Održavanje sada već trećeg „simpozija“ o Bunjevcima (dakako samo vojvođanskim) pod nazivom Kultura i identitet Bunjevaca u organizaciji Muzeja Vojvodine održanog u Skupštini Vojvodine 18. veljače 2017., u odnosu na prijašnja dva skupa održana 2006. i 2008., uglavnom se može okarakterizirati kao nastavak već viđene državne politike prema tzv. bunjevačkom pitanju, uz izvjesne formalne i sadržajne novine.
Kao i u prijašnjim slučajevima i zajednica Bunjevaca nehrvata pokazala je kako nema elementarnih znanstvenih kapaciteta za svoje znanstvene projekte, već se kao njihovi nositelji pojavljuju konzervativne srpske elite: kljucne povijesne i politološke teme uglavnom su izlagali srpski autori, dok su jednostavnije etnografske i folklorističke teme te pregledne i publicističke radove uglavnom pisali bunjevački autori; većina autora (ukupno 39) koji su izložili 38 tema nisu bili bunjevačkoga roda već Srbi (ako je suditi po prezimenima sudionika – 23 su Srbi, 15 Bunjevci i 1 Mađar); većina srpskih autora koji su izlagali povijesne i politološke teme uglavnom do sada nisu tematizirali Bunjevce ili pak marginalno (npr. bivši osječki marksist), ako i jesu onda je to u najnovije vrijeme i uz nedovoljno poznavanje činjenica i metodološke iskrivljenosti (Saša Marković, Aleksandar Horvat) pri čemu vjerojatno donedavna i nisu znali baš previše o Bunjevcima; političke preferencije ključnih srpskih autora su desne provenijencije (Drago Njegovan, Dejan Mikavica, Slobodan Orlović, Slobodan Bjelica, Vladimir Đuric); stručnost među bunjevačkim autorima nadvladavaju radovi bunjevačkih naturščika, publicistika i pregledni radovi (Antun Romić, koreograf u KUDŽ Bratstvo, Tamara Babić, „novinarka“, Nikola Babić, dipl. agronom, Mijo Mandić, dipl. arhitekt, Mirjana Savanov, učiteljica itd.); u potpunosti je prešućen nacionalni osjećaj Bunjevaca u Hrvatskoj i Mađarskoj itd. Kao i ranije, najavljeno je objavljivanje zbornika radova sa simpozija – na srpskom jeziku ćiriličnim pismom i na „bunjevačkom jeziku“ latiničnim pismom
Formalne i suštinske novine
Jedna od formalnih novina jest do sada najviše pokroviteljstvo – dok su organizatori prije toga bili Ogranak SANU u Novom Sadu, a onda Matica srpska, sada je to Pokrajinsko tajništvo za kulturu, informiranje i odnose s vjerskim zajednicama. S ovim je povezano i visoko mjesto održavanja – vojvođanska skupština umjesto ranijeg Otvorenog sveučilišta u Subotici.
Suštinska novina cijeloga projekta jeste, naravno, politička, a ne milosrdna prema braći Bunjevcima. No, pri tome, ovaj puta nije riječ samo o nastavku manje ili više otvorene državne potpore izgradnji „bunjevačke nacije“ (jer kako piše Vladimir Đurić, glavni zastupnik pravnoga opravdanja samosvojnosti Bunjevaca nehrvata, prava se Bunjevaca „još uvijek ne ostvaruju u punom obimu“), već je cilj bio pokušati dati znanstveni temelj politikantskoj inicijativi prema Skupštini Vojvodine za stavljanje izvan snage „komunističkog dekreta o pohrvaćivanju Bunjevaca“, tj. naredbe Glavnog Narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine (GNOOV) od 14. svibnja 1945. godine!
