U utorak, 14. lipnja 2016. godine, navršilo se 90 godina od rođenja Lazara Merkovića (Subotica, 1926.), a kada i u ovom podneblju, drugi put, u prvoj polovici XX. stoljeća, velike ideje krenu kositi male ljude, Merković je učenik Građanske škole, do 23. listopada 1943. godine, kada mu rat prekida školovanje i usmjerava ga drugim putom. Prestavši biti đakom, tragom obiteljskoga odgoja i vlastitih nazora, postaje sudionikom narodno-oslobodilačkog pokreta, ali je uhićen i premda malodobnik trpi fašističku, a potom i nacističku torturu, u trinaest zatvora i logora u Jugoslaviji, Mađarskoj i Njemačkoj. Posljednji u tom nizu je zloglasni Dachau, gdje je zatočen do 29. travnja 1945., kada ga oslobađaju Amerikanci. Kući se vraća na svoj devetnaesti rođendan (14. lipnja 1945.).
Čim oružje utihne, pohađa gimnaziju u Subotici i Novom Sadu, a ubrzo objavljuje prvi novinarski tekst (6. travnja 1946.), na stranicama subotičkog dnevnog lista Hrvatska riječ. Prve pjesničke radove tiska (1947.) u beogradskoj Mladosti, gdje naredne godine objavljuje i zapažene književne prijevode s mađarskoga jezika. Kao pisac surađivao je u svim važnijim glasilima jugoslavenskoga tiska i časopisima, te bio dugogodišnji član više redakcija listova, časopisa, monografija, itd. A u svojstvu publicista bio je novinar Slobodne Vojvodine, Rada, Literarne redakcije Prvog programa Radio-Beograda, potom prelazi u Radio Jugoslaviju, odatle u Savezni prijemni centar, kasnije je dopisnik Dnevnika, a zatim se opet vraća u matičnu redakciju Hrvatska riječ, gdje početkom svibnja 1955. pokreće Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Rukovet, kojem je u dva maha na čelu. Proganjan je zbog zagovora Hrvatskoga proljeća.
Autor je više knjiga pjesama, romana, kritika, bibliografija, te sakupljač i obrađivač goleme kronološke građe. Jedan je od osnivača Radio Subotice (1968.), a potom i njezina hrvatskog uredništva (1998.). Počasni je građanin Subotice i dobitnik više visokih inozemnih i tuzemnih državnih odličja i književnih nagrada, za prevodilaštvo s mađarskoga jezika.
Do danas je već postalo istinskom rijetkošću umijeće da se pokuša čuti, saslušati i prepoznati dobra nakana govora – onoga drugoga! Čini se, i danas obilježje i privilegij tek aristokrata duha, koji suvislo izgovorenu riječ suvereno razlikuju od buke ulice, žamora „buvljaka“, ili „izabranih“ difamacija „odabranih“. Uz ponuđeni opis „snaga“ koje se slušaju i kada šute, kao i onih koje nitko ne čuje, ma koliko bile glasne – otvaramo razgovor s Lazarom Merkovićem u povodu 90. obljetnice rođenja i plodnoga stvaralačkoga, premda ne i lagodnoga životnoga puta, ispunjenoga riječima, zbog kojih je prošao kroz trinaest zatvorskih i logorskih postaja. Spominjući se mnogočega dorečenoga i ponečega što je ostalo otvoreno, upitno. Nadasve tragom blagodatnoga dara govorenja i tih riječi na koje se od biblijskih vremena pozivamo. U tom kontekstu, u mislima i osjećanjima ne budi se samo potreba sagledavanja prijeđenoga puta, još jednoga među mnogim pogledima unatrag – nego nužnost sabiranja i posezanja za sustavom vrednota dostojnih vjerovanja i prihvaćanja.
