Piše: Snežana Ilić
Obilježavanjem 10. godišnjice osnutka vlastite manjinske samouprave i na ovaj način, u obliku znanstvenog kolokvija u najmlađoj od tri institucije hrvatske samouprave, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), hrvatska je zajednica pokazala da je jedna od malobrojnih manjinskih političkih zajednica koja njeguje i institucionalno pamćenje. Institucionalno pamćenje, odnosno svjedočenje kontinuiteta u djelovanju institucija, bitan je segment složenog fenomena kulture sjećanja. Odnos između osobnog, kolektivnog i institucionalnog pamćenja najčešće nije nužno odnos preklapanja, odnosno uvijek postoje razlike između te tri vizure interpretiranja prošlosti. U manjinskim zajednicama na djelu je pomanjkanje institucionalnog pamćenja, koje je najvećim dijelom posljedica političkih diskontinuiteta i slabosti manjinskih elita. Za razliku od većine ostalih u Srbiji, hrvatska zajednica, uz mađarsku i slovačku, počinje izgrađivati institucionalno pamćenje na visokoj razini.
Mračna pretpovijest hrvatske samouprave
Hrvati su devedesetih godina XX. stoljeća bili taoci rata između domicilne i matične države, izloženi trostrukoj ratnoj psihozi i torturi: s jedne strane prisili na vojnu službu u domicilnoj Srbiji, s druge prisili na ubijanje sunarodnjaka i rušenje matične Hrvatske, a s treće su strane bili izloženi nepovjerenju, animozitetu i nasilju od strane sugrađana u lokalnim zajednicama u kojima su živjeli te tisućama histeričnih medijskih napisa protiv ustaša i ustaštva. Rezultat su brojne osobne i obiteljske traume, 25 ubijenih i nestalih Hrvata u Vojvodini, do danas bez otkrivenih i procesuiranih počinitelja, iseljavanje više desetaka tisuća srijemskih Hrvata, val incidenata krajem 2003. i početkom 2004. u Tavankutu, Somboru, Subotici, Novom Sadu, opet bez otkrivenih i procesuiranih počinitelja, masovna etnička mimikrija, odnosno prikrivanje nacionalne pripadnosti, kao i getoizacija hrvatskoga življa, odnosno njegovo povlačenje u uske obiteljske i eventualno crkvene okvire.
Počevši od tih ratnih godina pa do danas Hrvati su, na žalost, bili i ostali jedna od tri manjinske skupine prema kojima građani Srbije kontinuirano, s manjim oscilacijama, iskazuju visoku razinu etničke i socijalne distance. Prema rezultatima najnovijeg istraživanja, koje je za potrebe Povjerenika za zaštitu ravnopravnosti na slučajnom, reprezentativnom uzorku od 1.196 punoljetnih građana Republike Srbije proveo CESiD u studenom 2012., najveća distanca postoji prema Albancima, Hrvatima i Bošnjacima.
Prvi koraci prema priznavanju hrvatske manjine od strane države Srbije načinjeni su tek nakon sloma Miloševićevog režima (listopad 2000.). Točnije, tek donošenjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002.) uspostavlja se nužni politički i normativni minimum za okretanje nove stranice u povijesti hrvatske zajednice u srbijanskom postkonfliktnom društvu. I od tada, u proteklih 10 godina, hrvatska manjina je jedina nova manjina koja korača korakom od sedam milja, što znači da se relativno brzo i uspješno institucionalno izgrađuje i postaje politički potentan akter srbijanskih multikulturnih i manjinskih politika. Među prvima, hrvatska manjina već 15. prosinca 2002. na elektorskoj skupštini u Subotici bira 35 vijećnika Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV), ubrzo potom (2003.) osniva se i prva medijska ustanova na hrvatskom jeziku u Srbiji, informativno-politički tjednik „Hrvatska riječ“, pokreće se i informiranje putem elektronskih medija (RTV, nekoliko regionalnih televizija u Vojvodini), postavljaju se temelji obrazovnog sustava (osnovnoškolsko obrazovanje na hrvatskom jeziku u subotičkoj općini). Ovakvog, relativno brzo i kvalitetno započetog, procesa institucionaliziranja svakako ne bi bilo da se hrvatska samouprava nije razvijala unutar specifično vojvođanskog sustava zaštite manjinskih prava, koji odlikuje etnički senzibilizirana pokrajinska administracija i dragocjena iskustva dobre prakse uživanja manjinskih prava tradicionalnih manjina.
