Zbog svima nam znane epidemije koronavirusa kultura je u prošloj godini, dijeleći sudbinu mnogih drugih područja, uglavnom preživljavala, daleko od opcije življenja punim plućima.  
Kulturni sektor je od samoga početka pandemije suočen s velikim izazovima. Najviše je stradao segment manifestacija: iako su neki programi održani, doduše sa smanjenim kapacitetima, veliki broj njih je otkazan ili, u kontekstu prijelaznog rješenja, preseljen u online svijet. 

U prošla dva broja pisali smo o tomu kako su u 2020. godini djelovale udruge kulture, koje, iako amaterske, čine značajan segment kulturnoga života Hrvata u Srbiji. Ovoga puta razgovarali smo sa samostalnim kulturnim djelatnicima, umjetnicima, koji za naš tjednik, osim o svojim aktivnostima na planu stvaralaštva u prošloj godini, govore i o utjecaju epidemije na njihov rad.

Rezidencija, nagrada, radionice...

Iako konstantno neizvjesna, ovo je bila jedna od najgorih ali i najboljih godina u njezinom stvaralačkom radu, konstatira vizualna umjetnica Lea Vidaković iz Subotice, koja se posljednjih godina s uspjehom bavi stop motion animacijom. 
„Promijenjeni uvjeti rada tijekom ovih mjeseci su mi predstavljali strašan izazov, ali je najgora bila neizvjesnost, čekanje i nemogućnost planiranja i provedbe programa, izložbi i rezidencija u inozemstvu. Mnoge izložbe i programi kojima sam se veselila i za koje sam se pripremala su potpuno otkazani, odgođeni ili prebačeni online. Putovanja i rezidencije su više puta odgađane te otkazivane, a neizvjesnost je bila, i još uvijek je, nesnosna. Ipak, imala sam puno sreće da boravim na dugo očekivanoj umjetničkoj rezidenciji u Francuskoj. Istodobno sam virtualno sudjelovala i na online pitching forumu Animarkt u Poljskoj, gdje sam osvojila značajnu nagradu za dalji razvoj svog novog filma. Izuzetno sam zahvalna Ministarstvu kulture Hrvatske koje mi je omogućilo višemjesečnu pomoć kao samostalnoj umjetnici. Izuzetno mi je drago što mi je ova godina donijela i potporu HAVC-a za produkciju novog animiranog filma, a isti mi je projekt donio i koprodukciju s Francuskom. U nekim prilagođenim terminima i uvjetima, s kolegicom Katrin Novaković uspjele smo održati i radionicu lutka animacije u Filmskom centru Medici u Zagrebu, a potom sam održala i radionicu stop animacije u Suvremenoj galeriji u Subotici u sklopu manifestacije Muzeji za 10. Filmić koji je nastao u Subotici nagrađen je od manifestacije Muzeji za 10, zbog čega mi je izuzetno drago, jer je to u stvari zasluga djece, polaznika ove radionice. Ministarstvo mi je također podržalo projekt Sinergija izoliranih točkica – umjetnost pokreta u stop animaciji online edukativni program za edukatore i djecu koji ću provesti tijekom 2021. Ovaj vid online radionica je u potpunosti prilagođen novonastaloj situaciji, a omogućit će djeci i edukatorima da se povežu i rade skupa diljem Hrvatske. Samim tim, radionica neće biti centralizirana već će mnogo veći broj djece iz bilo kog dijela Hrvatske moći simultano sudjelovati i stvarati iz svojih domova", kaže ona. 
Što se njezina procesa stvaranja tiče, tu, kaže, nije bilo velikih promjena.
„Animacija je poprilično dugotrajan, introvertirani, samački posao. Svakako sate i dane provodim u osobnoj izolaciji radeći na svojim minijaturama, lutkama i animacijama. Veliki dio, ako ne i čitav proces, stvaranja ove vrste umjetnosti se odvija odsječen od ostatka svijeta, a tako je i sad. Iskreno se nadam da će se situacija promijeniti uskoro, jer čak i mi introverti povremeno imamo potrebu za komunikacijom s ljudima, a istu smo naučili cijeniti tijekom ove čudne godine", kaže Lea Vidaković.

