Sa Sonćaninom istog imena i prezimena Milošem Milošem godinama sam dogovarala susret i razgovor o njegovoj zbirci nošnje, pokućstva, namještaja i svega drugoga što je nekada bilo dio svake kuće u ovom selu. I nije Miloš odbijao razgovor, ali je uvijek bio neki razlog da susret odgodimo. Ovoga puta dogovorili smo se od prve i već dan nakon našeg razgovora ušla sam u Miloševo carstvo starina.

A to carstvo starina je dio kuće, koju je inače Miloš prije 15 godina kupio da bi u njoj živio, koja je pretvorena u pravi šokački etno muzej. Dvije prostorije: kujna i šokačka soba pune su raznih predmeta, posuđa, namještaja, nošnje… Sve to Miloš je uspio sakupiti proteklih godina. Nešto je iz njegove obitelji, nešto je dobio, nešto kupio. I nije pretjerano ako se za stogodišnju Miloševu kuću kaže da je pravi muzej.

Miloš nas prvo uvodi u kujnu. Gdje prije pogledati i što prije pitati? Puštam Miloša da sam opiše kujnu kako ne bih riskirala i pogriješila u šokačkim izrazima koje Miloš koristi objašnjavajući čime je sve napunio kujnu.

„Gredenci, stelaže za tanjure, stelaže na zide i u zidu, astal, stolci, zdilice, krstolice, muzlice, karlice za misit kruv, ćupice, kršovi", tek je Miloš krenuo nabrajati, a ja ga zaustavljam pitanjem što su to kršovi. Kaže to su zemljane posude u kojima se na njivu nosila voda, a u malima rakija. Da bi se očuvala svježina, zatrpavale su se te posude u slamu.

„Imam i tri kršova u kojima se iz Doroslova donosila sveta voda", dodaje Miloš.

No, kako se naša priča ne bi svela na priču o kršovima, navodim Miloša da mi pokaže što još ima od posuđa.

„Sita, rešeta, pasirke za sosu, solnjaci, lampoši, kantice za mliko, zemljane ćupice za kiselo mliko u kojima su žene nekada držale i pekmez. Ni boce nisu bile staklene već zemljane. Imam i male kantice za mast. U kujne su se držale jer uvik je tribalo masti za kuvanje, zaprišku. Tu su i merice za kajmak od deci", priča Miloš i pokazuje zvoju zbirku.

Na pitanje što je tu najstarije, nabraja:

„Stelaža iz 1884. godine, čunak iz 1879., kolivka iz 1809. i mala klupa iz 1903. godine. Možda je štogod i starije, ali za ove sigurno znam godine jer su napisane".

I da se naša priča ne bi završila samo u kujni, prva krećem u sljedeću prostoriju za koju Miloš kaže da je šokačka soba.

„Naprid u sobe su dvi klupe, astal, dva kreveta, šifonjeri, ormarić, sanduk, ogledalo, prilike", krenuo je Miloš s pričom.

Meni je zanimljiva bila priča o načinu namještanja kreveta.

„Dole su perine punite sa ljuskom kukuruza, vankuši, dunje. Namišćalo se u špic, a stare žene su nekada gore mećale trsku da špic stoji i na to sve ćilim. Nekada nije bilo firangi, pa su žene jedna drugoj virile kroz pendžer da vide koja ima bolje namistit krevet. Neko je imao samo par vankuša i dunju, a oni malo bolji po nekoliko vankuša i dunja", kaže Miloš.

Takva soba koristila se samo u posebnim prilikama. Kaže naš domaćin: samo za umrit i svatove.

Radoznala sam bila zaviriti i u Miloševe šifonjere. A oni puni robe i nošnje. Sve staro i sačuvano do danas.

„Sobe su se podmazivale zemljom, malo pepeli i kravlje balege, da se ne praši. Zamuti se gusto i time su se sobe mazale svake subote i potkrečavale krečom", priča Miloš o nekadašnjem načinu održavanja kuća.

Od mnogih zanimljivih priča koje smo čuli od Miloša neobična je priča o slici Isusa u grobu. Jedan lokalni Nijemac poklonio je tu sliku, vjerojatno prilikom bekstva iz Bačke, Mati Vidakoviću. Slika je ne zna se kako opet završila u Njemačkoj, ali se na kraju vratila u Sontu i to među starom robom, a Miloš je ne znajući što kupuje, kupio od žene koja je tu robu prodavala.

Miloševa kuća za sada nije otvorena za posjetitelje, ali sve najavljene i nenajavljene goste rado će dočekati.

„Ja ode odmaram dušu. Samo da sidnem pet minuta i uživam", kaže Miloš koji je sve što zna čuo i naučio od starih.

Sonćani već znaju za njegovu strast pa ga zovu kada žele nešto izbaciti iz svojih kuća, ali često Miloš, a što ga posebno žalosti, pravo bogatstvo iz šokačkih kuća nalazi na tržnicama.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)