Što vrijedi za hrvatsku književnost u cjelini, vrijedi i za književnost vojvođanskih Hrvata. Sama po sebi, ona je također složena, višeslojna. S tim u svezi, predstavlja veliki izazov za praćenje. Slučaj Ive Popića to možda najbolje pokazuje. Rođen je 29. studenoga 1922. u Kaštel Štafiliću kod Splita. Sudjelovao je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Krajem 1940-ih iselio je u Suboticu, gdje je postao upravnik Doma JNA. Nakon demobilizacije, nalazio se na čelu mnogih kulturnih ustanova u Subotici. Bio je upravnik Dječjeg kazališta, tajnik Kulturno-prosvjetne zajednice, Općinske zajednice kulture itd.

Svoje prve književne tekstove je počeo objavljivati u Hrvatskoj riječi / Subotičkim novinama početkom 1950-ih. Također je objavljivao u Rukoveti, osječkoj Reviji, somborskim Dometima. Kao plodan književnik ušao je u Društvo književnika Vojvodine. Također se bavio i pisanjem likovnih i književnih prikaza. Pisao je na hrvatskom i srpskom jeziku. Prevođen je na mađarski (7 nap, Üzenet) i na turski jezik.

Kao tipičan predstavnik epohe međunacionalnih zbližavanja Popić je ostavio trag koji je s propašću koncepta integralnog, simbiotičkog kulturnog razvoja gotovo izblijedio. Objavio je osam knjiga, od kojih je sedam za djecu, dok jedna predstavlja doprinos istraživanju subotičke umjetnosti druge polovine 20. stoljeća: Spavalo je more (pjesme za djecu, 1966.), Daljine nisu bajke (pjesme, 1968.); Djevojčica i oblaci (priče za djecu, 1968.); Šta ribice sanjaju (pjesme za djecu, 1969.), Na dnu mora puna korpa čuda (pjesme i priče za djecu, 1971.), Sunce puši modru lulu, (pjesme za djecu, 1974.), Svijet oko mene (pjesme, 1976.), Svjetlosti prostora: portreti subotičkih likovnih umjetnika (1978.). U posljednjoj knjizi opisao je karakteristike umjetničkog stvaralaštva sljedećih kulturnih radnika: Árpád G. Balász, Gábor Almási, Mihajlo Dejanović, Pal Petrik, Gabor Silágyi, Imre Sáfrány, Magdolna i Ferenc Kalmár, József Togyerás, Ivan Jandrić i Jovan Dević. To samo pokazuje da Popić nije bio književnik usko-zavičajnih nazora, nego, naprotiv, prostranih poput mora, čiji valovi i šumovi su mu ostali urezani u sjećanju do konca života, 30. siječnja 1993.

Također se okušao i u dramskom stvaralaštvu. Više njegovih komada je izvedeno u Subotičkom kazalištu. Iako se kroz svoja djela nije jasno nacionalno izjašnjavao, njegova djela ipak nose karakteristike koje odlikuju tipičnog hrvatskog književnika inspiriranog motivima Mediterana i svog dalmatinskog zavičaja.