1. Ukaz na povijest radi razumijevanja sadašnjosti

Premda imaju nekoliko regionalnih i subetničkih imena (npr. Bunjevci i Šokci), Hrvati u Vojvodini su, gledano mjerilima znanstvenih kriterija, integralni dio hrvatskoga naroda, koji kao autohton narod živi u vojvođanskim dijelovima Srijema, Bačke i Banata. Povijesno promatrano, ovo je hrvatsko stanovništvo u većini dugostoljetno domicilno, a nastalo je kao rezultat složenih migracijskih procesa tijekom povijesti: u različitim su razdobljima, zbog različitih razloga i s različitih područja današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvati naseljavali područje Bačke, Srijema i, u manjem broju, Banata, te od toga vremena žive i postoje kao istočni, rubni dio hrvatskoga etničkoga prostora.

U tom kontekstu povijesnih čimbenika, valja reći i sljedeće: bunjevački Hrvati, najvećim dijelom su podrijetlom iz zapadne Hercegovine, a pod vodstvom franjevaca kao vojni graničari naseljavaju prostor sjevera Bačke (Subotica i Sombor s okolicom) koncem XVII. stoljeća, nakon protjerivanja Turaka s ovog prostora. Danas je ova skupina najbrojnija među vojvođanskim Hrvatima. S druge strane, nekako u isto vrijeme, zbog teških uvjeta života u Bosni i pojačane islamizacije kršćana, šokački Hrvati, također predvođeni franjevačkim redovnicima, doseljavaju se u srednji dio ugarskog Podunavlja (jugozapadna i zapadna Bačka), te u zapadni dio Srijema. Nekako u isto vrijeme imamo migraciju Hrvata iz Pokuplja ka Banatu, gdje se nastanjuju u mjestima Boka, Neuzina i Perlez, a nešto kasnije Hrvati se naseljavaju u Starčevo i Opovo. S treće strane, Hrvati u Srijemu su „najautohtoniji" - njihova prisutnost na ovom prostoru kontinuirano traje još od dolaska Južnih Slavena.

No, važno je istaknuti i to da se tijekom povijesti integracija Hrvata s ovih istočnih rubnih dijelova hrvatskog etničkog prostora, u suvremenu hrvatsku naciju, odvija na različite načine i sa stanovitim zakašnjenjima, ali se potpuno realizira na području ondašnjih hrvatskih županija (današnji dio Srijema), dok je u Bačkoj i Banatu, kao dijelovima nekadašnje Ugarske, taj proces bio složen i nedovršen, što se u nekim dijelovima i danas primjećuje - jači je subetnički identitet ili je asimilacija završena. Naime, zbog opterećenosti hrvatsko-mađarskih odnosa u Austro-ugarskoj, Hrvati u Bačkoj u nacionalni preporod u drugoj polovici XIX. stoljeća ulaze s regionalnim imenima (Bunjevci i Šokci), vlastite institucije teško osnivaju i njima pridijevaju također regionalna imena (npr. "Bunjevačko-šokačke novine"), a i sadržaje nacionalnoga identiteta ne mogu uvijek u cijelosti upražnjavati. Slična je situacija bila i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - integracija u hrvatsku naciju Bunjevaca i Šokaca iz Bačke često je otežavana, osim asimilacijskim od strane države vođenim politikama, isticanjem i forsiranjem spomenutih subetničkih identiteta, što je rezultiralo njihovim zadržavanjem sve do danas.

Tek nakon Drugog svjetskog rata, nova komunistička vlast nakratko ukida ovaj proces i, naravno, u okviru vlastitog ideološkog sustava stvara hrvatske manjinske institucije i radi na ostvarivanju manjinskih prava: u Subotici se osniva Hrvatsko narodno kazalište s operom i baletom, počinje izlaziti tjednik „Hrvatska riječ", počinju s radom prve kulturne udruge u naseljima gdje žive Hrvati, hrvatski jezik je ponovno, istina na kratko, uveden u neke škole... Pa ipak, sva ta dostignuća naglo nestaju administrativno-političkom zabranom iz 1956. godine u vrijeme zalaganja za politiku „socijalističkog jugoslavenstva" - sve institucije gube hrvatski predznak, a mnoge čak i prestaju postojati. To će se u nekim segmentima, osobito na planu kulture, kao neposredna posljedica Hrvatskoga proljeća, reafirmirati tek koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća. No, isto će se, kao što je poznato, nedugo nakon toga završiti slomom, a veliki broj hrvatskih intelektualaca iz Vojvodine, osobito iz Subotice, bit će sklonjen na društvenu marginu, a jedan dio njih trajno će napustiti ovo područje preseljenjem u Hrvatsku, poglavito u Zagreb.

I sljedeći kuriozitet iz suvremene povijesti čini nam se značajnim za napomenuti: raspadom bivše SFRJ, Hrvati iz vojvođanskog dijela Srijema po prvi puta su u svojoj povijesti dospjeli u položaj nacionalne manjine. S druge strane, sve su etničke skupine vojvođanskih Hrvata, dakle i Hrvati u Bačkoj i Banatu, po prvi puta u svojoj povijesti odvojeni državnom granicom od svoga matičnoga naroda. To je za sve njih bilo jedno posve novo povijesno iskustvo: stavilo ih je pred nove izazove - samostalni rad na izgradnji vlastite budućnosti, bez značajnije pomoći i uopće mogućnosti oslanjanja na resurse matične države.

2. Brojnost Hrvata i druge demografske značajke

Kao prvo, mora se konstatirati sljedeće: Hrvati u Vojvodini spadaju u red malih manjina - njihov ukupni broj nije veći od 3% ukupnog stanovništva pokrajine. Istina, oni su druga po brojnosti manjina u Vojvodini, odmah nakon Mađara, no od njih su šest puta manji, a od većinskog naroda više od 23 puta. Ovo su, naravno, podaci i razmjere koje se temelje na službenim rezultatima popisa stanovništva iz 2002. godine. Kao drugo, ovdje treba navesti činjenicu da su Hrvati u Vojvodini teritorijalno iznimno disperzirana manjina. S jedne strane, treba istaknuti podatak da u Vojvodini nema općine u kojoj ne žive i Hrvati, a s druge strane da su u svakoj u statusu apsolutne manjine. Drugim riječima, vojvođanski Hrvati žive na području cijele Pokrajine, istina ne jednako skoncentrirani, ali nigdje nisu čak ni u statusu relativne većine. Promatrano u postocima, najviše ih ima u općini Apatin - više od 11,47%, a u velikoj većini općina ih je manje od 1%.