Kada su se preda mnom već razbježale godine i razmaknula desetljeća, ostala je cjelina onoga što sam stvarao, pa i pojedinosti koje držim propuštenima, neovisno o tomu jesam li ih „zgotovio“ sam, ili „u dosluhu“ s drugima. Pri tom imam na umu samo visoke i trajne vrijednosti i ciljeve, na korist naroda iz kojega potječemo, čijim se jezikom i imenom služimo. Na neskriveno nezadovoljstvo i zlovolju onih koji nam ovo i danas pokušavaju osporiti i uskratiti. Kloneći se naknadne pameti i traženja isprika, ipak moram reći: sve su se naše pomutnje uspostavljale kadgod bi posrnuli pod težinom uzdrmane vjere u zadanu riječ! Oslikavajući splet naših vlastitih, nedovoljno razjašnjenih, racionalno i razumljivo artikuliranih namjera strateške prirode, kada su do puka dopirali tek obrisi skromnih domašaja velikih, ali neprovedivih zamisli. Ili polovična ostvarenja sudbinski važnih spoznaja, što krnji, nagriza i ruži našu vlastitu identitetsku predstavu pred sobom i drugima. Ovo je posljedica izostanka široko, pregnantno ali i čvrsto postavljenih sudbinskih ciljeva opstanka u ovom prostoru, te odlučne provedbe strategije opstanka. Sve ovo ne bi bilo dramatično, do mjere u kojoj jeste, niti bi imalo smisla da smo već izgubili ili odbacili vjeru u riječ koju izgovaramo.
Ovaj, moglo bi se reći; „zahvat na otvorenom srcu“, nije tek samo puki pokušaj očuvanja vjere u tu riječ i njezinu postojanost i dalekometnost, budući da seže u duboku prošlost, odnekamo iz daleka, preko više razdoblja, pa i epohe začinjavaca, tih uostalom i Marulićevih prethodnika, koji su itekako pridonijeli pretvorbi hrvatskoga iz crkvenoga u književni jezik. Dočim su ovamo došavši, u ovaj srednjoeuropski prostor, ni malo slučajno, naši anonimni stvaraoci puno veći značaj stali pridavati njegovanju pripovjednoga diskursa i retorike. Bez ove popudbine i usmenoga proznoga stvaralaštva začetog u ikavskom idiomu teško bismo uspjeli razumjeti i prihvatiti ne samo vlastito pjesništvo, prije i poslije Janusa Pannoniusa, već i sve one pripovjedače i romanopisce koji bi se tek zgodimice spominjani, do danas već neupitno situirani u temelje i potpornje hrvatske književnosti, ne samo glede ruba, već i u njezinu središtu. Utoliko je neophodno podsjetiti, pa i primjerima posvjedočiti kako bez postojanja neprekinute vjere u tu riječ, koju smo čuvali i grijali s ljubavlju, nas odavno već ne bi bilo a ni nje same.
Upravo tako! Naprosto bismo zgasli – i riječ i kolektiv kojemu pripada. A može li tko zamisliti da nam iz, do danas znane cjeline hrvatske književnosti – ishlapi opus Balinta Vujkova? Ili dramsko stvaralaštvo, djela i rukopisi Matije Poljakovića? A posebice suvremeno, postmodernističko pjesništvo bez Ivana Pančića, Petka Vojnića Purčara, Jasne Melvinger, Vojislava Sekelja, Milovana Mikovića, Zvonka Sarića, Tomislava Žigmanova i dr. U oblikovanju navedenih imena i opusa i sâm sam sudjelovao, kao urednik, počevši od književne stranice Hrvatske riječi, a kasnije kao pokretač i glavni urednik književnoga časopisa Rukovet, te edicija Zenit i Osvit, uspostavljajući odnose i s piscima „Slavonskog kruga“ (Sombor – Osijek – Subotica), pa sve do stranica časopisa Klasje naših ravni. Mnogo je urađeno tijekom XX. stoljeća, što je vidljivo kroz kritiku, bibliografiju i različitu znanstvenu periodiku, pa i tisak, ali je još štošta ostalo – neposvršavano! Za ono što je trenutačno neurađeno, mogu reći; građa nam se naprosto otela, gdjegod su još djelatne posljedice naših raskola, nesloga, umišljenosti, sujeta, megalomanije, oportunizma i trulih kompromisa. Također i dubokih ožiljaka već mahom posve zaboravljenih uzroka i posljedica seoba, nasilnih utjecaja islamizacije, germanizacije, mađarizacije i srbizacije, a povrh svega još i svjetonazorskih i ideoloških pometnji i stega u koje su nas hvatali i prezali. I još uvijek ne bi da nam skinu svu tu ormu, dokle god nas još ima pod našim imenom pod kojim nas (ni ne krijući tu nakanu) ni ovdje baš ne žele rado prihvaćati.
Dodamo li, uz spomenuta imena Kokića, Jakšića, Kopilovića, Prepreka i Ljubicu Kolarić – Dumić, još i tridesetak neopravdano zapostavljenih romanopisaca [Miković, Osijek, 2008.], uz razvedenu časopisnu produkciju, umjesno je zapitati se kako se moglo dogoditi da je od kraja druge polovice XX. stoljeća i nad nama zinula prijeteća zjapina nestanka?
