Rođen je u Subotici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a u Beogradu na Filološkom fakultetu je 1963. diplomirao jugoslavensku i svjetsku književnost. Kao stipendist francuske vlade u Parizu je specijalizirao filmsku režiju. Radio je kao profesor subotičke Pedagoške akademije, zatim kao prosvjetni savjetnik i novinar-urednik Radio Novog Sada do 1991., kada je prisilno umirovljen. Više od deset godina, za vrijeme režima Slobodana Miloševića, nije u Srbiji/Vojvodini mogao objaviti niti jedno djelo.
Pisao je na hrvatskom jeziku, čime pridonosi nastavku višestoljetne kontinuitetne pisane hrvatske riječi na ovim prostorima. Kako stoji u Hrvatskoj enciklopdeiji, u književnosti se javio potkraj 1950-ih, a već je prvom zbirkom novela Svetovi i satovi (1967) postigao zapažen uspjeh. Objavio je i zbirke pripovijedaka Prstenovani gavran (1983), Miholjsko ljeto i druge priče i Put u Egipat (2003), Kult kornjače (2005), Prstenovani gavran: drugi dio (2007). U romanima fabulu gradi kombiniranjem dvaju usporednih narativnih tijekova, upotrebljavajući različita pripovjedačka gledišta i intermedijalne relacije (Odlazak Pauline Plavšić, 1969; Dom, sve dalji, 1977; Ljubavi Blanke Kolak, 1979; Večernje buđenje, 1987; Crvenokošci, 2004; Prstenovani pisac, 2008). Pjesnički su mu tekstovi motivirani prošlošću rodnoga kraja, tragajući neprestance za fenomenima postanka (Kameno žito, 1980; Sol u vjetru, 1985; Putovanje prema Crnome moru, 2002; U nedogled, 2004; Očas usprkos, 2006; Vrt lirika, 2008., i dr.). Piše i dramske tekstove (zbirka od pet drama Kraćenje života, 1990), filmske scenarije (Golubari, 1968; Rani radovi, sa Želimirom Žilnikom i Brankom Vučićevićem, 1969., i dr.) i režira. Eseje i zapise skupio je u knjizi Otvoreni atelje (2004). Na radio valovima su mu emitirane 43 radio drame u Srbiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj i Francuskoj. Drame su mu izvedene na kazališnim pozornicama u Osijeku i Subotici.
U svojim pjesmama ima suvremeni, moderni pjesnički izraz i oblik. Često rabi metaforične likove, naracija mu ponegdje sliči filmskoj, a motivski se okuplja oko pitanja koja najviše dotiče suvremenog čovjeka. U proznim djelima se posvetio prikazu sudbina Hrvata u Panonskoj nizini, posebice mu u rodnoj Bačkoj. Spada u red najplodnijih i ponajboljih prozaika hrvatske književnosti u Vojvodini. Književni kritičari su njegove romane, pripovjetke i novelistiku ocijenili kao „čudesan prizor“ i „neuklonjiv književni žig“ suvremene hrvatske proze, te ga svrstavaju među vodeće hrvatske pripovjedače i romanopisce uopće. Miroslav Krleža je rekao da pripada piscima europskoga kruga (E. Čengić, Razgovori s Krležom). Za roman Dom sve dalji 1977. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu. Djela su mu prevedena na više jezika, a zastupljen su u šesnaest antologija, među kojima i u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas (Zagreb, 1970.).
Bio je član je uprave Društva književnika Vojvodine, čiji je bio i predsjednik. Bio je članom uredničkih vijeća subotičkih književnih časopisa Rukovet i Klasje naših ravni, pridonoseći tako kvaliteti časopisne produkcije među vojvođanskim Hrvatima. Počasni je član Matice srpske u Novom Sadu. Član je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra, te nekoliko hrvatskih udruga u Vojvodini.
Među ostalim, dobitnik je prve nagrade za televizijsku dramu Televizije Beograd, Zlatne plakete na XIII. Festivalu amaterskog filma Srbije 1968., za film Zemlja, zemlja..., srebrne plakete 1968. za dokumentarni film Slikari na Tisi (autori Petko Vojnić Purčar, Mirko Pot i Jovan Štricki), Oktobarske nagrade grada Novog Sada, pulske Arene, te Zlatnog medvjeda na berlinskom filmskom festivalu (za kategoriju film u cjelini), a 2009. dobio je državno odličje Republike hrvatske za doprinos očuvanje i razvoju hrvatske kulture u Vojvodini – Red danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Na 8. Danima Balinta Vujkova, 2009. godine dobio je nagradu Balint Vujkov – dida za životno djelo u području književnosti, a 2014. dobitnik je nagrade za životno djelo Društva književnika Vojvodine.