Od slame, drveta, lima, željeza, gline, betona... Subotičanka, rodom iz Tavankuta, Veronika Evetović svojim parom zlatnih ruku zna napraviti što god zamisli(te) i poželi(te). Može to biti neki kreativni predmet, kućanski namještaj, upotrebni ili ukrasni predmet za dvorište, a osim što sve to izrađuje, zna i popravljati. Bilo koji kućni električni aparat da se pokvari, ona će ga rastaviti, pomno proučiti i na koncu vratiti u funkciju, pa što na koncu reći za nju već da je tzv. ezermešter (majstorica za sve).

Urođeni talent

Veronika je svoju kreativnost počela ispoljavati još kao dijete. Na tavankutskom salašu, gdje je živjela do 1970. kada se doselila u Suboticu, dugo nije bilo struje što je, osobito kod djece, znalo biti poticajno za razvoj mašte i kreativnosti. Budući da je oduvijek voljela stvarati nešto rukama, kao i od bilo čega sama nešto napraviti, počela je s heklanjem, potom štrikanjem džempera za što joj je otac napravio igle, a pravila je sebi i igračke.

„Dok sam čuvala guske na salašu, plela sam od slame kandila i nike sitnice koje smo ko dica sami izmislili. Pravili smo i lutke od kuruza, di im je tilo bilo očišćeni klip, kosa im je bila kika koju smo ispleli, haljina je bila od ljuskure, a lutke smo pravili i od same ljuskure, dok smo od kuružne pravili konje, krave i druge životinje“, kaže Veronika, dodajući kako vjeruje da su joj kreativnost i spretnost urođeni, a ne naslijeđeni. Veronika je posljednjih 14-15 godina članica slamarskog odjela HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta, a na sekciju je donedavno išla u Hrvatsku čitaonicu Subotica. „Što se tiče slika od slame, nemam posebno omiljene motive. Jednostavno kad počmem radit, onda mi dođe ideja. Jedino kad jaje radim, znam kako ću jel to prija tog moram nacrtat. Ne volim kopirat i recimo ne volim kad se ružice meću na jaja. To se kadgod nije tako radilo, mož bit kaka lala jel zumbul, al ne ruže. Na jajima najviše volim šlingeraj. Dosta pravim i predmete od slame – razne kutije, knjige, molitvenik na postolju, Isusa na križu, vince... Sve je to za darove za razne prilike, a štogod i prodam. Napravila sam jedared sve ukrase od slame (zvizdice i toranj) za naš božićni bor i adventski vinac“, navodi ona.

Kao rođenoj Tavankućanki, posebno su joj dragi motivi koji je podsjećaju na njen zavičaj, pa je tako od slame napravila i jedan autentičan tavankutski salaš te crkvu Srca Isusovog. „Salaš ima otvoren ambetuš, stepenicu, tu su i špajc, košara s dvoja vrata (jedna za konje, a druga za krave), svinjak, misto di se držalo sino, ondak čardak, banja peć, bunar, poljski wc, alov, tu je kuružna, listve za tavan, klupica, astal, drvo ora, ograda pored koje se s jedne strane ulazilo, a s druge izlazilo, a kapija je uvik bila otvorena. Što se tiče crkve, imala sam želju napravit tavankutsku, jel sam tamo krštena, primila prvu pričest, krizmana i vinčana i to je moja crkva, tako je ja zovem. U međuvrimenu su metili sat i njega planiram dodat ove zime, samo još da smislim kako ću to napravit. Pravila sam je jedno šest miseci. Brod je bilo najteže radit, maketu sam napravila od kartona i na nju sam lipila slamu. Ona dosad još nigdi nije bila izložena.“

Radovi od drugih materijala

Osim sa slamom, Veronika spretno radi i s brojnim drugim materijalima.
„Godinama sam išla na Etnokamp Hrvatske čitaonice di sam na radionicama uvik štogod drugo pravila s dicom. Pravili smo recimo Betlem u koji sam uvela i struju. Konstrukcija se pravila od šperploče i oblagala se korom od borovog drveta. Izlivali smo figure od gipsa. Izlila sam digod iljadu figura, a dica su i farbala u likove i životinje. Onda smo od plastični boca svašta pravili. Pravili smo i od betona i džakova od jute vaze različiti veličina, ko i držače za sviće.“

Napravila je Veronika od drveta i razne poljoprivredne strojeve poput vršalice na sivogas (u nju je stavila elektromotor iz miksera pa je i pokretna), bode za vučenje alata, te tragač i čardak, a kada je namještaj u pitanju, izradila je elemente za svoju kuhinju.
Njezino dvorište prepuno je raznih upotrebnih i ukrasnih predmeta od željeza ili lima, koji su također njezinih ruku djelo: bunar, velika ljuljaška, stalak za sušenje rublja, držači za cvijeće, zatvorena terasa ispred ulaza u kuću, roštilj, dvorišni tuš…

Također je majstorica i za popravljanje električnih aparata, kao i za struju. „Nijedan električni aparat ne da mi nije stran već svaki znam opravit kad se pokvari iako me tom nikad niko nije učio. Prosto imam želju, kad se kaki aparat pokvari, da ga rastavim, proučim kako izgleda, kako bi ga znala opravit, što i uspijem. Kad smo kupili ovu kuću i kad smo uvodili struju, sve žice sam ja sama razvukla po mojoj želji, samo je došo majstor da i priključi na sat.“

Više je stotina različitih predmeta od svakojakog materijala raspoređenih ili posloženih na policama, u kutijama, prostorijama i dvorištu Veronikine kuće od kojih bi se mogao napraviti poveći kućni muzej. Mnogi njeni radovi krase i druge domove, a bilo bi uistinu lijepo kada bi se za Veronikin rad od slame – crkvu Srca Isusovog jednoga dana našlo posebno mjesto u ovoj tavankutskoj crkvi ili župi.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)