Josip Mihalović, kardinal i zagrebački nadbiskup (Torda, 16. 1. 1814. – Zagreb, 19. 2. 1891.)
Torda je selo u Općini Žitište u srednjem Banatu u kojemu je sve do prve polovice 20. stoljeća bilo nastanjeno preko četiri tisuće žitelja. Danas je, nažalost, broj mještana znatno opao, no, većinu stanovništva i sada, kao i nekoć, čine Mađari. Malo je, pak, onih koji znaju da je baš u ovom naselju 16. siječnja davne 1814. godine svjetlost dana ugledao Josip Mihalović, doktor teologije, kardinal i zagrebački nadbiskup. Riječ je, naime, o potomku slavonske aristokratske obitelji koja je 1716. primila plemićki naslov od svetorimskoga cara Karla VI. zbog velikih zasluga u borbi s Turcima. Do 1763. bili su Mihajlovići i ispovijedali su pravoslavnu vjeru, da bi te godine pristupili uniji i punom zajedništvu s Rimom. Posjedovali su vlastelinstva Orahovica-Feričanci i Čepin.
Otac Josipa Mihalovića bio je državni namještenik u Tordi, tako da je Josip kao dječak tamo pohađao osnovnu školu, a daljnje obrazovanje nastavio stjecati u obližnjem Velikom Bečkereku. Srednju i višu školu učio je u Segedinu i u Temišvaru, gdje je obranio doktorat iz teologije. Počevši od 1834. godine angažiran je na poslovima u biskupijskom uredu. Dvije godine kasnije za svećenika ga je zaredio Josip Lonović, čanadski biskup. Ubrzo postaje kapelan jedne od gradskih župa u Temišvaru, pa ceremonijar i bilježnik Svete stolice. Biskup ga potom postavlja za svoga tajnika i pratitelja na krizmanju. Narednih godina postaje ravnatelj biskupskoga ureda, kanonik i 1849. generalni provikar.
Revolucije u Europi nastale 1848. i okončane naredne godine bile su poznate pod nazivom Proljeće naroda. Tada se Mihalović našao u vrtlogu burnih političkih događanja. Kao prougarskoga pobunjenika vlasti u Temišvaru osudile su ga na četverogodišnju robiju i oduzele mu imovinu, časne naslove kao i pravo na službu. Nakon pomilovanja koje je dobio 1852. godine mogao je služiti samo kao duhovni pomoćnik, i to pod policijskim nadzorom. Ubrzo se ponovno uključuje u svećenički i crkveni život napredujući u hijerarhiji.
Za duvanjskoga naslovnog biskupa imenuju ga 1868., a već 1870. postaje zagrebački biskup. Kardinalski šešir dodijelio mu je papa Pio IX. u bazilici svetog Petra u Rimu 25. lipnja 1877. Iduće godine je sudjelovao u konklavi pri izboru pape Lava XIII. Nerado je ostao na službi u Zagrebu odakle je često tražio premještaj jer se smatrao nepoželjnim u, kako je tvrdio, tamošnjoj antimađarski orijentiranoj sredini. Mada nije ostao upamćen u narodu u mjeri u kojoj su tu čast imali njegov prethodnik Haulik i suvremenik Strossmayer, za Mihalovića se bez sumnje može reći da je dao neizrecivi osobni doprinos svojim radom na polju vjere.
Više životu i radu kardinala Mihalovića možete pročitati u sekciji Znamenite osobe: Josip Mihalović, kardinal i zagrebački nadbiskup.