Osim u općini Apatin, u značajnijem postotku Hrvata ima tek u samo nekoliko općina: Subotica - 11,24%, Bač - 8,36%, Sombor - 6,21%, Šid - 5,35%, Inđija - 3,83%, Ruma - 3,31%, Srijemska Mitrovica - 2,96%, Stara Pazova - 2,38% i Novi Sad - 2,09%. Naravno, sama brojnost Hrvata u navedenim općinama je različita, budući da je riječ o općinama različitih veličina - tako, na primjer, najviše Hrvata živi u općini Subotica - 16.688; zatim slijedi Sombor - 8.106; Novi Sad - 6.263; Apatin - 3.766; Srijemska Mitrovica - 2.547; Šid - 2.086, Ruma - 1987; Inđija - 1904; Stara Pazova - 1.615, Bač 1.389...

Što se tiče osnovnih demografskih pokazatelja, dva sljedeća momenta su značajna. Prvi je taj što Hrvati žive na velikom prostoru - u Srbiji samo u općini Lapovo nema Hrvata. Kao drugo, oni su narod u depopulaciji - od sredine druge polovice XX. stoljeća broj Hrvata u Srbiji, a osobito u Vojvodini, u stalnom je i ubrzanom opadanju. Tako je, recimo, u Vojvodini prema popisu stanovništva iz 1971. živjelo 120.303 Hrvata, dok se dvadeset godina kasnije, prema popisu iz 1991., tek 74.808 građana izjasnilo Hrvatima, što predstavlja umanjenje za više od trećine! Prema popisu iz 1981. godine u Srbiji je živjelo 149.368 građana hrvatske nacionalnosti ili 1,60% stanovnika, (u Vojvodini 109.204 ili 5,37%, užoj Srbiji 31.447 ili 0,55%, a na Kosovu 8.718 ili 0,55%); prema popisu iz 1991. godine u Srbiji je živjelo 105.406 Hrvata ili 1,08% od ukupnog broja stanovnika, a u SRJ 111.650 Hrvata. Od toga je najveći broj živio u Vojvodini 74.808 (3,71%), zatim u užoj Srbiji 22.536 (0,39%) te na Kosovu 8,062 (0,41%).

I za posljednjih je jedanaest godina broj Hrvata u Vojvodini smanjen za više od 18000. Naime, prema rezultatima popisa stanovništva iz travnja 2002., od ukupno 70.602 Hrvata koji žive na području Srbije (0,9%), 56.546 živi u Vojvodini (2,78%). Od toga broja, u Bačkoj živi oko 40.000, u Srijemu oko 12.000, a značajnije ih živi u općinama Subotica, Sombor i Novi Sad.

Usporedimo li i letimično ovdje iznesene podatke, vidjet ćemo da je za posljednjih 30 godina broj Hrvata u Vojvodini više nego prepolovljen. Prvo pitanje koje se nameće glede takvog stanja, jedne takve demografske tendencije, jest što je u njegovoj osnovi? Zašto se broj Hrvata u Srbiji, to jest Vojvodini, stalno i gdjekad čak i radikalno smanjuje? Je li to rezultat asimilacije ili pak (još i) nečega drugoga?

Mogući odgovor na ova pitanja je sljedeći: osim što je to posljedica vođenja aktivne i dugotrajne asimilacijske politike spram srbijanskih i vojvođanskih Hrvata, ne smiju se zanemariti ni postojanje izravnog protjerivanja pod prijetnjama i činjenje etnički motiviranog nasilja, kao ni stvaranje ozračja straha i nesigurnosti, početkom i sredinom devedesetih godina XX. stoljeća, što je onda uvjetovalo njihovo povećano iseljavanje. Tomu se trebaju dodati bombe bačene na imanja i sakralne objekte, te ubojstva petnaestak građana hrvatske nacionalnosti početkom i sredinom devedesetih godina, osobito u vojvođanskom dijelu Srijema te u jugozapadnoj Bačkoj. U tom smislu, zbog ratova, koji su početkom devedesetih godina vođeni na prostorima bivše Jugoslavije, a napose onaj s Hrvatskom, i prateće snažne antihrvatske promidžbe, po neslužbenim procjenama, Vojvodinu je moralo napustiti između 35 i 40 tisuća Hrvata.

Kada se općenito govori o aktualnom društvenom položaju hrvatske zajednice u Vojvodini moraju se, čini se, prvo iznijeti neke dodatne činjenice i načelne ocjene. U tom smislu, sažeto i zaključno se može ustvrditi kako su za položaj hrvatske zajednice u Vojvodini u razdoblju od raspada bivše Jugoslavije do danas, sljedeći činitelji bili od odlučujuće važnosti:

1. 1.) kao konstitutivni narod bivše SFRJ, Hrvati u Republici Srbiji sve do 2002. nisu imali priznati status manjinske nacionalne zajednice;
2. 2.) kao novonastala manjina vojvođanski Hrvati nisu imali, niti su pak mogli snažnije razviti institucionalne pretpostavke, da u većem omjeru participiraju u ostvarivanju manjinskih prava na obuhvatan i sustavan način;
3. 3.) stoga onda ni nemaju prepoznatljive atribute manjinske zajednice (mali broj institucija, od znanosti i prosvjete preko kulture do medija, odsustvo snažnije elite koja bi bila privržena artikulaciji interesa zajednice, izostaje i djelatna spremnost na participiranje u pravima od strane većeg broja pripadnika zajednice...);
4. 4.) postoji slaba integracija unutar zajednice i nejednaka organiziranost, u smislu da u životu zajednice potpuno izostaju članovi iz Banata, uže Srbije i Beograda, a to je ujedno područje na kojemu ne postoji ni jedna hrvatska manjinska udruga;
5. 5.) slabo je profilirana i uopće je nerazvijena elita, u kojoj dominira politička, dok su krhke intelektualne i kulturne, a gotovo potpuno izostaju menadžerske, gospodarske...;
6. 6.) političko i uopće sociokulturno okružje u velikoj je mjeri sve doskora bilo s protuhrvatskim značajkama;
7. 7.) jedina je nacionalna zajednica u Vojvodini koja je trpjela veće fizičko nasilje u proteklih desetak godina, što dakako otežava njezin opstanak i razvitak;
8. 8.) slabo su i nerazmjerno zastupljeni, to jest, podzastupljeni su u strukturama vlasti, od razine lokalnih vlasti, preko regionalnih do centralne, te državnih institucija (sudstvo, vojska, policija, carina, prosvjeta...);
9. 9.) isto vrijedi kada su u pitanju i rukovodeća mjesta u gospodarstvu, u sferama ekonomske i financijske moći;

