Josip Kolundžić bio je istaknuti dramatičar, kritičar, teoretičar, kazališni i operni redatelj i kazališni pedagog. Rođen je 1899. godine u Zemunu (Austro-Ugarska) u trgovačkoj obitelji. Završio je osnovnu školu i gimnaziju u Zemunu 1918., studirao je medicinu u Innsbrucku, filozofiju u Beogradu te dramaturgiju i opernu režiju u Berlinu, Dresdenu, Parizu i Pragu.
Od Zagreba do Beograda
Od 1921. bio je pomoćnik dramaturga Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ravnatelj Drame (1926.), urednik kazališnog časopisa Comoedia i Hrvatska pozornica te nastavnik na Glumačkoj školi. Nakon sukoba s novom upravom HNK-a 1928. otišao je u Osijek u Novosadsko-osječko pozorište (iste godine spojeno Narodno kazalište u Osijeku i Narodno pozorište u Novom Sadu), gdje je bio redatelj, a 1929. u beogradsko Narodno pozorište, gdje je uglavnom režirao drame i opere. Službenik je Narodnoga pozorišta Dunavske banovine u Novom Sadu 1937.–1939. Bio je redatelj u Umetničkom pozorištu u Beogradu 1939.–1942., no nakon rata osuđen je na gubitak građanskih prava i tri godine prisilnog rada zbog kulturne suradnje s Nedićevim režimom. U proljeće 1946. odlazi u Narodno pozorište Sterija u Vršcu, a u jesen iste godine postavljen je za redatelja u Vojvođanskom narodnom pozorištu (danas Srpsko narodno pozorište) u Novom Sadu. Od 1947. prvi je redatelj opere u Narodnom pozorištu u Beogradu. Od 1952. do umirovljenja 1969. redoviti je profesor na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu (današnji Fakultet dramskih umetnosti), gdje je 1960. osnovao katedru za dramaturgiju. Uređivao je i novosadski kazališni časopis Scena 1965.-69.
Drame, režija, scenariji...
Prve književne radove, dramske fragmente Drugi ljudi (1918.), Posljednji hedonista (1921.), Posljednji idealista (1922.), Večni idol (1922.) i druge, objavljene u periodici, te roman Lunar (1921.), započeo je kao sljedbenik ekspresionizma. Uspjeh je postigao dramama Ponoć (1921.) i Škorpion (1926.), izvedenima u zagrebačkome HNK, za koje je dobio Demetrovu nagradu za najbolje dramsko djelo izvedeno na zagrebačkoj pozornici u protekloj sezoni. Predstave koje je režirao u Osijeku gostovale su i u Vojvodini, među ostalim i u Subotici, Somboru i Novom Sadu.
Nakon odlaska iz Hrvatske posvetio se uglavnom redateljskomu, dramaturškomu i pedagoškomu radu te je rjeđe objavljivao dramske tekstove, koje je od tada pisao srpskim jezikom. Drami se vratio 1950-ih, ali na osnovama tradicionalne realističke dramaturgije, kada su, među ostalim, nastale i drame Krik života (1950.), Treći čin (1952.) i Čovek je dobar (1953.), te duologija o zagrebačkoj veletrgovačkoj obitelji Dombrovski Klara Dombrovska (1955.) i Firma se skida (1956.), u kojoj se zamjećuju sličnosti s Krležinom trilogijom o Glembajevima. Dramatizirao je veći broj priča i romana srpskih pisaca te napisao više filmskih scenarija.
Kao redatelj, među više od 50 kazališnih predstava postavio je u Narodnom pozorištu u Beogradu Šokicu Ilije Okrugića Srijemca (1931.), u Umetničkom pozorištu u Beogradu Dundo Maroje Marina Držića (1940.), u Novom Sadu u Narodnom pozorištu Dunavske banovine drame Pera Segedinac Laze Kostića, Zla žena Jovana Sterije Popovića i Dva idola Bogoboja Atanackovića (1941.), a u Vojvođanskom narodnom pozorištu Oklopni voz Vsevolda Ivanova, Krležinu Gospodu Glembajeve (1946.) i Šumu Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskoga (1947.). Poslije je kao gost Srpskoga narodnoga pozorišta, u povodu proslave stogodišnjice rođenja Ive Vojnovića, postavio i jednu od najboljih režija Maškarata ispod kuplja (1957.), za koju je dobio Specijalnu nagradu Sterijina pozorja na III. Jugoslavenskim pozorišnim igrama 1958. godine.
Operni rad
Posebno mjesto zauzima njegov operni rad. Režirao više od četrdeset opera, ponajprije u razdoblju nakon rata. Za vrijeme njegova boravka u Novom Sadu osnovana je tamošnja opera te je tada režirao Travijatu Giuseppea Verdija i Eru s onoga svijeta Jakova Gotovca (1947.), Verdijev Rigoletto i Prodanu nevjestu Bedřicha Smetane (1948.), a poslije kao gost još šest opera. U Narodnom pozorištu u Beogradu režirao je gotovo 30 opera, među ostalim i Eru s onoga svijeta (1949.).
Kao izvrstan poznavatelj europskoga kazališta te dramske književnosti i teorije, osim drama i dramskih fragmenata, objavljivao je kritike, eseje i studije u mnogim hrvatskim, srpskim i bosanskim periodicima. Dio teorijskih eseja i studija objavilo mu je Sterijino pozorje u knjizi Fragmenti o teatru (Novi Sad, 1965.), predavanja iz povijesti dramaturških teorija objavljena su u udžbeniku Primeri iz tehnike drame (Beograd 1963., 1972., 1996.), a ona iz kazališne režije u Kronici Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU (Režija, br. 6-7, 1997.).
Zastupljen je u izborima Hrvatska riječ u Srijemu (Zagreb, 1995.), Hrvatska književna avangarda (Zagreb, 2008.) i Romani srpske avangarde, 1 (Beograd, 2010.). Rukopisna mu se ostavština čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.
Preminuo je 1. prosinca 1970. godine u Beogradu.
Izvor:
Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, 14, Ku – Kv, S. Bačić
