HKD „Vladimir Nazor“ iz Stanišića organiziralo je 19. prosinca 2014. godine, književno-pjevačku večer Ikavica – govor hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih bosanskih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata. Moto ovogodišnje, pete po redu manifestacije, bio je Čuvajmo našu rič. Kroz stih, riječ i pjesmu čula se ikavica, ali se čula i riječ o ikavici.

„Kada vas vidim onda znam da ikavica ima budućnost, jer u Stanišiću se okupljaju ljudi koji ikavicu vole, koji ikavicom govore, divane, koji ikavicu čak i sanjaju, čitaju, pišu. Dakle, ikavica više nije bez temelja i ikavica zasigurno neće nestati s ovih područja“, kazala je Katarina Čeliković, djelatnica Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata, koja je po treći put na večeri ikavica održala uvodno predavanje o ikavici – govoru Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Bačkoj.

„Na pitanje što je ikavica i kakav je njen položaj ovdje u Bačkoj pokušali smo odgovoriti prethodne dvije godine. Govorili smo o ikavici koja polako nestaje, o ikavici koja je upitna, ali smo tada kazali kako mi tražimo putove njezinog očuvanja. Čini mi se da smo da dobrom putu. Zašto je potrebno očuvati ikavicu? Ikavica je narodno blago, usudila bih se reći da je ikavica postala kulturni spomenik, jer mnoge riječi su nestale iz govora, ostale su samo zapisane u rječnicima i već bi nam danas trebala biti zadaća sačuvati upravo mjesne lokalne govore. Ikavica se ne govori isto u Subotici, Lemešu i Tavankutu, a kamoli ikavica u Monoštoru, Beregu, Sonti. Drugi razlog zašto trebamo čuvati ikavicu, zasigurno je čuvanje nacionalnog identiteta. Sjetimo se rečenice koju često ponavljamo – narod u jeziku živi. Što bismo mi bez jezika? Ako bismo govorili onako kako većinski narod govori po čemu bismo se razlikovali?“ kazala je Čelikovićeva.

Ona je u svom izlaganju dala i nekoliko odgovora kako sačuvati ikavicu. „Potrebno je oživjeti tradicijsku kulturu, potrebno je oživjeti još više manifestacija s ovim karakterom u našim udrugama kulture, potrebno je promicati kulturu ikavice u medijima, također i javni natpisi na ulazima u mjesta ili kulturne institucije trebali bi biti dvojezični. Naša zadaća je, upravo ono što sada radimo, a to je osvijestiti javnost kako hrvatski jezik jest višeslojan, tronarječan, kako se jezični identitet čuva u brojnim segmentima života.

Najvažniji čimbenik u tom očuvanju jezika prvo je obitelj. Hoćemo li u obitelji govoriti ikavicom, ili onako kako čujemo preko medija ili u susjedstvu? Školstvo, gdje programski sadržaji trebaju biti obogaćeni tradicijskom baštinom, kao i izvannastavnim aktivnostima kao što su smotre recitatora, etno kampovi, književno prelo. U pisanim medijima kolumne mogu biti pisane na ikavici, što inače Hrvatska riječ odlično provodi, a povremeno i Zvonik. Treba iskoristiti i sada moćna sredstva – internetska glasila i društvene mreže. Na facebooku izvanredno funkcionira mreža Čuvari ikavice, koja ima skoro 900 članova. U znanosti nam je možda i budućnost. Sve što radimo u udrugama, obitelji, školstvu, ukoliko to znanost ne bude valorizirala, ako se to na stručnim skupovima ne bude govorilo i zapisalo u zbornicima radova, imamo problem hoće li biti trajno sačuvano“, zaključila je Čelikovićeva i predložila da se večer ikavice organizira i u Subotici.

U programu koji je uslijedio poslije izlaganja Katarine Čeliković čula se prvo bunjevačka ikavica i to kolumniste Hrvatske riječi Branka Ivkovića iz Male Bosne, koji je zbog poziva za večer ikavice „bio taki veso, da se oma latio opravljat i podmazivat biciglu“.

Posjetitelje je i ovoga puta nasmijala Bernadica Ivanković iz Subotice kratkim igrokazom, naravno na bunjevačkoj ikavici. Kerske kraljice iz Subotice otpjevale su kraljičke pjesme – ljelje.

„Kraljice, odnosno kraljičke pisme, nastale su u staro predkršćansko vrime, kao i druge obredne pisme, kojima se slavilo proliće. U kršćansko vrime narod je ovaj običaj pivanja kraljica vezao za prolićni crkveni blagdan Dove – pedeseti dan posli Uskrsa. Krajice su sastavljene od osam do 10 curica između 10 i 15 godina, a posli toga prepuštaju misto mlađima. Kaže se da kraljice ljeljaju, jer svaki kraljički stih se piva dva puta i na kraju se završava sa ljeljo“, pojasnila je običaj kraljica Bernadica Ivanković i dodala da su kraljice „nediljom na prvi dan dova išle su svili, drugi dan u šlingu, a trećeg dana su se išle slikovat za uspomenu“.

„Već otkad tražiš niku rič. Pravu, lipu, čistu, bilu. Da nije ni snig, ni mliko. Ni lice matare, ni dičji smij...“, stihovi su pjesme Milovana Mikovića Saranio bi je ko caricu, koje je pročitala Bojana Jozić iz Sombora.

Na bunjevačkoj ikavici nije se samo govorilo već i pjevalo i to zahvaljujući Mariji Kovač i Tamburaškom sastavu „Klasovi“ iz Subotice.

Zanimljivo je bilo čuti i ikavicu iz pretprošlog stoljeća. Voditeljica programa Ana Crnković pročitala je dio iz prvog, cjelovito tiskanog prijevoda Svetog pisma na hrvatski jezik Matije Petra Katančića iz 1831. godine, objavljenog na bosanskoj ikavici. „U početku biše rič i rič biše prid Bogu. I Bog biše rič. Ova biše u početku prid Bogu. Sve je po njoj postalo i brez nje nije ništa postalo, šća je postalo. I svitlost je svitlila u škurini, a škurina joj nije prijala...“

Šokačku ikavicu u Stanišiću pjesmom i riječju dočarali sudionici programa iz Podunavlja. Svoje stihove govorili su pjesnici Josip Dumendžić Mešter iz Bođana i Anita Đipanov iz Monoštora, dok je Sanja Andrašić iz Sonte pročitala pjesmu Ivana Andrašića, a Anastasija Balatinac iz Berega pjesmu Zlatka Gorjanca. Šokačku ikavicu, kroz tradicijsko pjevanje monoštorskih Šokaca, predstavile su Kraljice Bodroga.

„Od sljedeće godine našu ćemo manifestaciju izvesti i u druga mjesta u kojima žive Hrvati, kojima je materinji govor ikavski. Očekivali smo ove godine i prijatelje iz Hercegovine i pjevače ojkalice iz Ogorja kod Muća, odakle ima dosta Hrvata u selu. No, zbog situacije u Srbiji u posljednjih mjesec i više dana, odlučili su da ne dođu“, kazao je na kraju predsjednik HKD-a „Vladimir Nazor“ Ivan Karan.

Tekst i fotografije: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)