Ples, to jest folklor, tambura, gajde i slamarska umjetnost, bile su glavne teme ovogodišnjeg, trećeg Seminara bunjevačkog narodnog stvaralaštva koji je održan u Tavankutu od 15. do 20. srpnja 2014. godine, u organizaciji Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec. „Naš je cilj bio okupiti ljude koje zanima bunjevačko stvaralaštvo i dovesti ih na izvorište gdje žive Bunjevci, kako bi što više vidjeli izvornog načina igranja folklora, upoznali se s nošnjom, pjevanjem, tamburaškom glazbom, pa i gastronomijom“, kaže Ivica Dulić, jedan od organizatora i voditelj folklornog plesa.
„Seminara postoji mnogo i u Srbiji i u Hrvatskoj, bunjevački plesovi se igraju na cijelom Balkanu i šire, jer su to vrlo interesantne i atraktivne igre, ali na našem prostoru nije bilo seminara koji bi se bavio bunjevačkim stvaralaštvom“, kaže Ivica Dulić i dodaje kako je ovogodišnji, treći po redu seminar okupio 50 polaznika u radionicama folklora, slamarstva, te tamburaškoj i gajdaškoj radionici.
Ivica Ivanković je profesor etnologije, poljskog jezika i književnosti, a kao djelatnik Odjela glazbenih sadržaja Hrvatske radiotelevizije dio svog godišnjeg odmora s obitelji proveo je na seminaru u Tavankutu. Svi u obitelji su folkloraši i plesači u KUD-u Kupljenovo kod Zaprešića, no kaže da se u njihovom društvu ne plešu bunjevački plesovi. „Kao profesionalni plesač ansambla Lado imao sam priliku plesati bunjevačke plesove, ali sasvim sigurno ne na ovaj način, i zato nam se seminar učinio kao zgodna prilika da upotpunimo svoje znanje“, kaže Ivanković i dodaje kako ovih dana u Tavankutu uživa u glazbi, pjesmi, druženju, u kvrcanju, koracima i učenju.
„Mi imamo jedan krivi plesni stav, čini mi se, kad su bunjevački plesovi u pitanju. Sve je nešto spušteno u koljenima, pa se stalno kvrcaš, pa se svi bacamo nogama lijevo-desno, a zapravo fali nam te mirnoće, gracioznosti, tog stava. Možda smo ulovili stil, ali stav definitivno nismo. I sam se već četvrti, peti dan borim s tim, gledam stalno Ivicu Dulića kako pleše i, da, bole me mišići, bole me noge i stopala, shvaćam da se događa jedna plesačka pretvorba, i da sam sve bliže tome, ali to je još uvijek daleko od jednog uzornog bunjevačkog stila, kakav mislim da bi trebao biti. Rijetko imamo u Hrvatskoj priliku gledati izvorne plesače, autentične nositelje te baštine“, kaže Ivanković.
Osim plesa, polaznici folklorne radionice su imali svakodnevno po sat pjevanja pod vodstvom Tamare Štricki, etnomuzikologinje u subotičkoj Glazbenoj školi, dipl. inž. tekstila Kata Suknović upoznala ih je s bunjevačkom narodnom nošnjom, a voditeljica slamarske radionice Jozefina Skenderović upoznala ih je sa slamarskom umjetnošću.
Uz pomoć slamarki-asistentica Kristine Kovačić i Branke Vujić naučili su izraditi jednostavnije perlice, minijature, čestitke, jaja, ali na slamarskoj radionici je i nekoliko polaznica, poput Verice Svinjarević Mecing iz Srijemskih Karlovaca, koje su došle nadograditi svoje dosadašnje znanje i vještine. „Od prošle godine se bavim slamarstvom, uživala sam ovdje s ovim divnim ljudima i zato sam došla ponovno ove godine. Budući da se moja obitelj generacijama bavi vinogradarstvom i proizvodnjom vina, ja oslikavam flaše koje nudimo turistima, te sada uz put koristim priliku vidjeti što i kakve motive mogu iskoristiti od slame za te unikatne boce. Ovdje dobijemo osnovnu tehniku, a poslije kreiramo sami“, kazala je Verica Svinjarević Mecing.
Ove godine je na tamburaškoj radionici sedam polaznika, dvoje su iz Hrvatske, a petero iz hrvatskih udruga iz Srijema, Petrovaradina, Sonte, Đurđina i Šida. Dobro su potkovani sviračkim znanjem jer već rade u svojim KUD-ovima, a od njih se očekuje da usvoje metodiku poučavanja i potom svoje znanje prenesu ostalima.