Korakom od sedam milja: 2008.-2012.
Prijelomna godina tog drugog perioda, koja je u bitnom i odredila ovakav brzi napredak, jest 2008. Tada najjača politička stranka Hrvata, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV), sklapa koalicijski sporazum s vladajućom Demokratskom strankom. Inače, po političkom profilu, DSHV je konzervativna politička stranka desnog centra i njeni bi ideološki pandani bili DSS u Srbiji i HDZ u Hrvatskoj. Ovo otvara veoma zanimljivo pitanje – je li manjinskim strankama inherentan konzervatizam ili ne, ali to ćemo pitanje ovom prilikom ostaviti otvorenim... Važno je da je ta politički efikasna i pragmatična odluka političke elite Hrvata osigurala veću moć i utjecaj na donositelje odluka i vrlo brzo urodila prvim plodovima: intenziviranje podrške matične Hrvatske; daljnja ubrzana institucionalna izgradnja (ZKVH); pomlađivanje kulturne i političke elite (suradnici oko ZKVH, ponajprije mladi znanstvenici iz Hrvatske zainteresirani za različite načine života ovdašnjih Hrvata); unapređenje obrazovnog sustava (uvođenje srednjoškolskog obrazovanja na hrvatskome u Subotici); primjena primjera dobre prakse i suradnja s hrvatskom samoupravom u Mađarskoj i srpskom manjinom u Hrvatskoj; veća vidljivost u javnosti (izlazak hrvatske manjinske kulture u Beograd); pomaci prema „desubotizaciji“ (zasjedanja HNV-a izvan Subotice, podružnice DSHV-a širom Vojvodine, uključivanje novosadskih Hrvata u različita tijela hrvatskih institucija). U tom su razdoblju učestali i susreti Međuvladine mješovite komisije za praćenje Sporazuma o zaštiti Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, susreti predstavnika ovdašnjih Hrvata s predsjednikom Josipovićem i ministrima različitih ministarstava; bivši hrvatski predsjednik Mesić odlikovao je četvero hrvatskih književnika iz Vojvodine za očuvanje kulture hrvatskoga naroda u Srbiji...).
Korakom od sedam milja: spoticanja
U tom koraku od sedam milja bilo je i spoticanja: neuspješno organiziranje neposrednih izbora za HNV 2010. (upisano svega 15.000 građana na posebni popis birača); koalicijski sporazum DSHV-DS vezao je ruke hrvatskog zastupnika u Skupštini Srbije; izostalo je otvaranje dijaloga unutar hrvatske političke zajednice; zadržala se stagnacija u pokretanju bunjevačko-hrvatskog dijaloga.
U svezi s izborom za manjinska vijeća u lipnju 2010. mora se dodati da samo još Makedonci i Slovenci nisu uspjeli formirati poseban popis birača, tj. samo su još te dvije manjine išle na elektorske, a ne neposredne izbore. Demokratski deficit koji je tada iskazala hrvatska zajednica doista je težak udarac za sve one kojima je dobrobit te zajednice na srcu.
Demografska slika hrvatske zajednice 2012.
Ukupan demografski pad Hrvata, na osnovi rezultata popisa stanovništva 2011., koji iznosi 18% i Bunjevaca koji iznosi 16,5%, natprosječan je i za manjine. Prema za sada gruboj procjeni rezultata popisa stanovništva iz 2011. potvrdilo se naše očekivanje da će opasti udio manjinske populacije u Srbiji. To znači da se nastavlja trend opadanja stvarne multietničnosti Srbije. Dok većinska srpska populacija bilježi demografski pad od 3,6%, kod manjinskih zajednica taj je pad u prosjeku četiri puta veći i iznosi 14%. Mađarska manjina npr. ima demografski pad od 13,4%, hrvatska 18%, bunjevačka 16,5%, rumunjska 15,2%, vlaška 11,8%, slovačka 10,6%, rusinska 10,4%. Jedini porast u broju pokazuju bošnjačka i romska populacija; romska uvjerljivo najviše, tj. 36%, dok bošnjačka ima rast od 6,7%. Najveći demografski pad bilježe deklarirani Jugoslaveni, čitavih 71%, a na drugom su mjestu Crnogorci s padom od 44%.