Naime, čak 5 radova u ključnoj od ukupno 3 sekcije Simpozija, posvećeno je GNOOV-u, o čemu su pisali četiri doktora znanosti i jedan profesor fizike: Dejan Mikavica, „Ideološka i politička prekretnica u tumačenju nacionalnog identiteta Bunjevaca 1945. godine“; Milan Micić, „Naredba GNOO Vojvodine od 14. maja 1945. godine o Bunjevcima i Šokcima – odluka o određivanju identiteta“; Drago Njegovan, »Vojvođanska policija kao instrument kroato-komunističkog projekta hrvatizacije Bunjevaca u Bačkoj posle Drugog svetskog rata“; Slobodan Orlović, „Protivustavnost asimilatorskih pravnih akata i mera prema Bunjevcima i Šokcima po oslobođenju 1945. godine“; Mirko Bajić, „Napad na etnički identitet Bunjevaca posle Drugog svetskog rata – Naredba GNOO za Vojvodinu i način sprovođenja naredbe“. Već i iz samih naslova radova razvidno je politikantstvo i ostrašćenost u pokušaju opravdanja bezbroj puta ponavljane tvrdnje kako su jugoslavenski komunisti izvršili nasilnu kroatizaciju Bunjevaca, ali više o tome poslije.
Neistine i izvrtanje činjenica
Kako je to uobičajeno, skup je završen donošenjem desetak zaključaka, koji vrve neistinama i izvrtanjima činjenica, zbog čega neki zaslužuju i osvrt:
„1. Bunjevci, doseljeni u Bačku tokom 17. vika, doseljeni su ko etnička, odnosno nacionalna zajednica (grupa) u Habzburškoj monarhiji sa svojim narodnim imenom, kojeg su do danas očuvali.“
Bunjevci su se doselili pod imenom Dalmata (Dalmatina), kako su se prije svega sami nazivali, tako su ih nazivali njihovi dušobrižnici franjevci, osim toga po doseljenju a i kasnije u gradskim dokumentima nazivaju se i katoličkim Ilirima ili samo Ilirima (kao opreka pravoslavnim Srbima), u crkvenim dokumentima Ilirima… Bunjevačko ime u Bačkoj javlja se tek u vrijeme Austro-ugarske nagodbe, kada se i proširilo kao prihvatljivo mađarskim vlastima.
„2. Bunjevci u Bačkoj, živeć ko graničari i salašari u porodičnim zadrugama, otpočeli su svoj nacionalni priporod u drugoj polovini 19. vika, da bi za vrime Austro-Ugarske (1867-1918) bili izloženi mađarizaciji. Ipak, u to vrime je izvršena njeva transformacija iz pridmodernog etničkog društva u moderni nacionalni identitet;“
Nametnuta slika o bačkim Bunjevcima kao vojnicima i seljacima iskrivljena je, jer je Bunjevaca bilo u vrhovima gradskih vlasti (osobito u Subotici, ali i u Somboru i Segedinu), bilo je mnogo visokih županijskih dužnosnika, imali su brojno plemstvo, biskupe, vlastitu književnost, filozofe, zemljoposjednike, akademike... Narodni preporod bačkih Bunjevaca, koji je pokrenuo Ivan Antunović, nije završen u vrijeme Austro-Ugarske, a osobito pred njen raspad nije stvoren bunjevački nacionalni identitet, već je tada zapravo prekinut razvojni put integriranja u hrvatsku naciju, za što je najbolji pokazatelj pisanje Nevena početkom 20. stoljeća.
„3. Bunjevci u Bačkoj, ko i Šokci u Bačkoj i Baranji, nuz malobrojne Hrvate, aktivno su učestvovali u prisajedinjenju vojvođanski oblasti Kraljevini Srbiji 1918. godine i stvaranju Kraljevine SHS.“
Svi Bunjevci, dakle, i oni koji su se osjeĆali Hrvatima (npr. Blaško RajiĆ, Gavro Čović, Andrija Ćakić, Mirko i Ivan Ivković Ivandekić, Ive Prćić i mnogi drugi) i oni koji to nisu (Marko Jurić, Martin Matić i još izvjestan broj) među njima i onih 84 na samoproklamiranoj skupštini u Novom Sadu 25. studenoga 1918, sudjelovali su u stvaranju Kraljevine SHS! Oni su jednako predci nas koji se danas ćutimo Hrvatima kao i onih koji se tako ne osjećaju.
