Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata (ZPHSBB) predstavila je 29. siječnja 2016. godine, u prostorijama Kulturnoga centra Dubrava u Zagrebu, knjigu „Slankamen – Tak'og sela nigdi nema“ Zvonimira Pažina. U predstavljanju knjige, uz autora, sudjelovali su Mate Jurić, predsjednik ZPHSBB-a, Stjepan Šutija, njegov zamjenik, Ivana Andrić Penava, prof. povijesti i članica Glavnog odbora ZPHSBB-a, i Daniela Šutija koja je čitala odabrane ulomke iz knjige. Knjiga predstavlja svojevrsnu kroniku istoimenoga mjesta u vojvođanskome dijelu Srijema, na obali Dunava kod ušća Tise u tu moćnu rijeku, na obroncima Fruške gore na mjestu s kojeg se istovremeno mogu promatrati Srijem, Banat i Bačka. Mjesta o kojem postoje zapisi da je pod ovim imenom, doduše u mađarskoj verziji Soloncaman, postojalo već u vrijeme vladavine Arpada, utemeljitelja mađarske države, s kraja IX. i na početku X. stoljeća.
U knjizi je obuhvaćen period od pojave keltskoga naselja preko rimskoga doba i drevnoga Acumincuma, osmanlijskih osvajanja, bitke kod Slankamena 1691. pa sve do suvremenoga doba, točnije do početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. Autor je zabilježio cijeli niz podataka o događajima, zapisima, spomenicima, povijesnim ličnostima i inim zanimljivostima do kojih je uspio doći tijekom svog istraživačkog rada, a koji na određeni način imaju veze sa Slankamenom. Osvrnuo se i na sudbinu stanovništva u Slankamenu koje je do 1991. bilo većinski hrvatsko.
Sadržaj knjige na gotovo tristo stranica podijeljen je na više poglavlja koje je autor sustavno obradio koristeći se stručnom literaturom i dokumentacijom, a vjerodostojnosti sadržaja pridonosi i veliki broj fotografija, fragmenti brojnih dokumenata, te statistički podatci koji se odnose, primjerice, na popise stanovništva. Autor donosi i popise stradalih Nijemaca i Hrvata iz Slankamena pred kraj Drugoga svjetskoga rata, popis starih slankamenskih prezimena itd. Navode u sadržaju pedantno je potkrepljivao izvorima, stručnom literaturom, kako starijeg tako i novijeg datuma, a u opsežnom navođenju literature na kraju knjige stoje brojni povjesničari, kroničari, pisci koji su se bavili Srijemom i Slankamenom. Među njima su i Ilija Okrugić, Ivan Bonus, dr. sc. Stanko Andrić, dr. sc. Hrvoje Gračanin, te Marko Kljajić koji je, među ostalim, i autor jedne knjige o Slankamenu. Za grafičko-likovno oblikovanje knjige zaslužna je Dora Šurija, a lekturu potpisuje Slankamenka Maja Tančik.
Nakon što je zamjenik predsjednika ZPHSBB-a Stjepan Šutija, koji je ujedno bio i voditelj predstavljanja, pozdravio prisutne i zaželio im dobrodošlicu, uslijedio je govor predsjednika ZPHSBB-a Mate Jurića koji je naglasio kako je knjiga Zvonimira Pažina najnovije izdanje Biblioteke „Srijemski Hrvat“, te kako je ona još jedan doprinos ZPHSBB-a da riječ srijemskoga Hrvata bude zabilježena i sačuvana. Nakon njega, prisutnima se ponovno obratio Stjepan Šutija koji je najprije rekao riječ – dvije o Slankamenu, a potom je ovaj vrlo lijepi, emocijama prožet skup učinio još ljepšim i dirljivijim pročitavši pismo koje je svojim bivšim župljanima poslao mons. Eduard Španović, danas srijemsko-mitrovački župnik i generalni vikar Srijemske biskupije, a nekad (od 1990. do 1999.) novoslankamenački župnik, kada je slankamenskim katolicima i Hrvatima postao i ostao nedvojbeno najdraža osoba sve do danas.
Dragi moji Slankamenci!
S velikom radošću i poštovanjem pozdravljam Vas i Vaše goste, Upravu i članove Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, okupljene na predstavljanju knjige SLANKAMEN. Na poseban način pozdravljam autora knjige gosp. Zvonimira Pažina, kojem od srca zahvaljujem i na knjizi i na pozivu.
Jučer sam bio na kanonskoj vizitaciji u Slankamenu, i zatekao sam samo obrise Slankamena, „stup koji govori o slavi koje više nema“. Najveći dio Slankamena živi u Vama i u Vašoj djeci dragi moji Slankamenci protjerani i raspršeni diljem lijepe nam i drage Domovine Hrvatske i širom svijeta. Odlazeći iz Slankamena ponijeli ste sa sobom nešto malo svoga, svega sebe, a time i najveći dio Slankamena. Nažalaost danas „Slankamen“ samo simbolično, malobrojno i ranjeno živi i postoji u Slankamenu. Želja mi je i molitva da Slankamen nastavi živjeti i postojati u Vašim srcima, obiteljima i u novim domovima.
