Ana Bešlić bila je kći uglednog zemljoposjednika Laze i Nine, rođ. Deák. Djetinjstvo je proživjela na obiteljskom salašu na Pustari Šara. Gimnaziju je pohađala u Zagrebu, zatim je učila jezike i studirala u Grazu i Beču. Iz Bajmoka se nakon udaje preselila u Beograd i ondje se 1939. upisala na Umjetničku akademiju. Studirala je kiparstvo kod Ilije Kolarovića te crtež i akvarel kod Koste Hakmana. Zbog rata je prekinula studij i vratila se u Bajmok. God. 1945. nastavila je studij kod profesora Sretena Stojanovića i Radete Stankovića. Diplomirala je 1947., a poslijediplomski studij u klasi Tome Rosandića završila je 1949. Od 1950. do 1955. bila je suradnica u Majstorskoj radionici svojeg profesora i slavnog skulptora.
Bila je članica skupine Prostor 8 i pripada prvoj poslijeratnoj generaciji kipara koja otvara putove novim prostornim i idejnim rješenjima. Rano se opredijelila za sintetiziran izraz s antropomorfnim asocijacijama, a od sredine šezdesetih godina oblikuje skulpture s pomoću pojednostavnjenih, sferoidnih volumena koje povremeno kolorira. Samostalno je prvi put izlagala u Gradskoj izložbenoj sali u Subotici 1954. Na skupnim izložbama predstavljala je jugoslavensku skulpturu u inozemstvu. Izlagala na Trijenalu jugoslavenske umjetnosti u Beogradu (l961., 1964., 1967. i 1970.), na bijenalima akvarela u Karlovcu, odnosno trijenalima keramike u Subotici, na Riječkim salonima i Likovnim susretima u Subotici. Sudjelovala je u radu umjetničkih kolonija, simpozijima kiparstva Beli venčac te simpoziju skulpture u Labinu. Samostalno je izlagala u zemlji i inozemstvu. Autorica je nekoliko spomenika. U zavičaju se njezini spomenici i skulpture u prostoru nalaze u Bajmoku, Aleksi Šantiću, Tavankutu, na Paliću i u Subotici. Njezini se radovi mogu naći i u Beogradu, Kragujevcu, na Zlatiboru, u Labinu, Slovenj Gradecu i drugdje.
Njezina se skulptura savršeno uklapa u prirodne i urbane ambijente. Djela joj se čuvaju u nekoliko muzeja i galerija, a legat je pohranjen u Zavičajnoj zbirci Gradskog muzeja u Subotici. Osim mnogobrojnih nagrada na izložbama i natječajima, dobila je i Listopadsku nagradu u Beogradu 1980. te nagradu Pro urbe u Subotici 1997.
(Bela Duranci, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, 3, Be-Br)