Apsurdni zahtjev
„4. U međuratnom periodu (1918-1941) bački Bunjevci su bili izloženi sporadičnoj srbizaciji (Bunjevci ko ‘katolički Srbi’), pokušaju definisanja Bunjevaca ko ‘četvrtog plemena’ Južni Slovena i intenzivnoj hrvatizaciji priko katoličkog klera, HSS-a i hrvatske inteligencije koja je u Bačku doseljena iz Zagreba;«
Bački Bunjevci su u međuratnom razdoblju bili izloženi ne sporadičnoj, nego snažnoj medijskoj propagandi velikosrpskih političkih i znanstvenih krugova u cilju srbizacije, eventualno prihvaćanja ideje kao posebnog južnoslavenskog naroda, ali su u oba slučaja rezultati bili vrlo skromni. S druge strane, hrvatski nacionalno-integracijski proces prirodno se odvijao ne samo preko Crkve, političkih stranaka i jednog manjeg broja inteligencije doseljene iz Hrvatske, nego je ključna bila brojna lokalna bunjevačka kulturna, vjerska i politička elita (Blaško Rajić, Lajčo Budanović, Matija Evetović, Ivan Malagurski – Tanar, Aleksa Kokić, Josip Vuković – Đido, Ive Prćić, Ivan i Mirko Ivandekić, Marko Kuntić, Mićo Skenderović, Andrija Kujundžić, Petar Pekić, Marko Horvacki, Ljudevit Vujković Lamić, Marko Čović, Lajčo Dulić, Bolto Dulić, Julka Orčić, Grga Vuković, Antun Matarić, Franja Strilić, Šima Karas, Stipan Kalcan, Josip Dorotić, Stipan Periškić, Ilija Džinić i mnogi drugi) i praktično je gotovo bio završen do raspada Kraljevine Jugoslavije.
„6. Najveći udar na nacionalni identitet, ko i na svoja nacionalna i ljudska prava, Bunjevci su doživili od strane komunističke vlasti socijalističke Jugoslavije koje su donele odluku u korist Hrvatske, pridvođene Josipom Brozom Titom, koja je priko vojvođanske policije (Odiljenje za unutrašnje poslove Glavnog narodno-oslobodilačkog odbora Vojvodine) zabranila slobodno izjašnjavanje Bunjevaca (ko i Šokaca) i naredila da se od 14. maja 1945. godine svi Bunjevci (ko i Šokci) moraje smatrat Hrvatima. Ovaj akt je asimilatorski pravni akt i suštinski protivustavan, pa ga triba poništit;“
Vrhunac činjeničnih perverzija jest i osnovni cilj ovoga simpozija – opravdati zahtjev da se naredba GNOOV-a iz 1945. stavi izvan snage (iako se ne primjenjuje?!), te da se proglasi asimilacijskom i protivnom ljudskim pravima! Međutim, osim apsurdnosti da se izvan snage stavi akt koji se ne primjenjuje, ključna stvar koja se prešućuje u tezi o navodnom komunističkom pohrvaćivanju Bunjevaca kroz odluku GNOOV-a iz 1945. jeste sljedeća: stajalište GNOOV-a o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca rezultat je političkih težnji samih bunjevačkih članova GNOOV-a da se prekine s ranijom mađarskom i velikosrpskom politikom potpore mađarizaciji i srbizaciji bačkih Bunjevaca i podupiranja njihove samosvojnosti, te priječenja njihova integriranja u hrvatsku naciju! Naime, od konca 1944. pa do prerastanja GNOOV-a u Predsjedništvo Skupštine AP Vojvodine 13. rujna 1945, Bunjevce su u GNOOV-u predstavljali Blaško Rajić, Lajčo Jaramazović, Alojzije Mihaljčević, Đuro Dulić, Matija Evetović, Grgo Skenderović, Grgo Lulić i Ivan Vuković!
Konstantno politikantsko obrušavanje na naredbu GNOOV-a, kao komunistički akt, s druge strane, jeste pokušaj prelijevanja u bunjevački korpus srpskoga kvazipovijesnog revizionizma spram komunističkoga pokreta u II. svjetskom ratu i zanemarivanje njegova antifašizma te pokušaja rješavanja nacionalnog pitanja na novim pravednijim i ravnopravnijim temeljima. Refleks toga jeste da se među poratne zločine komunističkih vlasti koji su činjeni spram bunjevačkih Hrvata, uvrsti i „zločin dekreta GNOOV-a“.