Novi filmovi i projekti

Filmski redatelj Branko Ištvančić, inače Tavankućanin koji već godinama živi i stvara u Hrvatskoj, kaže kako će 2020. pamtiti i po dobrim i po lošim rezultatima.
„Nakon dugog perioda odbijanja, dobio sam, konačno, punu potporu HAVC-a na projektu realizacije dugometražnog dokumentarnog filma Bili smo u ONB-u. Prvo sam dobio potporu Grada Dubrovnika, potom Ministarstva hrvatskih branitelja, a onda je uslijedila potpora HAVC-a, prvo za razvoj projekta, a onda i za proizvodnju filma. To je veliki vjetar u leđa koji će nam omogućiti da film završimo onako kako smo i zamislili do kraja 2021. godine. Tim više, jer je riječ o projektu s temom iz Domovinskog rata koje je HAVC prije ignorirao. Ovaj povijesno-biografski film ratne tematike smješten je u Dubrovniku i tematizira zanimljiv fenomen Odreda naoružanih brodova, ali kroz intimistički prikaz scenarista Nikše Kušelja koji je i sam bio pripadnik tog odreda. Drugi dobar događaj koji mi je obilježio proteklu godinu bilo je sudjelovanje dokumentarca Anonimno jato na festivalu Zagrebdox koji je, na moje veliko iznenađenje, uvrstio film u program The Best of the Rest. U fokusu filma je jato riba, a proučavajući njihova pravila ponašanja pri kretanju, metaforički progovaramo o ljudima. Dubrovnik, sniman tijekom 24 sata u kolovozu, u autorskoj se perspektivi transformira tako u gradski akvarij. Doživjeli smo veliku i lijepu promociju na Zagrebdoxu kakvu već nisam imao duže vrijeme, a film je imao i dobre kritike. Također, radim s Julijanom Adamović na pisanju scenarija za igrani film po njenom romanu Divlje guske za koji smo dobili potporu HAVC-a za razvoj scenarija, ali kako je Adamović dobila koronu morali smo odgoditi završni dio rada na scenariju. Polažem nade da ćemo film moći snimati u hrvatsko-srpskoj koprodukciji", kaže Ištvančić.
Ono što, na žalost, nije mogao realizirati jesu Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini i filmska radionica Kad se male ruke slože. 
„Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini je dobio potporu HAVC-a i Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH, a radionica potporu Grada Subotice. Uz suglasnost HAVC-a i Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH održavanje programa Ciklusa odgodio sam za 2021. godinu tako da se nadam, kad se sve ovo malo smiri, možda se vidimo već na proljeće s prvim programima i gostovanjima", kaže on.
Rad u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu, gdje je uposlen kao urednik filmskog i scenskog programa, sveden je, kako kaže, na minimum i „rad od kuće".
„Zbog ograničenog broj gledatelja u našoj maloj kino dvorani i mjera zaštite od koronavirusa mnoge programe smo morali odgoditi ili otkazati. Kino Europa, koje smo dobili na upravljanje i za koje imamo velike planove i pripremljene programe, se obnavlja i neće biti završeno vjerojatno do konca 2021. godine. Imam u planu napraviti neke posebne programe i predstavljanje filmskih autora iz Vojvodine i Mađarske u suradnji s Mađarskim institutom u Zagrebu i Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, ali to ostavljam i čekam realizirati čim bude moguće", navodi Ištvančić.
Duhovno potpalublje

Književnik Stjepan Bartoš iz Novog Sada kaže da mu je prošla godina započela najbolje što može – izlaskom nove knjige Dnevnik jedne Tonke u nakladi Matice hrvatske iz Subotice. No, uslijedila je epidemija, koja ga je, kako kaže, natjerala u potpalublje, prije svega duhovno. 
»Dobro je da je mi je knjiga izišla na samom početku godine. Nisam naslućivao što slijedi i imao sam vremena tome se radovati taman kako treba. Dakle, glede toga godina mi je bila uspješna. Ali pandemija me je natjerala u potpalublje, prije svega duhovno. Umjesto da mi da elana i vremena posvetiti se pisanju, izgubio sam strpljenje. Kažu da su za književne stvaraoce najgora vremena, u stvari najbolja. Međutim, izgleda da su mi skakavci pojeli cijelu godinu i da sam je nepovratno izgubio. Možda zato što je sve potrajalo suviše dugo i još traje i tko zna do kada će! Koliko loša vremena mogu za stvaraoca biti inspirativna, toliko mogu biti i paralizirajuća. Da, vrijeme provodim u strahu od bližnjeg svoga, bježim od svih okupljanja, a pomalo i od komunikacije, ne idem na izložbe i predstave, paraliziran sam, nadajući se da će se sve vratiti u ranije stanje, ali hoće li? Nije li ovo bila proba za neku novu budućnost? Hoćemo li svi raditi na daljinu, od kuće i ubuduće? Hoće li umjetnost tome odgovoriti, i na koji način? Većina pasioniranih čitatelja ne bi mijenjala papir, knjigu kakvu smo do sada poznavali, njenu naraciju, ali hoće li ona biti i dalje takva? Za žive, starije čitatelje, ona može biti takva, ali za mladež, za novu percepciju stvarnosti i komunikacije, promjene u odnosu na književnost će biti vidne. Ne možete nekoga tko je odgajan na vizualnom poimanju svijeta, na brzini u svemu utjerivati u sporost, na potpunu fokusiranost na pojedinosti, na čelično strpljenje. Do sada književnost je zahtijevala stegu i u stvaranju i percepciji, ali nova, ona koja dolazi, se mora okrenuti novim ljudima i pratiti ih. Možda je klasična književnost u doba korone bila u prednosti nad izvedbenim umjetnostima; imali smo više vremena i mogli smo se posvetiti njojzi. Ali, bojim se da će izvedbene umjetnosti i vizualne, dakako, biti u prednosti, kada pandemija prođe. Gledao sam mnoge kazališne predstave, prije svega iz Hrvatske, putem interneta, koje nikada ne bih pogledao. Nama izvan metropola je to dobro došlo i to me je možda obogatilo, ali hoće li online kazališne predstave u budućnosti postati dominantne? Možda je i budućnost književnosti u online komunikaciji, u neposrednom dodiru književnika s čitateljima, bez posrednika, bez razdvojenosti u prostoru i vremenu? Svašta čovjeku padne na pamet u doba korone, pa meni i ovakva pitanja«, zaključuje Bartoš.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)