Objavljivanje ove knjige značajno doprinosi „očuvanju i postojanju“ Slankamena. To što je „prvi Slankamen“ uništen i gotovo nestao, krivci su poznati. Ako bi se ne daj Bože dogodilo da nestane i „drugi-duhovni Slankamen“ bili bi vi sami krivi i odgovorni. Zato Vas molim i potičem da usmenom i pisanom riječju, udruživanjem i susretanjem, i svakim drugim dobrim nastojanjem sačuvate DRUGI SLANKAMEN. Nažalost PRVI umire.
Svakako sačuvajte kontakt i povezanost sa svojim rođacima i prijateljima u Slankamenu, podržavajući ih u njihovom nastojanju da sačuvaju i održe Crkvu, Dom, groblje... Njihov broj je veoma mali, uz to puno je starih.
Ove godine navršava se 25 godina od početka progona i iseljavanja dragog nam Slankamena. I nakon toliko godina ostajem s Vama duhovno povezan, jer me s Vama toliko toga povezuje.
Još jednom svima iskren pozdrav i zagrljaj!
Srijemska Mitrovica, 29. 01. 2016.
Mons. Eduard Španović, prelat
generalni vikar Srijemske biskupije
O samoj knjizi govorila je Ivana Andrić Penava, profesorica povijesti, članica Izvršnog odbora Zavičajnoga kluba Petrovaradinaca i aktivna članica ZPHSBB-a. Autoru je čestitala na hvalevrijednom pothvatu ocijenivši knjigu kao veliki doprinos u smanjenju nedostatka sadržaja o vojvođanskim Hrvatima, napose onim srijemskim. „Autor nije povjesničar i ovo mu je prva knjiga, no to ne umanjuje vrijednost njegova pothvata. (...) U ovoj knjizi nije napisao sve o Slankamenu, ali je generacijama koje dolaze stvorio čvrsti temelj za daljnje sustavno istraživanje i pisanje na tu temu.“, rekla je Andrić Penava, zaključivši na kraju da će posebno zahvalni biti Hrvati koji su ostali živjeti u Srbiji jer je ova knjiga konkretan dokaz da nisu zaboravljeni.
Na samom završetku predstavljanja knjige, riječ je dobio i autor koji je zahvalio prisutnima na dolasku, svima onima koji su pomogli u realizaciji ovog projekta, napose Maji Tančik, Dori Šuriji i Stjepanu Šmitu, te, među ostalim, istaknuo: „Ovo je jedinstvena knjiga, kako po sadržaju tako i po formi, što nikako ne znači da je savršena i idealna, ali je posebna utoliko više što je ovo zasigurno najveći projekt Zavičajnoga kluba Slankamen od 1991. godine, ako ne i u cijeloj povijesti toga srijemskoga mjesta. Knjiga nema predgovor, nema ni pogovor, a nema ni sadržaj (kazalo), jer nisu potrebna dodatna pojašnjenja; ona se čita u 'jednom dahu'. Uz stručno oblikovanje knjige, trudio sam se da joj udahnem i jednu poetsko-literarnu dimenziju.“
Da je to uistinu tako, prisutni su se mogli uvjeriti poslušavši uvodne odlomke knjige koje je pročitala Daniela Šutija: Slankamen... selo... paorsko... i alasko... i vinsko... i obično... i neobično... i zaraslo... i pokošeno... i opjevano... i oplakano... Kao da ga je sam Gospod nekada davno posadio na fruškogorske brežuljke, a onda prva proljetna košava i blatnjave bujice raspolutile i srozale niz obje strane zelenkastih obronaka. I tako, umjesto jednog, u trenu nastadoše dva. Prvi se zabi u srijemsku glibavu crnicu i osta tako vonjati po otkosima mlade djeteline, tek istopljenim čvarcima, spaljenoj kukuruzovini i potocima nerazblaženog mlakog rizlinga. A onaj drugi... onaj drugi se pritjesnio uz desnu obalu Dunava obavijen vječitom strepnjom...zbog rijeke... Ona je bila život. Kada je davala, davala je obilato... kad je uzimala, uzimala je sve. Sva muka, trud i znoj nestajali bi u samo jednom zagrljaju nabujalih voda odnoseći u nepovrat snove, žabokrečinu, pjesme i friško oterisanealaske čunove. Iza bi ostajale suze, pijesak i smrdljivi mulj.
A ljudi... ljudi su voljeli... i zemlju i rijeku... Skrušeno, pokorno i beskrajno... Prolazile su vojske, padale vlade, nastajala i nestajala carstva, mijenjali se gospodari... A oni su uvijek bili tu, u svom Slankamenu, slani od znoja i skamenjeni od umora... I onda... pa čak i onda kada igrom sudbine, božjom voljom ili nečim trećim nisu bili u njemu, on je bio u njima, šćućuren u nekom skrovitom hodniku duše, uspomena i nezaborava...