Odgovorio bih pitanjem: Nije li vrijeme – možda zadnji čas – da se konačno javno propitamo koga i kako naš puk, zapravo, sluša i što od svega čuje kada mu se govori? Ono što priželjkuju ili i ono što jeste! Kako unutar kolektiva, tako i izvan njega. I još: kada i kako ti naši ljudi čuju pojedince iz redova vlastite elite koju bi, ipak, valjalo makar saslušati? Napose, čuju li je uopće? Ili im je sluh oportunistički zatupio, postajući opasno selektivan? Osim toga, ne jednom sam se uvjerio da su mnogi čuli ono što niti sam ja sâm, niti je itko drugi – uopće ikada izrekao! Hoću reći, s gorčinom, komunikacija unutar nas samih postaje upitna, ni malo slučajno, čak i ako nam se valne dužine slože! Jer se malo tko hoće suspregnuti i s uvažavanjem saslušati – onoga drugoga!
U tom kontekstu podsjećam: tijekom više stoljeća bili smo izloženi i utjecaju riječi iz različitih jezika, mnoge preuzeli i ubaštinili. Ne upuštajući se u prosudbu u kojoj mjeri smo bili svjesni toga procesa, ni kako one danas svojim referencijalnim poljima i značenjskim odjecima funkcioniraju kao dio našega materinskoga i govora i jezika.
Pokušamo li ovo sagledati unutar pjesničkih i književnih djela zapravo su sve te silne riječi, s množinom svojih značenja, bile izgovarane i ostale u znaku traženja prostora za ostvarenje osobne slobode, za čovjekovu potpunu neovisnost o svakoj politici i državnoj vlasti u nju skockane, a napose kojekakvih političko-državnih tvorevina i službenih institucija. Otuda, nema dvojbe zbog čega György Konrád vjeruje kako je spisateljstvo „najstarija stalna institucija svijeta“. Jeste!
Ako je tomu tako, samo iz čvrste sveze s riječima, ljubavi i vjere u njih, pojedinac treba crpsti ključne odgovore, za sebe i druge, budući da ljudi žive u znaku uljudbe, slijedom iskustva, u sustavu dobara i vrijednosti što su ih namrli nebrojeni naraštaji.
Utoliko više želim istaknuti spoznaju što ju, čini se, trajno nosim u sebi, bolje reći pitanje kojemu se ne uspijevam otrgnuti: kako je moguće da su tolike riječi koje znamo o ljubavi, ljudskoj dobroti i plemenitosti, pa ako hoćemo i nepatvorenoj ljepoti – ostale neizgovorene u trenutku kada su bile neophodno potrebne? Ne prije, i ne poslije! Kada ćemo postati svjesni kolika je snaga i moć izgubljena jer mi – te naše riječi – nismo znali ili ih nismo htjeli izgovarati! A trebalo je, itekako! Sada već više nisam uvjeren da se propušteno može nadomjestiti, ali vrijedilo bi makar pokušati – jer je snaga riječi vječna! Sve je u njoj! Osobno, ja i dalje, unatoč svim batinanjima, razočaranjima i porazima, sa svojih 90 godina, od kojih su mnoge bile u znaku samo primanju udaraca, vjerujem u nju!
Nije li vrijeme da se, također, i danas, i sutra i neprestano propitujemo: što je nama, sada i ovdje, hrvatska matična književnost i što smo mi njoj? U sklopu razložne dvojbe; u kojoj mjeri pisci svojim iskustvom i djelima uopće mogu utjecati na društvene procese? Je li književnost i dalje ona snaga koju je predstavljala u minulim stoljećima?
Književnost, poput i kršćanstva, svjedoči o dostojanstvu svakoga ljudskoga bića, unatoč tomu u kojoj se i kakvoj tjelesnoj i duhovnoj bijedi, prezrenosti, ili, možebiti potrebi, trenutačno, nalazi. Nije li Krleža kroz cijeli svoj stvaralački vijek tražio „europski prozor“« hrvatske književnosti. Njezinu književno-estetsku i morfološku genezu, a ta seže dublje i od Marulića, prema petrarkistima Janusu Pannonijusu, i još dalje, a opet nas se i danas dotiče, budući da nije puka retorika već djelatna stvarnost osebujnih vrednota u koje vjerujemo i jer o njima ovisimo.
Izvor: Hrvatska riječ (Milovan Miković)