1. 10.) stanovite izmjene u ophođenju države imamo tek nakon 5. listopada 2000., a usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina na saveznoj razini, u veljači 2002. godine, i promjene manjinske politike za vrijeme vlasti DOS-a, stvari za Hrvate se u Vojvodini utoliko mijenjaju na bolje. To se najbolje pokazuje po događajima iz druge polovice 2002., kada je formaliziran osnutak Novinsko-izdavačke ustanove „Hrvatska riječ" pri Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine, zatim pokrajinski je parlament prihvatio inicijativu da i hrvatski jezik bude u službenoj uporabi na području pokrajine, započeto je obrazovanje na hrvatskom jeziku u Vojvodini, preciznije u Bačkoj, a u prosincu 2002. uspješno je održana i Elektorska skupština na kojoj je izabrano 35 vijećnika za Hrvatsko nacionalno vijeće, čime je jedno razdoblje u njihovoj povijesti privedeno kraju, a proces institucionalnoga razvitka, od strane države financirana manjinska identitetska infrastruktura i ostvarivanje manjinskih prava u državnom institucionalnom okviru, dobiva značajku kontinuiteta.

Pri tomu, očito je da jedan dio ovdje navedenih činitelja i determinanti ima status objektivnih datosti, i na njih građani hrvatske nacionalnosti teško mogu utjecati, a drugi su subjektivne provenijencije, i u domeni su odgovornosti hrvatske zajednice.

Prvi se, naime, niz tih konstatacija i ocjena odnosi na ukupnost društvenih i političkih uvjeta u kojima je ova manjinska zajednica sve doskora živjela, a i danas uvelike živi unutar srbijanskoga društva. Taj složeni kompleks povijesno-nasljedovanih činitelja nije im bio nimalo naklonjen: može se čak ustvrditi kako su u nekim dijelovima društveno-politički činitelji glede vojvođanskih Hrvata u posljednjem desetljeću XX. stoljeća bili rigidno ograničavajući i posve destruktivni. Drugo, oni su jedina vojvođanska manjina koja je otrpjela u značajnom broju nasilje i fizički progon - ponavljamo da je Vojvodinu, osobito Srijem, početkom i sredinom devedesetih, što pod izravnim što neizravnim prijetnjama, napustilo između 35 i 40 tisuća Hrvata, a do danas se nitko nije vratio, niti se ovaj problem igdje više i spominje. Treće, nakon Albanaca, Hrvati su druga manjina spram koje većinski narod kontinuirano ima negativne stereotipe, što producira strah i nesigurnost te negativno utječe na mogućnost javnoga djelovanja, a onda, dakako, i na institucionalnu izgradnju unutar zajednice, kao i na proces ostvarivanja manjinskih prava. Četvrto, hrvatska manjina u Vojvodini je u posljednjih petnaestak godina gotovo ostala bez ikakve društvene moći i utjecaja, budući da njezini članovi vrlo slabo participiraju u strukturama moći u društvu.

Druga, pak, velika skupina činitelja odnosi se na prilike unutar same hrvatske zajednice: ona je, a ponajviše zbog gore navedenih činitelja, u sebi preslabo integrirana - broj, vrst i kvaliteta veza među članovima malobrojnih i neprofesionalnih institucija unutar zajednice je mala i površna, a u rad manjinskih organizacija uključen je relativno mali broj članova zajednice. Drugo, struktura ove zajednice slabo je izgrađena: općenito je mali broj institucija i organizacija, osobito u sferi strukovnih i nevladinih organizacija, a bez značajnije financijske potpore od strane države, tako da su amaterizam i diletantizam česte značajke u njihovu radu. Treće, ne postoji snažniji biljeg demokratskog ustroja u hrvatskoj zajednici, preveliki je utjecaj političkog činitelja u produkciji događaja, a nije zanemariv ni utjecaj klera na ne-crkvena pitanja. Inače, pripadnost katoličkoj vjeroispovijesti čini Hrvate dvostrukom manjinom u Vojvodini - po nacionalnoj i konfesionalnoj osnovi. Najveći broj Hrvata katolika u Vojvodini živi u Subotičkoj, zatim u Srijemskoj, dok manji broj pripada Zrenjaninskoj biskupiji. Četvrto, Hrvati u Vojvodini žive, teritorijalno promatrano, vrlo disperzirano - nigdje, to jest ni u jednoj općini ne predstavljaju većinu, a žive u svim dijelovima Vojvodine, premda je značajnija koncentracija u Srijemu, te u zapadnoj i sjevernoj Bačkoj. Ova značajka uvjetuje onda i sljedeću pravilnost - gdje su Hrvati u poziciji značajnije manjine tamo često izostaju ustrojena nastojanja na planu ostvarivanja manjinskih prava.

4. Formalno-pravni okvir i pitanje uživanja prava

Tek je tzv. savezni Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz veljače 2002. godine donio hrvatskoj manjini, kao tzv. novoj manjini, formalno priznanje i formalnu jednakost s ostalim manjinama u Srbiji u području ostvarivanja i zaštite manjinskih prava. Iz te činjenice formalno-pravnog priznanja, naime, za hrvatsku zajednicu u Srbiji otvorila se mogućnost za institucionalno i od strane države financijski poduprto ostvarivanje manjinskih prava, što se djelomice već i počelo ostvarivati u području prosvjete, informiranja i službene uporabe jezika na području AP Vojvodine.

