U Plavni su u subotu, 15. listopada, i ponedjeljak, 17. listopada, održani VIII. Dani A.G. Matoša i dr. J. Andrića, manifestacija koju organizira Hrvatsko kulturno umjetničko prosvjetno društvo Matoš iz Plavne. Središnji dio ovogodišnje manifestacije bila je svečana akademija U čast velikana – Antuna Gustava Matoša, Josipa Andrića i Pere Tumbasa Haje i predstavljanje knjige Moj kutak sriće, nedavno preminule članice udruge Tonke Šimić.

„Kada smo osnivali udrugu i razmišljali koja bi nam mogla biti glavna manifestacija odlučili smo da to bude manifestacija posvećena dvojici naših velikana koji su na neki način vezani za Plavnu. Matošev otac rođen je u Plavni, njegov djed Grgo je u Plavni službovao puno godina, a i sam Matoš je dolazio u Plavnu. Andrićeva mati je rođena Plavanka i do kraja svog života i sam Andrić je rado dolazio u Plavnu. Cilj nam je njegovanje hrvatskog jezika i okupljanje zajednice. Ove godine taj susret bit će kroz poeziju, književnost, glazbu i folklor“, kazala je predsjednica plavanjske udruge Kata Pelajić.

„Potičem vas da budete aktivni u vašim udrugama“, kazao je predsjednik HNV-a Slaven Bačić. „Potičem da nastavite ono što smo profesor Zvonimir Pelajić i njegova obitelj započeli. Potičem vas da koristite i vaša druga nacionalna prava, da upisujete djecu na izborni predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, da pratite informiranje na hrvatskom jeziku. Nije to uvijek lako, ali ako nemamo vlastito poštovanje prema sebi, neće nas poštovati ni drugi.“

Andrić i bunjevački tamburaši

Ovogodišnji Dani A. G. Matoša i J. Andrića povezali su i poznatog subotičkog tamburaša Pere Tumbasa Haju, i to u godinu u kojoj se obilježava 125. obljetnica njegova rođenja, a poveznica je pismo, koje je 1956. godine Andrić uputio Tumbasu.

„Dokaz je to Andrićeve brige i interesa za Hrvate u Vojvodini. Značaj ovog pisma je u tome što sadrži mnoga pitanja vezana za rad tamburaških orkestara iz tog razdoblja. Neka pitanja iz tog pisma aktualna su i danas i bilo bi interesantno doznati i je li Andrić dobio odgovor na to pismo i svoja pitanja“, rekao je profesor tambure u subotičkoj Glazbenoj školi Vojislav Temunović o pismu napisanom prije 60 godina.

„Prije svega treba reći da je Andrić želio prikazati u časopisu Tamburaška glazba rad bunjevačkih Hrvata, tamburaša koji su po ocjeni dr. Andrića bili dobri, ali nisu bili dostupni stručnoj javnosti. Prva grupa pitanja odnosila se na oblik i način štimovanja tambura. Tada su postojala dva oblika tambure: kruškoliki i ove današnje gitarskog oblika. Prije 60 godina to je bila velika podjela i u Hrvatskoj su se više koristile kruškolike, dok su u Vojvodini dominantne bile gitarskog oblika. Ne znamo kakav je bio odgovor Pere Tumbasa Haje, ali na osnovu fotografija s početka XX. stoljeća mogu reći da su kod bunjevačkih Hrvata dominantne bile gitarske tambure. Andrić se interesirao i o tamburašima iz prošlosti. Naravno da bi nam i taj odgovor bio zanimljiv, jer bismo možda saznali imena još nekih kompozitora tamburaške glazbe, jer osim Haje mi znamo za još samo dva kompozitora: Stipana Mukića i Jocu Mlinkova Mimiku, i to tek nekoliko rečenica. Druga grupa pitanja odnosila se na način komponiranja, jer je Andrić imao informacije da je Hajo napisao Noć na Paliću u formi dueta uz pratnju tamburaškog orkestra, što je u tamburaškom svijetu tada bila jedna nova forma. Krajem 30-tih, 40-tih i 50-tih godina najčešće forme za komponiranje bile su uvertire, koračnice, svite, pa u želji da unaprijede kompozicijsku tehniku za tamburaške orkestre, namjera im je bila da u tom tamburaškom časopisu predstave i te nove forme. Andrić je ponudio organiziranje snimanja tog glazbenog materijala u Radio Zagrebu, ali podatke je li to realizirano nemamo“, kazao je Temunović.

