Kao 10. knjiga po redu u renomiranoj biblioteci „Podzvizd“ Matice hrvatske, koju uređuje akademik Tonko Maroević, početkom listopada 2014. godine iz tiska će izaći nova knjiga pjesama Tomislava Žigmanova naslovljena „Minijature vlastitosti“, a podnaslovljena „Krajolici života i životopisi zavičaja“. Riječ je o 70-ak pjesama koje su podijeljene u tri, obimom, nejednake cjeline („Ugrizi rascjepa života“, „Nježnosti dodira zemlje“ i „Cjelovi blizine neba“), a u knjizi su sabrane naslovom i podnaslovom određenom sadržajnom intencijom – ono vlastito u minijaturnome ispjevano je kroz egzistencijalne dionice života i njihovu užlijebljenost u zavičajne krajolike.
U svojemu će pogovoru akademik Maroević u tome smislu istaknuti kako „naslov zbirke Minijature vlastitosti s jedne strane stavlja naglasak na malenost i skromnost povoda, no s druge strane insistira na jakom osobnom udjelu, neponovljivoj specifičnosti individualnog slučaja. Vrlo je zanimljiva križaljka podnaslova Krajolici života i životopisi zavičaja. Naime, pisac je stvorio čvrst koordinatni sustav, u kojemu je apscisa topološka a ordinata kronološka, gdje se dakle prepleću horizontala teritorija i vertikala dugoga trajanja. Doista, Tomislav Žigmanov želi biti rapsod svojega ambijenta i svjedok njegovih kontinuiteta i mijena. Možemo odmah primijetiti da su naslov i podnaslovi građeni postupkom tzv. genitivne metafore, postupkom koji najbrže i najlakše spaja općenitosti i konkretnosti, apstrakcije i realije.“
Na koncu, sumarno ocjenjujući najnoviju, inače njegovu četvrtu, knjigu pjesama, akademik Maroević je zabilježio: „Zbirkom Minijature vlastitosti Tomislav Žigmanov predstavlja se kao uvjereni zagovornik svojega mikrouniverzuma, pjesnik 'maloga starinskog svijeta' sa svim svojim ograničenjima i dražima. Njegovo je pjesništvo ikonografski vrlo homogeno, ne baš deskriptivno ali izrazito evokativno i asocijativno. Uz eliptičnu slikovitost možda je još važnija ritmička sažetost, sklonost vrlo kratkom stihu, često baš jednosložnicama kumulativnog zamaha, te rimama i asonancama, paralelizmima i zrcalnim inverzijama, repeticijama i varijacijama motiva, igrama riječi i etimološkim doskočicama. Uz izrazite regionalizme i vlastite kovanice, neologizme, suzdržana i pomalo hermetična sintaksa uvećava faktor začudnosti i pomaže relativiziranju doslovnosti, jednoznačnosti, odnosno pridonosi povremenom dohvaćanju onih protega i značenja zbog kojih poeziju i čitamo“.
Kao glavna urednica Matice hrvatske, knjigu potpisuje Romana Horvat, likovno oblikovanje je djelo Marcela Bačića, a lektorica je Sandra Tribuson.