Pa ipak, sâm novi zakonodavni okvir nije se činio dovoljnim za jednu bitno kvalitetniju promjenu stanja, budući da je ujedno odsustvovala jedna jasna i konzistentna manjinska politika od strane vlasti, a nedostajale su i odlučnije političke mjere za postizanje proklamiranih ciljeva, kako kod same primjene Zakona, tako i u stvaranju pozitivnog društvenog ambijenta. To je osobito u slučaju Hrvata u Srbiji od velikog značaja zbog neostvarivanja manjinskih prava do 2002. te velikog animoziteta i negativnih stereotipa kojima su izloženi. I upravo u tome kontekstu treba onda promatrati i pitanje različitih nedostataka i manjkavosti njihova aktualnog društvenog položaja i cijeloga niza problema u konkretnom ostvarivanju manjinskih prava vojvođanskih Hrvata.

Vrijedi podsjetiti kako je politička elita hrvatske zajednice u Vojvodini od samih početaka svojih, isključivo samoinicijativnih, koraka na planu artikulacije vlastitih interesa i zalaganja za ostvarivanje prava, zahtijevala od državnih tijela da se ovo pitanje sukladno postavi i trajno riješi. Tako je i prva politička stranka vojvođanskih Hrvata, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, u svojemu političkom programu iz 1990. godine jasno stavila odrednice o ovim pitanjima, a što je rezultiralo projektom DSHV-a o kulturnoj autonomiji Hrvata u Vojvodini, koji je u obliku zakonskog prijedloga predan Narodnoj skupštini Republike Srbije na usvajanje 31. svibnja 1991. Nepostojanje jasne državne politike i nespremnost da se ovo pitanje počne rješavati za vrijeme Miloševićeva režima, imalo je za posljedicu s jedne strane postojanje slabije institucionalne izgrađenosti hrvatske zajednice, s druge strane simbolično i od države nepodržano ostvarivanje nekih manjinskih prava obesmišljavalo je njihove inicijative, a zatvorenost državnih i javnih poduzeća za zapošljavanje s treće strane uvjetovalo je da mladi i obrazovani Hrvati trajno napuste Vojvodinu.

Pa ipak, nakon tih „radikalnih" zahtjeva ove nove manjine, početkom devedesetih godina i nespremnosti države da pozitivno odgovori na njih, brzo je nastupilo vrijeme kada se ovi zahtjevi spram države ne ističu u prvi plan, a više se pozornosti posvećuje pitanjima samog organizacijskog ustroja hrvatske zajednice, što je, osim jalovih rasprava, gdjekad poprimalo i značajke destruktivnog djelovanja. To onda kazuje kako kod vojvođanskih Hrvata nije postojao jednak intenzitet u zalaganju za rješenje ovoga problema od strane njihovih institucija i organizacija. No, važno je napomenuti da su srbijanske vlasti za vrijeme Miloševićeva režima, osim politike ignoriranja pitanja nesukladnog položaja Hrvata u Vojvodini, pravdajući se koliko-toliko uređenim položajem kod drugih manjina, tolerirale kršenje ljudskih prava vojvođanskih Hrvata.

4.1. Ostvarivanje prava na njegovanje kulture

Osnovna značajka koja vrijedi kada je u pitanju ostvarivanje prava na njegovanje i razvoj vlastite kulture jest sljedeća: hrvatska nacionalna manjina u Vojvodini, do osnutka Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, nije imala ni jednu profesionalnu kulturnu instituciju niti sustavno riješeno pitanje financiranja aktivnosti u sferi kulture. Ova činjenica onda uvjetuje i sve druge: ne postoji ozbiljnija kulturna politika koja se realizirala, nije ustrojen vlastiti kulturni prostor, ne postoje značajnije manifestacije u određenim sferama kulture, dominacija diletantizma i siromaštvo kulturne produkcije je na djelu. Riječju, identitetski prostor za kulturne sadržaje unutar zajednice više je nego siromašan, a ujedno je bitno obilježen momentima tradicijske kulture. Osim što su nedostajale snažnije i jasnije definirane inicijative iz zajednice da se stanje u ovom području unaprijedi, problem je bio i to što nije postojala jasna platforma ili program državnih tijela po ovom pitanju.

Cjelokupni kulturni život unutar hrvatske manjinske zajednice odvija se u tridesetak kulturnih društava, koja se među sobom razlikuju institucionalnom razvijenošću i bogatstvom sadržaja koje priređuju, ali im je ipak zajednički rad na očuvanju mahom folklornih sadržaja iz kulturnoga nasljeđa. To naročito vrijedi za seoska kulturno-umjetnička društva, koja postoje u skoro svakom naselju gdje živi značajniji broj Hrvata (Tavankut, Đurđin, Mala Bosna, Stari Žednik, Bajmok, Svetozar Miletić, Sonta, Bački Monoštor, Bački Breg, Bač, Plavna, Vajska, Slankamen, Golubinci, Petrovaradin), dok je u gradskim središtima to malo pluralnije (Ruma, Srijemska Mitrovica, Sombor, Subotica) - ima sadržaja koji nisu vezani uz folklor ili tradicijsku kulturu, što osobito vrijedi za kulturne udruge u Subotici, koje u djelokrugu rada imaju i nakladu knjiga, časopisa, priređivanje književnih večeri, pa čak i znanstvenih skupova. Istina, većina njih organizira vrlo mali broj, mahom mjesnih, kulturnih događaja, koji za posljedicu nemaju trajnije benefite.

4.2. Ostvarivanje prava na informiranje na vlastitom jeziku

Na materinjem jeziku pripadnici hrvatske zajednice u Srbiji trenutačno se informiraju preko Televizije Novi Sad, Radio Subotice, Radio Bačke i tiskanih medija. Kada je riječ o televizijskom programu, Televizija Novi Sad svake druge nedjelje, od polovice 2006., emitira polusatnu emisiju „Prizma" na hrvatskom jeziku, koju priprema jedan urednik. Isprva je Televizija Novi Sad bila samo u ulozi emitera programa na hrvatskom jeziku, koji je pripremala neovisna produkcijska grupa. Radilo se o polusatnoj emisiji pod nazivom „TV divani" koja se na drugom programu TV NS emitirala svake druge nedjelje od sredine 2001. No, sredinom 2004. njezino emitiranje je ukinuto. Inače, pri Televiziji Novi Sad postoji šest redakcija (srpska, mađarska, rusinska, slovačka, rumunjska i romska) čiji se rad financira iz pokrajinskog proračuna. Hrvatska zajednica, iako je druga po veličini nacionalna manjina u Vojvodini, još uvijek ne ostvaruje to pravo.