Autor je na koncu rekao: „knjiga obuhvaća period do 1991.godine, jer je to godina kada je naš Slankamen prestao postojati, to je godina kada smo ga morali napustiti i potražiti drugi dom i drugi zavičaj“ te je istaknuo da zbog toga ona završava odlomkom koji je također pročitala Daniela Šutija:
I onda dođoše devedesete, tužne i nesretne, kako netko u pjesmi reče…. Nad Slankamen i ostala vojvođanska mjesta u kojima su do tada prebivali Hrvati nadviše se tmurni oblaci zebnje i neizvjesnosti. Dojučerašnje komšije i prijatelji okrenuše glavu… Kulminacija jedne bolesne ideologije nesnošljivosti, netrpeljivosti i mržnje manifestirala se nestankom tadašnjeg Slankamena… (naravno da su i druga mjesta sa većinskim hrvatskim stanovništvom dijelila istu sudbinu, ali ovdje je riječ o Slankamenu)… I sve to nakon 208 godina od kako prve obitelji dođoše u srijemsku pustaru i počeše graditi najljepše selo na svijetu, i sve to nakon što su preživjeli četiri države i četiri sustava… Štovali su Slakamenci sve što je od Boga, i ne samo to, štovali su i cara i kralja, i poglavnika i predsjednika, prihvatiše Srijem kao svoj jedini zavičaj, prihvatiše laganu otegnutu ekavicu kao materinski jezik pun topline i nježnosti, zavolješe blato i košavu, talase i vrbake… I sve to nakon puna dva stoljeća i nešto godina nestade u trenu, istopi se kao kockica leda na avgustovskom suncu… I slankamenski Hrvati, tiho i gotovo nečujno, isto onako kako su generacijama živjeli, krenuše tražiti novi zavičaj… krenuše na svoju Kalvariju, na jedan „weiter Weg“ , baš kao i njihove komšije Nijemci prije 47 godina. Krenuše na put bez povratka, tražeći u novostvorenoj Hrvatskoj onu zavičajnu iskru koja je nestala u srijemskoj crnici… Te jeseni nestao je naš Slankamen, preselio se u naše snove, uvukao se u naše strahove, odgegao u naše uspomene, zaspao na talasima sjećanja, ugnjezdio se između stvarnosti i maštanja... raspršiše se sve nade poput fruškogorskog maslačka na proljetnoj košavi... A ljudi... odoše... a jedan skroviti dio njih zauvijeki neizbrisivo ostade u Slankamenu... A to je već neka druga priča... I možda je najbolje tu novu priču započeti riječima što ih 1950.godine napisaše upravo izgnane komšije Nijemci u svojoj „Povelji prognanih iz zavičaja“... Pa neka te riječi budu završetak ove priče i ujedno početak neke slijedeće, jer njihova aktualnost je neupitna...
„Mi smo izgubili svoj zavičaj. Ljudi bez zavičaja su tuđinci na zemlji. Bog je svim ljudima odredio zavičaj. Ljudi koji su silom odvojeni od svog zavičaja duhovno su ubijeni. Mi smo dopali ove sudbine i preživjeli je. Stoga se osjećamo pozvani tražiti da se pravo na zavičaj, kao jedno od Bogadarivanih osnovnih ljudskih prava, svima prizna i ostvaruje.“
Svečanom ugođaju pridonijela je i lagana svirka tamburaškog sastava „Ružmarin“, čija su dva člana Slankamenci, braća Stjepan i Antun Diković, kojom je bilo popraćeno predstavljanje knjige, pa su tako mogle čuti Srijemcima omiljene pjesme: „Kućerak u Sremu“, „Divan je kićeni Srem“, „Širok Dunav ravan Srem“, „Rastao sam pokraj Dunava“ i dr. Prije završetka službenoga dijela predstavljanja, Stjepan Šutija je još pročitao pjesmu pokojnog pjesnika iz Slankamena Ivana Bonusa „Ej ravnico“, nakon čega je pozvao sve u hol Kulturnoga centra Dubrava na druženje uz tamburašku glazbu i tipične sremačke delicije koje su „naše frajle“ s puno srca i duha pripremile.
Sudeći po reakcijama, kako onima za vrijeme samog predstavljanja tako i onima na društvenim mrežama, knjiga Zvonimira Pažina izazvala je vrlo pozitivne reakcije. Vodstvo ZPHSBB-a od srca se zahvaljuje ravnatelju Narodnog Sveučilišta Dubrava, gospodinu Željku Šturliću i svom osoblju na nesebičnoj i svesrdnoj pomoći u organizaciji ovog događaja.
Izvor: Zajednica protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata
Fotografije: Damir Talić
