Mirko Vidaković, akademik, šumarski genetičar (Lemeš, 29. 10. 1924. – Zagreb, 15. 10. 2002.)

Objavljeno: 16.10.2024. Pregleda: 57

Akademik Mirko Vidaković rođen je 29. listopada 1924. godine u plemenitoj bunjevačkoj obitelji u bačkom mjestu Lemešu (Svetozar Miletiću), u Vojvodini. Osnovnu školu završio je u Sonti 1934. godine. Realnu gimnaziju pohađao je u Somboru, gdje je i maturirao. Nakon rata studirao je šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu, a diplomirao je 1949. godine.

Po završetku studija zapošljava se kao asistent pripravnik u Zavodu za botaniku Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta. Godine 1950. unapređen je za asistenta za botaniku. Doktorat šumarskih znanosti stekao je 1953. godine na Poljoprivredno-šumarskomu fakultetu u Zagrebu. Habilitirao je 1956. godine. Docentom za dendrologiju i šumarsku genetiku imenovan je 1957. godine. Od 1958. godine predaje predmet Šumarska genetika. Godine 1961. izabran je za izvanrednog profesora, a od 1971. godine za redovitog profesora na predmetima Dendrologija i Šumarska genetika.

Od 1. siječnja 1960. godine bio je predstojnik novoosnovane Katedre za šumarsku genetiku i dendrologiju Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom 1960. godine bio je pročelnik Šumsko-gospodarskoga odsjeka. Od 1960. do 1974. godine vodio je Odsjek za genetiku u Jugoslavenskom institutu za četinjače u Jastrebarskom. Od 1970. godine bio je voditelj Arboretuma Trsteno. Bio je izvanredni član JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) od 1969., a redoviti član od 1981. godine. Od 1970. godine bio je urednik časopisa Anali za šumarstvo. Prodekan Šumarskoga fakulteta bio je akad. god. 1972/73. i 1973/74. Predsjednik Hrvatskoga genetičkoga društva bio je 1980. godine. Od 1997. godine bio je počasni član Hrvatske šumarske akademije.

U akademskoj godini 1955/56. bio je deset mjeseci na specijalizaciji iz genetike i oplemenjivanja šumskoga drveća u Danskoj i Švedskoj. Na studijskim putovanjima bio je u SAD-u, Kanadi, Francuskoj, Engleskoj, Turskoj i Grčkoj. Boravio je tri godine u Peshaveru u Pakistanu u Institutu za šumarstvo i na Šumarskom koledžu. Tijekom 1980. i 1983. godine u tri navrata je boravio kao stručnjak United Nations Development Programme (UNDP) i Food and Agriculture Organization of the United Nations (FAO) u NR Vijetnam, gdje je bio konsultant u opremanju laboratorija za znanstvena istraživanja i izradu programa istraživanja.

Akademik Vidaković svoju je znanstvenu karijeru započeo istraživanjima anatomske građe borovih iglica. Iz toga je područja njegov najopsežniji rad o varijabilnosti iglica, kojim je dokazao postojanje više svojti crnoga bora. Također je istraživao utjecaj radioaktivnog zračenja na klijavost sjemena i rast biljaka nekih crnogoričnih vrsta.

Ustanovio je da se pomoću malih doza gama zračenja može povećati energija klijavosti i stimulirati rast biljaka u prvim godinama razvoja. Proučavao je utjecaj gama zračenja na kromosome somatskih stanica obične smreke. Posebno su zanimljivi rezultati iz unutarvrsnog oprašivanja borova zračenim peludom. Dobiveno je potomstvo koje je imalo bujniji rast nego kontrolne biljke i pokazalo se da je ovom metodom oplemenjivanja moguće povećati genetsku varijabilnost. Ova su istraživanja bila vrlo zapažena i citirana u svjetskoj literaturi.

Sa suradnicima u Pakistanu istraživao je nasljeđivanje visinskoga i debljinskoga prirasta te pravnosti debla vrste Dalbergia sissoo, važne u podizanju irigacijskih plantaža i nasada u Pakistanu, Egiptu i Sudanu. Istraživanja su pokazala da su visinski i debljinski prirast pod značajnim utjecajem okoliša, dok je pravnost debla u visokom stupnju nasljedno svojstvo.

Istraživanja rodova Larix (ariši) i Picea (smreke) pokazala su da neke kombinacije međuvrsnoga križanja daju potomstvo bujnijega rasta. Hibridne familije nastale križanjem europskoga i japanskoga ariša imaju bujniji rast od kontrole i taj se trend nastavlja i u dobi od dvadeset i više godina. U svojim je radovima utvrdio da postoje spontani križanci između crnog bora (Pinus nigra) i munjike (P. heldreichii) te između brucijskog (P. brutia) i alepskog bora (P. halepensis). Također se intenzivno bavio problematikom inkompatibilnosti kod međuvrsnog križanja crnog (P. nigra) i običnog bora (P. sylvestris).

Iz područja sjemenarstva istraživao je dva problema: vegetativno razmnožavanje cijepljenjem i reznicama te podizanje sjemenskih plantaža. Bio je pionir u podizanju sjemenskih plantaža. Danas u Hrvatskoj ima oko 25 ha sjemenskih plantaža i sve su podignute pod vodstvom i uz sudjelovanje akademika Vidakovića.

Slika 1. Akademik Mirko Vidaković u vrtu Zavoda za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku, Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu

O uspješnosti i važnosti njegova rada svjedoče mnoge nagrade. Godine 1977. za dostignuća iz područja prirodnih znanosti dodijeljena mu je Republička nagrada Ruđer Bošković. Počasni doktorat Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Sopronu u Mađarskoj dobio je 1979. godine. Nagradu za životno djelo dobio je 1981. godine. Za istaknutu djelatnost u International Union of Forest Research Organizations (IUFRO) akademik Vidaković je 1990. godine dobio posebno priznanje.

Akademik Vidaković zaslužan je za uvođenje znanstvenih disciplina genetike i oplemenjivanja šumskoga drveća u redovitu nastavu na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu, 1958. godine. Od osnutka Katedre za šumarsku genetiku i dendrologiju (danas Zavod za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku), akademik Vidaković je bio nastavnik mnogim nastavnicima i znanstvenicima na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom, kao i brojnim generacijama šumarskih stručnjaka u praksi.

Slika 2. Akademik Mirko Vidaković na terenskoj nastavi sa studentima

Akademik Vidaković je objavio više od 200 stručnih i znanstvenih radova. Autor je udžbenika: Četinjače, Conifers, Golosjemenjače i Genetika i oplemenjivanje šumskog drveća. Bio je voditelj četiriju međunarodnih projekata u suradnji sa SAD-om te je sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

Umro je u Zagrebu 15. kolovoza 2002. godine. Zbog svoga znanja, iskustva i entuzijazma, kao i prijateljskog pristupa, ostao je u sjećanjima svojih studenata, inženjera šumarstva, magistara i doktora znanosti.

Autori: Marilena Idžojtić, Davorin Kajba

Obaveštenje o kolačićima