Program na hrvatskom jeziku Radio Subotice emitira se svakodnevno u trajanju od tri sata. Emisiju priprema Uredništvo na hrvatskom, koje je počelo s radom koncem 1998. i punopravna je članica tog javnog informativnog servisa. Tako ovaj medij osigurava ostvarivanje prava na informiranje na hrvatskome na institucionalno primjeren način: osnivač je Skupština grada Subotice. No, njegovo temeljno ograničenje je slaba čujnost - ovaj se program može pratiti samo u Subotici i njezinoj okolici. Na Radio Bačka u Baču od 2006. se jednom tjedno emitira jednosatna emisija Zvuci bačke ravnice koju pripremaju članovi HKUD-a „Dukat" iz Vajske, a urednik je Ivica Straćinski.

Postoji i nekoliko tiskanih medija - informativno politički tjednik „Hrvatska riječ" (počeo izlaziti u siječnju 2003.), Katolički mjesečnik „Zvonik" (redovito izlazi od polovice 1994.; www.zvonik.org.rs), mjesečno glasilo Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini „Glas Ravnice" (s prekidima izlazi od 1990.), tromjesečnik za kulturu „Miroljub" (izlazi od 1998.), kojega izdaje Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Nazor" u Somboru, mjesečnik „Glasnik Pučke kasine" (izlazi od 2003.), glasilo ove pučke udruge, te dvomjesečnik „Zov Srijema" (izlazi od 1995. u Zagrebu), glasilo Zajednice prognanih i izbjeglih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, koja je utemeljena koncem 1991. u Zagrebu. No, jedino tjednik „Hrvatska riječ" ima ozbiljniju, utemeljeniju i trajniju misiju u domeni informiranja na vlastitom jeziku, i to zbog svoje institucionalne uređenosti i načina financiranja - osnivač je tijelo manjinske samouprave (Hrvatsko nacionalno vijeće), a financira se iz pokrajinskog proračuna. U listu se svakog mjeseca pojavljuju i dodaci: podlistak za djecu „Hrcko" i podlistak za mladež „Kužiš". Također, ima i vlastitu internetsku stranicu - www.hrvatskarijec.rs, u kojoj se donosi izbor iz sadržaja. Dnevno s vijestima ažuriranu internetsku stranicu ima i program na hrvatskom Radio Subotice - www.suboticadanas.info.

4.3. Obrazovanje na hrvatskom jeziku

Kada se govori o školovanju djece na vlastitom jeziku kod vojvođanskih Hrvata, na početku se mora reći kako ono u okviru državno odgojno-obrazovnog sustava postoji tek od školske 2002.-2003. godine. Pa ipak, prva akcija na ovome planu unutar hrvatske zajednice bila je skrb oko učenika: početkom 1991. godine, pod utjecajem DSHV-a, utemeljen je Fond „Antun Gustav Matoš", koji je za cilj imao organiziran pristup u davanju novčane pomoći darovitim i siromašnim studentima i učenicima hrvatske nacionalnosti, te koordinaciju aktivnosti u svezi sa slanjem na sveučilišni studij u Republiku Hrvatsku. Istina, počelo se tada raditi i na stvaranju temelja za moguću obrazovnu politiku, no taj posao nije rezultirao ni jednim dokumentom. No, u njihovoj je organizaciji svake godine od 1991. između 20 i 35 svršenih srednjoškolaca iz Vojvodine, od kojih je najviše bilo iz Subotice, odlazilo na upis na sveučilišta u Hrvatskoj, poglavito u Zagreb, gdje se i većina njih upisivala. To znači da se tijekom petnaestak godina na neki od fakulteta u Hrvatskoj upisalo više od 350 mladih Hrvata iz Vojvodine. Međutim, problem u svezi sa školovanjem na fakultetima u Hrvatskoj je u tome što se relativno mali broj njih vratio u Vojvodinu.

Do ulaska obrazovanja na hrvatskom jeziku u državni odgojno-obrazovni sustav postojale su dvije školske ustanove na kojima se predavalo i učilo na hrvatskom književnom jeziku. Riječ je o crkveno-školskim ustanovama čiji rad država dugo nije priznavala. Prva je katolička klasična gimnazija „Paulinum" u Subotici, kojoj je tek u ožujku 2004. priznato pravo javnosti. Druga je „Teološko-katehetski institut", više-školska ustanova Subotičke biskupije, koja tijekom osam semestara obrazuje katehete, to jest vjeroučitelje. Institut je utemeljen 1993. godine od strane subotičkog biskupa Ivana Pénzesa, a nastava se odvija na hrvatskom i mađarskom jeziku. No, mora se ukazati na činjenicu da ova škola nema pravo javnosti, to jest, njezine svjedodžbe službena država ne priznaje, osim što ih prosvjetne vlasti toleriraju, budući da vlasnici ove diplome mogu predavati vjeronauk u školama.

Na temelju uredbe Vlade Republike Srbije, od školske 2001/2002. godine počela je vjerska nastava u osnovnim i srednjim školama u Srbiji. Tako je po prvi puta neformalno i neslužbeno u škole ušao i hrvatski jezik. No, nakon razgovora početkom 2002. godine s predstavnicima pokrajinskih vlasti u Vojvodini, gdje je hrvatska zajednica iznijela zahtjev da želi početi obrazovanje na hrvatskom i to stupnjevito, s prvim razredom osnovne škole, dobila se suglasnost od istih i počinju pripreme. Glavni koordinator svih aktivnosti je Hrvatsko akademsko društvo - HAD, čiji su stručnjaci izradili i nastavne planove i programe. I pored svih prepreka prijavljen je odnosno izjašnjen dostatni broj za četiri odjela na hrvatskom jeziku - po jedan u Đurđinu (OŠ „Vladimir Nazor"), Tavankutu (OŠ „Matija Gubec") i dva u Subotici (OŠ „Matko Vuković" i OŠ „Ivan Milutinović", koja ima i ispostavu u Maloj Bosni). Kasnije se obrazovanje na hrvatskom počelo odvijati i u predgrađu Subotice - Aleksandrovu (OŠ „Sveti Sava"). Slično se dogodilo i naredne godine, prilikom upisa u prvi razred druge generacije učenika na hrvatskom jeziku - upisana su djeca u četiri odjela prvih razreda u četiri osnovne škole. Danas u ovim školama postoji obrazovanje od prvog do sedmog razreda, tako da će se od školske 2009/10. zaokružiti obrazovanje na hrvatskom na osnovnoškolskoj razini. Pa ipak, od ukupno 3478 učenika Hrvata, koliko ih je bilo 2008. godine, samo 228 učenika ili 6,55 posto školuje se na hrvatskom jeziku. Ovomu treba dodati da se u jednom broju škola u somborskoj (OŠ „Bratstvo-jedinstvo" u Somboru i OŠ „22. oktobar" u Bačkom Monoštoru) i apatinskoj općini (OŠ „Ivan Goran Kovačić") izučava i predmet „Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture". Od viših stupnjeva obrazovanja, u subotičkoj Gimnaziji „Svetozar Marković" od školske 2007/08. postoji jedan odjel s nastavom na hrvatskom jeziku, no, ne postoji lektorat za hrvatski jezik ili pak katedra za hrvatski jezik i književnost, što druge manjine već imaju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

