Urbanistička slika se mijenja

Od vremena austro-ugarske Nagodbe iz 1867. godine nove privredne i društvene okolnosti dovode do značajnijeg razvitka grada, čija će se urbanistička slika uvelike promijeniti u nadolazećim desetljećima. U razdoblju između 1880. i 1912. godine (uz kasniju međuratnu izgradnju nekolicine objekata) širi centar grada dobiva svu neophodnu infrastrukturu. Grade se novi značajni objekti: zgrada Gimnazije, Sinagoga, Gradska kuća, Pučka kasina (danas Gradska knjižnica), više bankovnih zgrada, mnogobrojne stambeno-poslovne palače, a 1897. godine grad dobiva tramvajski prijevoz te se uređuje i obala Palićkog jezera i gradi Vodotoranj, Velika terasa, Ženski štrand itd. Jedan od najznačajnijih gradograditelja Subotice, a zasigurno najplodniji u kvantitativnom pogledu jest arhitekt Titus (Tituš, Tit) Mačković. Zaslužan je za današnji izgled velikog dijela gradske jezgre. U razdoblju od 1875. do 1918. projektirao je mnogobrojne objekte u Subotici i na Paliću: zgradu banke, najamno-poslovne i stambene palače, obiteljske kuće i nekoliko kapela na subotičkim grobljima. Svoje projekte uglavnom radi u neorenesansi i drugim historicističkim stilovima, a početkom 20. stoljeća projektira i objekte s odlikama novog stila secesije.Pozornost se također pridaje ozelenjivanju ulica i formiranju trgova, grade se i brojne škole, vojarne, kao i gradska bolnica i nekoliko sakralnih zdanja u tada rubnim dijelovima grada, rimokatoličke crkve svetog Roka i svetog Jurja, potom evangelička crkva te gradska groblja s kapelama. Intenzivnija izgradnja Subotice započinje 1882. godine kada Gradska skupština (senat) donosi odluku o trigonometrijskom premjeravanju grada i uređenju ulica, a potom izrađuje i plan kanalizacijskog sustava. Ugarsko ministarstvo unutarnjih poslova iste godine odobrava „Pravilnik o izgradnji grada“ po kojemu se u prvom gradskom kvartu (centru) podižu isključivo objekti u dvije ili više etaža, i to od pečene opeke ili čvrste kamene građe. Time su iz središta grada polako nestajale jednostavne kasnobarokne prizemnice, njihovo mjesto su počele zauzimati historicističke palače građene pretežno u eklektičnom maniru historijskih stilova, a početkom 20. stoljeća počinje se graditi i u mađarskoj varijanti secesije, uz nekoliko primjera utjecaja bečke arhitekture. Neostilska izgradnja u Subotici razvija se stoga usporedno s planskom gradogradnjom koja dobiva zamah 1880-ih, upravo u vrijeme kada gradonačelnikom postaje Lazar Mamužić, političar liberalnijeg svjetonazora.Na čelu grada Mamužić je bio sve do 1902. godine. U ovom razdoblju podižu se brojne palače za klijentelu sastavljenu od liberalne buržoazije, subotičkih trgovaca i obrtnika. Tijekom 1880-ih i prvom polovicom sljedećeg desetljeća u Subotici prevladavaju uglavnom neorenesansni oblici zrelog historicizma. Veliki dio ovih projekata djelo je Titusa Mačkovića.

Žuta kuća

Palača Štedionice narodne banke danas poznate po nadimku Žuta kuća prvi je veliki i značajni objekt Mačkovića u Subotici. Nešto ranije, 1877. godine, on je bio angažiran na projektu obnove i adaptacije hotela Zlatno jagnje (nekadašnji Dom JNA na Korzu), ali se projektom za novu zgradu banke nameće gradu kao inženjer sposoban za projektiranje velikih i kompleksnih prostora poput ove palače. Objekt je građen u razdoblju 1880. – 1883. godine.

U izgledu pročelja Palače Štedionice narodne banke Mačković se odlučuje za tipično rješenje tih godina – korištenje firentinskih renesansnih palača kao uzora za brojne bankarske objekte tih godina u Europi. Poznato je da su upravo banke, koje nastaju tijekom renesansnog doba, željele raskošnim izgledom svojih zgrada ostaviti dojam stabilnih financijskih institucija kako bi i vizualno stekle povjerenje svojih klijenata – građanske klase. Semperova zgrada Politehnike u Zürichu (dovršena 1864.) nesumnjivo je poslužila Mačkoviću kao uzor za oblikovanje glavnog pročelja. Ede Kratzmann, praški umjetnik, izradio je vitraže koji se nalaze u svečanom stubištu Štedionice.

Nastavlja se…

Izvor: Hrvatska riječ (Branimir Kopilović)