Država mora zadržati neutralnost
„8. Učesnici Simpozijuma konstatuju da je administrativno negiranje Bunjevaca i Šokaca u Bačkoj i Baranji, i naređenje o njevom ‘tretiranju’ ko Hrvata, brez obzira na njevu izjavu, bilo u velikom dilu u funkciji aktuelnog razgraničenja izmed Federalne Hrvatske i Federalne Srbije u području autonomne Vojvodine. S tim u vezi se zaključiva da etnički razlozi za povlačenje međurepubličke granice izmed Hrvaske i Srbije, na osnovu ‘popisani’ Srba i Hrvata u spornom području Baranje, severozapadne Bačke i zapadnog Srema, di su u Hrvate upisivani zabranjeni Bunjevci i Šokci, nisu u stvarnosti postojali, stim da je pridlog tzv. Đilasove komisije bio u osnovi invalidan, te da je odluka o razgraničenju arbitrarna, donesena na štetu Srbije, a u korist Hrvatske, te da je diktirana voljom komunističke vlasti socijalističke Jugoslavije koje su donele odluku u korist Hrvatske, pridvođene Josipom Brozom Titom;“
Ovaj zaključak ne samo što pokazuje elementarno nepoznavanje rada tzv. Đilasove komisije za razgraničenje između federalnih jedinica Hrvatske i Srbije, prešućivanje maloga broja Srba u Baranji 1948. (21,4%), nego što je još opasnije, predstavlja i svojevrsno političko posezanje za teritorijem Republike Hrvatske!
„10. Učesnici Simpozijuma ‘Kultura i identitet Bunjevaca’ su saglasni u stavu da je nepravedno i nedopustivo osporavanje prava Bunjevaca na lično izjašnjavanje o svojoj nacionalnoj pripadnosti i kolektivna prava u skladu sa relevantnim zakonima Republike Srbije. To se posebno odnosi na hrvatsku nacionalnu manjinu i njene pridstavnike, ko i na Republiku Hrvatsku;“
Danas je nedvojbeno potpuno slobodno nacionalno izjašnjavanje, što predstavnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji kao ni Hrvatska nikada nisu ni osporavali! Bît bunjevačkoga pitanja je uloga vlasti u ovom identitetskom sporu: politička, materijalna, znanstvena i medijska potpora jednoj strani, i uskraćivanje istoga drugoj! To potvrđuju i riječi Nebojše Kuzmanovića, zamjenika pokrajinskog tajnika, da je inicijativa za održavanje ovoga simpozija potekla od samoga predsjednika vojvođanske Vlade da bi se „otklonile razne nedoumice vezane za etnički, politički i kulturni identitet Bunjevaca“. Kako sličnih inicijativa i značajnih potpora nema spram Bunjevaca koji se ćute Hrvatima, jasno je da vlasti Srbije postupaju protivno preporuci br. 44 iz Trećeg mišljenja za Srbiju Savjetodavnog komiteta Okvirne konvencije za zaštitu manjina iz 2014. godine prema kojem državna tijela moraju zadržati neutralnost po pitanju odnosa između osoba koja se identificiraju kao Bunjevci i Hrvati, protivno Akcijskome planu za pregovaračko poglavlje 23 prema kojem vlasti moraju zadržati „politiku nemiješanja u sporna pitanja identiteta Bunjevaca i Vlaha“ te tvrdnjom iz Akcijskoga plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina da „tijela Republike Srbije… ne arbitriraju niti favoriziraju pojedine strane u ovakvim sporenjima“. S druge strane, Hrvatska ima ustavnu obvezu jamčiti osobitu skrb i zaštitu dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama (čl. 10. Ustava RH) u što spada i skrb o bunjevačkim Hrvatima u Bačkoj.
Na koncu, uz gorak okus u ustima, kao pripadniku „jedne male ali fine grane“ sa sjevera Bačke, teško se oteti tužnome dojmu da ovakvi simpoziji djeluju pogubno na Bunjevce i da im je osnovni cilj poticanje raskola sve malobrojnijeg bačkog bunjevačko-hrvatskog korpusa, po oprobanoj metodi divide et impera!
Antrfile
Odluka Glavnog Narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine iz 1945. o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca rezultat je političkih težnja samih bunjevačkih članova GNOOV-a, jer su Bunjevce u GNOOV-u predstavljali Blaško Rajić, Lajčo Jaramazović, Alojzije Mihaljčević, Đuro Dulić, Matija Evetović, Grgo Skenderović, Grgo Lulić i Ivan Vuković.
Izvor: Hrvatska riječ (Slaven Bačić)