4.4. Službena uporaba hrvatskoga jezika i pisma

Premda je zajamčen srbijanskim Ustavom, ratificiranim međunarodnim dokumentima i nekolicinom zâkona, pitanje službene uporabe hrvatskog jezika u Vojvodini još uvijek nije sukladno riješeno. Istina, Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodine pokrenula je početkom svibnja 2002. „inicijativu za uvrštavanje hrvatskog jezika kao službenog". Međutim, ova inicijativa nikada nije provedena do kraja. Pa ipak, pokrajinska tijela vlasti su od toga vremena činila određene korake kao da je ova odluka pravomoćna: uvedena je početkom 2004. institucija lektora u Pokrajini, imenuju se sudski tumači za hrvatski jezik na onim područjima gdje živi značajni postotak Hrvata, djelomice se vodi računa o uporabi hrvatskog jezika... Ovo pitanje treba se riješiti dobivanjem suglasnosti od Narodne skupštine Republike Srbije na novi Statut APV, prema kojemu je hrvatski jezik jedan od šest jezika koji su u službenoj uporabi u tijelima i organizacijama AP Vojvodine.

Što se tiče lokalne razine, samo je u Subotici hrvatski jezik u službenoj uporabi, i to na području cijeloga grada, a na temelju odluke lokalnoga parlamenta koja je donesena još 1993. godine. Istina, ova je odluka osporena početkom 2001. od strane Ustavnog suda Republike Srbije, no ubrzo je ponovno usvojena u Skupštini općine, tako da je hrvatski jezik opet postao službenim. Do svibnja 2004. službena uporaba hrvatskog jezika u subotičkoj Općini imala je brojne nedostatnosti - tada je počela s radom Služba za prevođenje na hrvatskom jeziku, sa stručnom osobom, koja je postupno dosegla zavidnu razinu kvalitete službene uporabe hrvatskog jezika kada je riječ o tijelima uprave grada, premda postoje problemi kada su u pitanju republička tijela uprave (sudstvo, policija, porezna uprava...) te državna poduzeća (PTT, Telekom, Elektrovojvodina...).

Na temelju Odluke o bližem uređenju pojedinih pitanja službene uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina na području AP Vojvodine iz 2003., Skupština Općine Srijemska Mitrovica je koncem 2005. promijenila Statut, čime su hrvatski jezik i pismo uvedeni u službenu uporabu u mjestu Stara Bingula. Tijekom 2006. godine u Sonti (Općina Apatin) hrvatski jezik i pismo također su uvedeni u službenu uporabu. U Statutu Grada Sombora iz 2008. utvrđeno je da je u naseljenim mjestima Bački Monoštor i Bački Breg u službenoj uporabi i hrvatski jezik i pismo. Iskustva u primjeni ovih pravnih norma su posve skromna.

5. Političko organiziranje i političke stranke

Manjinsko je samoorganiziranje kod vojvođanskih Hrvata počelo osnutkom političke stranke - osnivačka skupština Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini održana je 15. srpnja 1990. u Subotici. Tada su predstavnici hrvatske zajednice iz gotovo svih mjesta Vojvodine u kojima Hrvati žive (poglavito iz Bačke i Srijema), odlučili svoja prava i interese (p)okušati ostvariti aktivnostima na političkome planu putem jedne političke organizacije. Polazišna je pretpostavka, kojom su se ravnali čelni ljudi DSHV-a, pri tomu bila da jedino politički oblik organiziranosti zajednice, a onda i takva artikulacija definiranih interesa, može donijeti pozitivno rješenje položaja i statusa hrvatskog naroda u Vojvodini, kao i pitanje sukladnog ostvarenja manjinskih prava. DSHV se u početku profilirao kroz značajke koje su više primjerene nekom narodnom pokretu nego li klasičnoj političkoj stranci (zanemarivanje izgradnje strukture unutar stranke, manjkavosti u proceduri donošenja odluka, inzistiranje na kolektivnim pravima, borba za nacionalnu ravnopravnost, romantičarske reminiscencije u ideologiji...). Pa ipak, početne aktivnosti DSHV-a pratila je i znatna podrška od strane građana hrvatske nacionalnosti u Vojvodini: ubrzo se osnivaju mjesne organizacije i podružnice DSHV-a u gotovo svakom mjestu gdje živi značajniji postotak Hrvata, pokreće se stranački bilten („Glas ravnice"), zamjetna je prisutnost u političkom životu... No, prve prave uspjehe svojega rada ova je stranka potvrdila na prvim višestranačkim izborima. Tako je, na primjer, u prvom sazivu Narodne skupštine Republike Srbije sjedio zastupnik DSHV-a Antun Skenderović, a u Srijemu u drugom krugu izbora za republičke zastupnike DSHV je imao čak dva kandidata, no oni nisu bili izabrani. Na prvim pak lokalnim izborima u Subotici DSHV osvaja 13 vijećničkih mjesta, što mu omogućuje participaciju u lokalnoj vlasti, te dobivanje mjesta potpredsjednika Skupštine Općine i potpredsjednika Izvršnoga odbora. Neke procjene kazuju da je na ovim izborima politička stranka dobila više od 50% glasova građana hrvatske nacionalnosti u Vojvodini.