Tri bitne demografske karakteristike Hrvata u Srbiji
1. Natprosječno stara manjina: 51,2 god. prema 42,2 god. u prosjeku
2. Natprosečan udio urbane populacije: 2/3 Hrvata živi u gradovima
Gradsko stanovništvo kod hrvatske manjine: 37.029 - 64%
Seosko stanovništvo kod hrvatske manjine: 20.871
U Srbiji urbana populacija - 55,7%
3. Natprosječan udio žena: zajednica sa najvećim udjelom žena u Srbiji
Žena: 34.035 - 59%
Muškaraca: 23.865 - 41%
U ukupnoj populaciji odnos ž : m = 51% : 49%
4. Od 21 etničke zajednice popisane 2011. Hrvati spadaju u 5 najstarijih (uz Vlahe, Makedonce, Nijemce i Slovence).
Politička i kulturna elita Hrvata u Srbiji
Uočljiv je gotovo potpuni izostanak stručnog i znanstvenog tematiziranja manjinskih elita, ne samo u Srbiji, nego i u regiji. Hrvatski autor Milan Mesić samo je doticao to pitanje pišući o političkoj kulturi manjina. „Ne samo vladajuća većina, nego i same manjine nisu usvojile manjinsku političku kulturu“, tvrdi Mesić.
Istraživanje Centra za razvoj civilnog društva (CRCD) „Ispitivanje kulturne elite Srba, Mađara, Hrvata, Slovaka i Rumunja“ (2002.) pokazalo je da je politička i kulturna elita Hrvata najmanje ateizirana od svih etničkih elita (67% stvarnih vjernika; kod Mađara 17%, u prosjeku 31%); da su svećenici RKC bili i ostali vrlo važan segment hrvatske manjinske elite; da su tada, 2002., Hrvati, uz partijske vođe Belu Tonkovića, Franju Vujkova i Kalmana Kuntića, navodili kulturne radnike ili svećenike Josipa Ivanovića, Slavena Bačića, Lazara Merkovića, Andriju Kopilovića, Marka Kljajića. Danas je očevidan problem nacionalno neangažiranih intelektualaca, Hrvata u Beogradu, npr.
Hrvatskoj je zajednici potrebno nešto poput subotičke Agore, jedno mjesto/prostor otvorenog dijaloga unutar zajednice, jednako kao i dijaloga s Bunjevcima. To mogu biti diskusijski forumi otvoreni za građane angažirane u hrvatskoj i/ili bunjevačkoj samoupravi, može biti serija napisa ili stalna rubrika u „Hrvatskoj riječi“, recimo SUČELJAVANJA ili PRO&CONTRA.
Ako se i na ovom popisu iz 2011. pokaže trend velikog raskoraka između broja deklariranih Hrvata i govornika hrvatskog kao materinskog jezika (prema popisu iz 2002., od 56.000 vojvođanskih Hrvata samo je 21.000 onih koji su naveli da im je hrvatski materinski jezik), to može značiti i da su izostali željeni rezultati obrazovanja na hrvatskom u proteklih devet godina.
Pitanja koja čekaju odgovore:
1. „Bunjevačko pitanje“ otvaranje dijaloga; hoće li ulazak Hrvatske u Europu biti poticajan faktor?
2. Monopolizacija političkog prostora u zajednici, nedostatak kulture dijaloga unutar zajednice
3. Pasivnost članova zajednice
4. Jačanje elita; daljnje kadrovsko osnaživanje
5. Nedostatak strategijskih dokumenata HNV-a (medijska, kulturna, obrazovna strategija, strategija službene uporabe jezika)
6. Zaokruživanje obrazovnog sustava
7. Slabe točke u informativnom sustavu (RTV)
8. Suvremena umjetnička i znanstvena produkcija
9. Daljnje demografsko erodiranje
Napomene: Tekst je objavljen u tjedniku Hrvatska riječ, broj 509 od 28. prosinca 2012. godine.
Autorica mr. sc. Snežana Ilić je izvršna direktorica nevladine organizacije Centar za razvoj civilnog društva (CRCD), koja se bavi zaštitom prava etničkih i vjerskih manjina. Vodila je brojne projekte iz područja međuetničkih odnosa i vjerskih sloboda. Ekspert je OSCE Misije u Srbiji u području prava nacionalnih manjina. Od 2006. sudjeluje po pozivu na sastancima s promatračkim misijama Vijeća Europe i Europske Komisije o položaju nacionalnih manjina u Srbiji. Predala doktorsku tezu pod nazivom Politike multikulturalnog građanstva u Srbiji na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu.