„Učimo ih sviranju i plesanju bunjevačkih igara, a oni mogu na način kako postavljamo bunjevačke igre, i sve ostale igre jednako tako metodički poslagati. Dakle, oni su budući lideri tih udruga vojvođanskih Hrvata i eventualni voditelji tamburaških odjela“, kaže prof. Vojislav Temunović.
Polaznicima je osobito dragocjen CD i partiture bunjevačkih tradicijskih kola, koje dobivaju na kraju seminara. „Riječ je o projektu koji smo započeli s Udrugom Festival bunjevački pisama u okviru kojeg su snimljena kola izvedena na starinski način kako ih je svirao doajen bunjevačkog folklora Pere Tumbas Hajo. Snimci su identični notnom materijalu, koji polaznici dobivaju, a cilj je da oni u svojim sredinama mogu prezentirati te igre na ispravan način i u svojim KUD-ovima ispravno svirati naše bunjevačke plesove. Svatko ih svira na neki svoj način, ali mi smo htjeli zaštititi upravo ovaj na koji je svirao Pere Tumbas Hajo, čiji su zapisi iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Drago mi je da smo i tada bili muzički pismeni, te je zbog toga sve ovo i ostalo sačuvano, a sada nastavljamo dio te tradicije s ciljem da obogatimo muzičku pismenost i sačuvamo na nosaču zvuka kao trajni zapis“, kaže Vojislav Temunović.
Luka Delibos svira čelo u KUD-u Kraluš iz Stupnika, i do sada je svirao bunjevačke plesove ali na tamburaškoj radionici je, kaže, naučio dosta toga novoga. „Ovdje se svira s puno ukrasa, ima puno ‘šaranja’, svira se malo kompliciranije nego što mi izvodimo, ali meni se to sviđa, volim ‘šarati’. Kada se dobro odsvira, ljepše zvuči. Jako se veselimo što ćemo dobiti partiture i CD, već su me pitali moji svirači ima li tu kakvih nota i mislim da ćemo ubuduće svirati po tome. Stvarno svi volimo najviše svirati bunjevačke plesove. Čekao sam četiri godine, kada sam počeo učiti čelo, da dostignem takvu razinu kako bih mogao svirati bunjevačka kola i pjesme, to mi je bio poticaj da sviram što više. Za mene je to nekako atraktivna glazba, kola, pa lagane pjesme, prijelazi iz dura u mol, nama to u uhu bolje paše. Svi bismo najradije samo bunjevačke svirali“, kaže Luka Delibos.
U nastojanju da se gajde i gajdaši vrate na naše prostore, na seminaru je po prvi puta organizirana gajdaška radionica koju je vodio etnomuzikolog Edi Tajm iz Srijemske Mitrovice, a sudjelovalo je troje mladih polaznika. „Ovo mi je prvi susret s gajdama, u početku je najteže bilo održavati pritisak u mijehu kako bi izašao dobar ton, a onda kasnije za svaki ton treba drugačiji pritisak i na to se treba naviknuti, ali brzo se svlada ako se vježba i sada već nije jako teško“, kaže gimnazijalac Augustin Žigmanov, jedan od polaznika. On je završio osnovnu Glazbenu školu na klarinetu, a poslije ove radionice već je odlučio da će nastaviti učiti gajde, jer mu se od prvog trenutka svidio instrument i njegov specifičan zvuk.
I profesor Edi Tajm je prezadovoljan polaznicima. „Prvi puta predajem gajde i imao sam veliku tremu kako će to sve ispasti. Osobito sam prva dva dana bio zabrinut hoćemo li prosvirati, ali polaznicima se toliko svidjelo da čak niti pauze nismo imali“, kazao je Edi Tajm i dodao kako su polaznici radionice dobili osnove sviranja i tehnike, a budu li htjeli postati gajdaši, dobrim dijelom morat će samostalno nastaviti učenje budući da gajdaša jedva da ima ukupno desetak.
Uz već spomenute, na seminaru predavači bili i povjesničarka umjetnosti Ljubica Vuković Dulić koja je polaznicima održala predavanja o povijesti Bunjevaca, msgr. dr. Andrija Anišić koji je govorio o duhovnoj dimenziji Dužijance, etnologinja Senka Davčik s predavanjima o obiteljskoj Dužijanci, te Ladislav Suknović kao predsjednik Društva, koji je polaznike upoznao s poviješću HKPD Matija Gubec i aktivnostima društva kroz projekte.
Priređeno prema tekstovima S. Mamužić i Nele Skenderović
Fotografije: Hrvatska riječ