Premda nastao kao narodni pokret, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini se vremenom ipak profilirao u političku stranku s jakim autoritarnim vodstvom i konzervativnim političkim programom. Rad ove političke stranke nakon otprilike tri godine od osnutka (1990.), počele su pratiti velike unutarstranačke nesuglasice i prikriveni sukobi. Kasnije, ovi su se sukobi prenijeli i u cijelu hrvatsku manjinsku zajednicu. Ovoga puta, to je za posljedicu imalo, s jedne strane, odlazak većeg broja članova Predsjedništva DSHV-a tijekom 1993. mahom u Hrvatsku, a s druge strane, članstvo se počelo osipati.

Među ostalim, rezultat toga je da je broj dobivenih glasova na izborima kontinuirano opadao. Naime, takvo nepovoljno stanje dalo je negativne rezultate već na sljedećim izborima: 1996. godine DSHV osvaja samo tri vijećnička mjesta u Skupštini Općine Subotica, jedno u somborskoj i jedno u pokrajinskoj, a na saveznim izborima dobivaju manje od četiri tisuće glasova. Ovaj očiti neuspjeh povukao je sa sobom i traženje krivaca, uslijedio je „progon" neistomišljenika, a jedan broj čelnih ljudi se pasivizira.

Početkom 1997. godine, također u Subotici, osnovan je Forum hrvatskih organizacija i institucija u Vojvodini (Foruma HIOV), s ciljem da objedini i koordinira djelovanje svih hrvatskih udruga u Vojvodini, te da se djelomice delegitimizira DSHV (osobito na planu kulture i informiranja, te da mu se oduzme financijski monopol po tim pitanjima). No, nekako usporedo s osnutkom Foruma, događa se i drugi val rascjepa unutar DSHV-a, koji sada vrhuni formiranjem druge političke stranke vojvođanskih Hrvata - Hrvatskim narodnim savezom, što se dogodilo koncem 1998. Ovu stranku osnivaju mahom bivši članovi DSHV-a iz Subotice koji su bili nezadovoljni njezinim rezultatima i načinom vođenja. Bez nekih većih programskih razlika u odnosu na DSHV, ova je stranka svoj identitet više gradila na drukčijem modelu i načinu rada. Nakon smjene dugogodišnjega čelnika DSHV-a Bele Tonkovića polovicom 2003. (od tada je predsjednik stranke Petar Kuntić), stranke su se ujedinile u prvoj polovici 2004. pod prvotnim imenom Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. Nedugo nakon toga, manji dio nezadovoljnika osnovao je u Subotici Hrvatsko-bunjevačko-šokačku stranku, a 2007. se osniva i Demokratska zajednica Hrvata, no obje do sada nisu postigle nekakav značajniji politički rezultat. Početkom 2008. u Srijemskoj Mitrovici je osnovana Hrvatska srijemska inicijativa.

Zahvaljujući tomu što je bila članica ujedinjene prodemokratske oporbe (Demokratska opozicija Srbije - DOS), koja je srušila režim Slobodana Miloševića, u listopadu 2000. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini aktivnije sudjeluje u vlasti (skupa s HNS-om) do 2004., što je, uz tadašnju dominantnu političku volju te inicijative drugih hrvatskih institucija i organizacija, imalo za rezultat da je hrvatski jezik postao šestim službenim jezikom u AP Vojvodini, osnovana je Novinsko izdavačka ustanova „Hrvatska riječ", započeto je obrazovanje na hrvatskom jeziku i drugo. Danas je DSHV jedina parlamentarna stranka vojvođanskih Hrvata, koja je kao dio velike koalicije oko Demokratske stranke na vlasti u Somboru, Baču i Subotici, zatim u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini (jedan zastupnik - Dujo Runje, i jedan član izvršne vlasti - mr. sc. Mato Groznica je zamjenik tajnika za upravu, propise i prava nacionalnih manjina), a predsjednik stranke Petar Kuntić je zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Hrvatska srijemska inicijativa sudjeluje u vlasti u Srijemskoj Mitrovici - imaju jednog vijećnika i člana Izvršnog vijeća.

6. Manjinska autonomija i Hrvatsko nacionalno vijeće

Kada se pak govori o problemu ostvarivanja manjinske autonomije stvari su sljedeće: tek donošenjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u Saveznoj Republici Jugoslaviji, hrvatska nacionalna manjina ostvarila je mogućnost za izbor vlastitog manjinskog samoupravnog tijela - nacionalnoga vijeća. Međutim, sâma ideja o osnutku jednoga samoupravnog tijela dugo je bila prisutna u društvenom i političkom životu hrvatske zajednice u Vojvodini. Tako je Demokratski savez Hrvata u Vojvodini na II. redovitoj Skupštini održanoj 6. ožujka 1994. u Subotici usvojio Inicijativu za osnutkom Narodnoga vijeća Hrvata u SR Jugoslaviji, no ona od strane DSHV-a nikada nije realizirana. Istina, početkom 1996. skupina nezadovoljnika okupljena oko Ivana Poljakovića pokreće inicijativu za osnutkom Hrvatskog narodnog vijeća, izabran je Inicijativni odbor, ali osim nekoliko priopćenja za medije, nikakvoga učinka nije bilo. I Hrvatski je narodni savez u svojemu političkome programu imao osnutak manjinskog samoupravnog tijela za Hrvate u SRJ Jugoslaviji. Kada je, pak, Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina bio u javnoj raspravi i bilo je jasno da će nacionalna vijeća nacionalnih manjina postati zakonskom kategorijom, Hrvatski narodni savez i Forum hrvatskih institucija i organizacija pokrenuli su inicijativu za osnutkom Privremenog hrvatskog nacionalnog vijeća u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Isto su osnovali na sjednici Foruma HIOV 14. listopada 2001., a tijelo istoga naziva osniva i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, ali dan kasnije - 15. listopada 2001. Kako oba nisu imala legalni status, prestala su postojati donošenjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji je Narodna skupština Savezne Republike Jugoslavije usvojila koncem veljače 2002., budući da je tek on omogućio osnutak ove institucije.