Prema njegovim riječima, značajna je i treća grupa pitanja koja su se odnosila na Hajin privatni život, jer je jedno od pitanja bilo i je li i dalje profesor u glazbenoj školi.

„Hajo je bio prvi predavač tambure pri Glazbenoj školi u Subotici. Danas u Vojvodini u 17 glazbenih škola imamo klasu tambure“, kazao je Temunović.

No, kakvi su bili odgovori na Andrićeva pitanja ostalo je nepoznanica, kao što je nepoznanica i je li na svoje pismo uopće i dobio odgovor.

Tonkin kutak sriće

U drugom, posebice emotivnom dijelu svečane akademije predstavljena je knjiga pokojne Tonke Šimić Moj kutak sriće. Knjiga je to Tonkinih pjesama, objavljena poslije njezine smrti u nakladi Hrvatske čitaonice, Katoličkog društva Ivan Antunović i HKUPD-a Matoš.

„Tonka je imala živu vjeru da ovaj život ima smisao, da ima svoj cilj. Vjerovala je u križeve i znala je da će ih ponijeti, a iza sebe je željela ostaviti svijet u kome će njeni sinovi živjeti bezbrižno, u kome će puna srca moći svoju majku sačuvati“, kazala je urednica knjige Katarina Čeliković. „Tonka je pjesnikinja koja je živjela život i pjevala je svoju životnu pjesmu. Znamo da leptir kratko živi, pa nam je leptir i bio simbol njenog pjesništva. Govorila je ‘leti visoko, poleti, ali živi taj svoj život kao pravi čovjek’. Ona kao pjesnikinja duboko poštuje tradicionalne vrijednosti, brine o svijetu u kojem žive njena djeca i u kome ih ostavlja. Zahvalna je Bogu na stvorenom životu, zahvalna je svojim roditeljima, prijateljima, ponajviše suprugu, koji ju je nježno njegovao do kraja života. Njen život bio je kratak, samo 33 godine, ali bio je to kvalitetan život. Pisala je još u osnovnoškolskim danima, u Liri naivi, bila je nagrađivana za svoje pjesme. Usuđujem se reći da njen život jest bila pjesma. Ta pjesma je svikla i na bol, tugu, patnju i davala je konačne odgovore. Ona je znala da je bolesna, ona je prihvatila svoju bolest, samo je uvijek željela da ljude koje ostavlja, njezine najbliže, ostavi u svijetu u kome će njima biti dobro. Svojim pjesmama pisanim na šokačkoj ikavici dodirnula je nešto što se zove tradicionalna kultura, zato ona i kaže ‘moj kutak sriće je na tavanu, među starinama, među zaboravljenim uspomenama’. Ta ikavica je njena materinska ‘rič’, ali ona je duboko svjesna i potrebe pisanja na standardnom hrvatskom jeziku. Duboko vjerujem da je Tonka otišla mirna s ovoga svijeta, a na nama je ostalo da ovaj njezin Kutak sriće bude objavljen, da se pjesme raziđu među nama i vjerujem da će one naći prostora u našim životima“, rekla je Čeliković.

U programu svečane akademije sudjelovala je folklorna skupina iz Plavne, Tragovi Šokaca iz Bača, Biljana Zorić iz Plavne i Komorni sastav tamburaškog orkestra HGU-a Festival bunjevački pisama sa solisticama Martinom Čeliković i Ines Bajić, učenicama srednje glazbene škole.

Svečanoj akademiji prethodila je radionica tambure koju je vodio Vojislav Temunović i recitatorska radionica koju je vodila Katarina Čeliković, a sudjelovala su djeca koja pohađaju izborni predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture.

Program je nastavljen u ponedjeljak, 17. listopada, u OŠ Ivo Lola Ribar, gdje je dječja dramska skupina HKC-a Bunjevačko kolo izvela predstavu Velika tvornica riječi u režiji Nevene Mlinko.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)