Pavao Bačić je bački hrvatski književnik. Pisao je satirične pjesme, drame, eseje, kratke priče kao i djela za djecu, a bavio se i glazbenom pedagogijom i skladanjem. Sin je Martina i Tereze, rođ. Stipančević, unuk Paje Bačića, suradnika lista Neven i člana Pučke kasine. 

Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a glazbenu je naobrazbu stekao u glazbenom odjelu srednje vojne škole u Zagrebu 1941.– 1948. Bio je član orkestra Radio Zagreba 1950. i orkestra Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija 1951.– 1955. Od 1955. živi u Subotici i radi u Muzičkoj školi kao glazbeni pedagog, gdje predaje teoretske predmete, klarinet i gitaru (iako je bio samouk, otvorio je gitarski odjel), a jedno je vrijeme bio i pomoćnik ravnatelja. Nakon povratka u Suboticu razvio je svestranu stvaralačku djelatnost na području glazbe i književnosti. 

Književnost i kazalište

Prvu pripovijest Ludi Pipe objavila mu je Novela film u Zagrebu 1954. godine. Poslije toga novele su mu objavljivane u subotičkim i zagrebačkim časopisima i novinama: Hrvatska riječ, Džepni magazin, Subotičke novine, Rukovet i Hrvatski književni list.
Posebnu ljubav i sklonost Pavao Bačić imao je prema književnosti za djecu. Napisao je niz dječjih igrokaza. San male Vesne praizveden je u Novom Sadu 1959. godine, a zatim je igrokaz izveden na mađarskom jeziku u Senti 1960. godine. U Subotici je igrokaz izveden 1961., a u Varaždinu 1960., i ponovno 1967. godine. Igrokaz Brzi vlak je stao praizveden je u Varaždinu 1963., a na mađarskom jeziku je prikazan u Hajdukovu 1964. godine. Miki i družina praizveden je u Subotici 1963. a premijera je bila u Zadru i Varaždinu 1965. godine. Novogodišnja noć praizvedena je u Varaždinu 1964., a Uzbuna u zoološkom vrtu u Varaždinu 1966. i Titogradu 1968. godine.
Osim ovih igrokaza za djecu, Pavao Bačić je napisao komediju u tri čina s glazbom i pjevanjem Salašari, silom varošani. Komad je premijerno izveden u Narodnom pozorištu u Subotici 1965. godine.
Igrokazi za djecu imali su veliki uspjeh kod gledatelja, a komedija Salašari, silom varošani osobito je lijepo primljena kod publike. Za sva navedena kazališna djela Pavao Bačić je napisao i scensku glazbu.

Satirična poezija

Posebno područje rada Pavla Bačića je satirična poezija. Od prosinca 1963. objavljivao je u Subotičkim novinama stihovane satire (epigrame). U svojim satirama pratio je suvremene događaje i pojave, a to je bila prilika da se vide ljudske navike i mane.
Od 135 satira u stihu Pavao Bačić je objavio dva izbora u posebnim zbirkama. Kao suautor, uz Bélu Bedea, Jakova Kopilovića i Matiju Molcera objavio je u Subotici 1967. zbirku Mozaik, gdje je uvršteno deset njegovih satira u stihu.
Samostalnu zbirku Stihovna satira s 24 epigrama objavio je u Subotici 1968. godine, a paralelno je tiskan mađarski prijevod Márte Kovács.
Zbirka Oštro pero od gume je treći izbor stihovanih satira Pavla Bačića. Odlomci iz te knjižice objavljeni su u Subotičkim novinama tijekom 1969. godine.

Publicistika

U Subotici je 10. kolovoza 1969. godine održan Memorijal Pere Tumbasa Haje. Tom prigodom KUD Matija Gubec iz Tavankuta i KUDŽ Bratstvo-jedinstvo iz Subotice objavili su knjižicu Pavla Bačića Pero Tumbas Hajo, umjetnik tamburice gdje je prikazan život i djelovanje ovog glazbenog velikana. Urednik knjige bio je Bela Gabrić, a izvršni urednik Naco Zelić.
Antun Bačić – zaboravljeni slikar naziv je dužeg feljtona kojega je Bačić objavio 1970. godine u Subotičkim novinama.
Bačić je pisao i humoristično-satirične članke, pod pseudonimom, s naslovom Pismo malog Jovice koje je također objavljivao u Subotičkim novinama (1962.-65.).
Godine 1970. tiskana mu je i zbirka priča Smrti uprkos (ilustracije Ilona Bačić). Poeziju za djecu objavljivao je Bačić i u Narodnim novinama (Budimpešta, 1969.-70.).
Svojim djelima ušao je u antologije poezije i proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske, a obrađen je i u djelu Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću Ante Sekulića. U rukopisu je ostao njegov kazališni komad Ispod vrata mašna, a u ruci tašna. 
Neka djela su mu prevedena i na mađarski jezik, a preveo ih je glazbenik i književnik Matija Molcer.

Glazbena aktivnost

Jedno od nezanemarivih područja kojim se Bačić bavio svakako je glazba. Stručne radove i članke objavio je u glazbenim časopisima Savremeni akordi, Zvuk i Pro musica u Beogradu.
Kao glazbeni pedagog u Muzičkoj školi, bio je osnivač i član Ansambla za staru muziku. Skupina je osnovana 1973., činili su je Mátyás Lévay (blok-flaute i frulice), Mirko Molnar (violončelo) i Pavao Bačić (gitara), a rad su počeli s programskim naslovom Od siringe do saksofona. Od 1976. nastupaju pod nazivom Ansambl za staru muziku, a pridružuju im se Ildikó Komjáti (sopranistica) i Laura Lévay (flauta). U tom su sastavu nastupali na mnogim eminentnim mjestima u tadašnjoj Jugoslaviji, poput crkve sv. Donata u Zadru na Ljetnim muzičkim večerima, zatim u Opatiji, Beogradu i dr., a snimali su i za TV Novi Sad. Pavao Bačić bio je član ansambla do odlaska u mirovinu, a osim klarineta svirao je i gitaru. Ansambl je postojao od 1974. do 1981. godine.
U sklopu glazbene aktivnosti Bačić se bavio i skladanjem, a evo i popisa njegovih djela: Duet za dva klarineta (1968.), Ti odlaziš (1967.), Pisma o kosi (1970.), Prelo (1970.), Pozdrav (1971.), Kompozicija za solo-gitaru, album (1974.), Sonata za gitaru u tri stavka, album (1975.), Sonatina za violinu i gitaru u dva stavka (1976.), Deset lakih komada za gitaru (1981.). Glazbenu je kritiku objavljivao u Subotičkim novinama (1957.-64.) i beogradskim časopisima Savremeni akordi, Zvuk i Pro musica.
Prema sjećanju autorice ovoga teksta, koja ga je poznavala i sretala ga u Muzičkoj školi, Pavao Bačić je bio staložen, odmjeren, miran čovjek, samozatajan, nenametljiv, dobrohotan. Ljubaznošću njegove supruge nakon njegove smrti omogućen je uvid u njegov bogati i zanimljiv stvaralački opus.

Članak napisan povodom 100 godina od rođenja književnika, glazbenika, skladatelja i glazbenog pedagoga Pavla Bačića

Izvor: Hrvatska riječ (Nela Skenderović)