Usvajanje Zakona bila je posljedica, s jedne strane, političke volje stranaka koje su porazile režim Slobodana Miloševića na saveznim izborima u rujnu 2000. i u kojima su značajnu ulogu imale i glavne političke stranke nacionalnih manjina u Srbiji, a s druge strane i, u međuvremenu preuzetih, međunarodnih obveza iz područja međunarodnog prava koje se odnose na zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina. Osim toga što je sâm Zakon pretrpio ozbiljne kritike, prije svega zbog neodređenosti brojnih njegovih odredba i neprimjenjivosti u pravnim sustavima republika članica, prijepore je izazivalo i određivanje procedure i načina za izbor vijeća: nedemokratski i povijesno prevladani elektorski način biranja donesen je podzakonskim aktom - Pravilnikom o izboru nacionalnih vijeća nacionalnih manjina u SRJ. Kasnije su se kao problemi u radu nacionalnih vijeća nacionalnih manjina pojavili odsustvo konzistentne politike financiranja njihova rada te nadzora, kako procesa izgradnje institucije, tako i razvitka kapaciteta, te materijalno-financijskoga poslovanja, što je uvjetovalo formalno-pravnu neizgrađenost vijeća, stručnu neosposobljenost i otvaralo prostor za financijske zlouporabe. Isto tako, i temeljna funkcija nacionalnih vijeća - a to je njihovo sudjelovanje u procesu odlučivanja ili pak savjetodavna uloga u pitanjima koja su od značaja za manjine - zbog nepostojanja jasne manjinske politike često je znala ostati na razini proklamacije.

Glavnu inicijativu i artikulaciju procesa osnutka HNV-a vodio je Forum HIOV: nakon odluke na sjednici u Bačkom Monoštoru početkom svibnja 2002. ova je koordinacija institucija i organizacija vojvođanskih Hrvata krenula s prikupljanjem potpisa za elektore za izbor Hrvatskog nacionalnog vijeća. Njihova su nastojanja imala za posljedicu to da su 23. rujna 2002. u Saveznom ministarstvu nacionalnih i etničkih zajednica prijavom 50 prvih elektora pokrenuli inicijativu za održavanjem prve Elektorske skupštine za izbor članova HNV-a. Ista je održana u Subotici 15. prosinca 2002. u nazočnosti 198 od ukupno 204 prijavljena elektora. Izbor članova je obavljen na temelju dviju ponuđenih lista: listu „A" je u ime Foruma HIOV predložio Josip Ivanović, dok je listu „B" u ime DSHV-a predložio Josip Gabrić. Rezultat glasovanja bio je sljedeći: lista „A" je dobila 20, a lista „B" 15 članova Vijeća. Uz prethodne konzultacije u Subotici je 25. siječnja 2003. godine održana i prva konstitutivna sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća u SR Jugoslaviji. Na sjednici je jednoglasno usvojen Statut Vijeća i izabran je prvi predsjednik Josip Ivanović.

U Subotici je održana i druga sjednica HNV-a - bilo je to 12. travnja 2003. - na kojoj je usvojen Poslovnik HNV-a, izabrana su četiri potpredsjednika (za Srijem, jugozapadnu Bačku, Sombor i Suboticu), zatim predsjednik Izvršnog odbora HNV-a, kao i četiri člana IO HNV-a (zadužena za kulturu, za obrazovanje, za informiranje i službenu uporabu jezika i pisma, te za gospodarstvo), kao i predsjednik E-vlade te tajnik. Osim navedenih dužnosnika i tijela kako „manjinskog parlamenta" tako i „izvršne vlasti", HNV ima devet stalnih odbora (za Statut, za odnose s državom, za suradnju s Republikom Hrvatskom i za prekograničnu suradnju, za informiranje, za obrazovanje, za službenu uporabu jezika, za kulturu, za financije, te za predstavke i žalbe) i šest stalnih odjela (za obrazovanje, za informiranje, za službenu uporabu jezika, za kulturu, za financije te za gospodarstvo). Odbore i odjele HNV do sada je karakterizirao slab i ne čest rad.

Na VIII. sjednici HNV-a održanoj 11. lipnja 2005. donesena je odluka o obilježjima hrvatske zajednice u Srbiji. Prema istoj, „Zastava hrvatske zajednice u Republici Srbiji jest  horizontalna trobojka s poljima istih visina, odozgo na dolje: crvena, bijela i plava, a preko bijele boje i malo preko plave u centru nalazi se povijesni grb Hrvata, štit s 25 naizmjeničnih kvadrata crvene i bijele boje, a na prvom mjestu je kvadrat crvene boje. Odnos dužine i širine zastave je dva prema jedan. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave". Također, usvojeni su i blagdani hrvatske zajednice u Srbiji: 19. ožujka - blagdan sv. Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda; 19. lipnja - dan rođenja Ivana Antunovića; 16. rujna - dan rođenja bana Josipa Jelačića; i 15. prosinca - dan osnutka HNV-a. Oni se svečano obilježavaju prigodnim programima u organizaciji HNV-a. HNV je od 2004. osnivač Novinsko-izdavačke ustanove „Hrvatska riječ", a od 2008. zajedno sa Skupštinom Autonomne Pokrajine Vojvodine suosnivač je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Za vrijeme postojanja Savezne Republike Jugoslavije, HNV je u nazivu imalo ime te države, premda Hrvati iz druge Republike članice - Crne Gore, nikada nisu sudjelovali u radu. Prestankom postojanja SR Jugoslavije i osnutkom Državne zajednice Srbije i Crne Gore (2003.) uz HNV koristi se naziv ove države. Nakon osamostaljenja Crne Gore (2006.) neslužbeni naziv je Hrvatsko nacionalno vijeće u Republici Srbiji.

U prvom mandatu HNV-a, koji je zbog izostanka dogradnje pravne regulative manjinskog zakonodavstva u Srbiji, ušao u šestu godinu postojanja, do konca 2008. održana je 21 sjednica Vijeća. Prvobitna razdioba vijećnika na dvije struje vremenom se umnožila, tako da nije više jasno koliko frakcija ima. Dosadašnji predsjednici su bili: dr. sc. Josip Ivanović (2003.-2005.), Josip Z. Pekanović (2005.-2007.) i Branko Horvat (2007.-), a Izvršnog odbora Lazo Vojnić Hajduk (2003.-06.) i Slavica Peić (2006.-).