Stanislav Preprek, skladatelj, književnik i kulturni djelatnik. Po profesiji je bio učitelj, a glazbu je učio kao autodidakt i privatno kod Vladimira Stahuljaka. Bio je orguljaš (crkva sv. Jurja u Petrovaradinu), zborovođa (u hrvatskim pjevačkim društvima „Neven" u Petrovaradinu i „Zvonimir" u Srijemskim Karlovcima), melograf te pisac glazbenih studija i kritika. Okušao se i u književnosti - pisao je novele i pjesme (posthumno mu je objavljena knjiga sabranih pjesama „Pred tminama", Novi Sad, 2004.) te publicistička djela, a prevodio je arapske, kineske i njemačke pjesnike (s njemačkog je preveo asirsko-babilonski ep „Gilgameš"). 

Isprva je skladao minijature prema svojim impresionističkim uzorima, s jače naglašenom funkcionalnošću, a nakon upoznavanja rada Nove bečke škole, u skladbama mu se javljaju i ekspresionistički elementi da bi se kasnije vratio tonalnosti, smatrajući harmoniju glavnim temeljem glazbene izražajnosti. Đuro Rajković je u Zagrebu 2006. objavio monografiju „Stanislav Preprek : život i djelo", u kojoj je na cjelovit i stručan način prikazao njegovo glazbeno stvaralaštvo.

Kalendar zbivanja u životu i stvaralaštvu Stanislava Prepreka
 (priredio Đuro Rajković)

1900.
Šesnaestog travnja rođen u Šidu od oca Mateja Prepreka i majke Karoline, rođ. Exler.

1910.
Završio osnovnu školu u Grabovcima (Srijem).

1914.
Napisao u Mitrovici (danas Srijemska Mitrovica) svoju prvu skladbu „Laku noć" za glas i klavir i iste godine u istom mjestu završio Nižu realnu gimnaziju.

1917.
Napisao u Petrinji svoju prvu crkvenu skladbu „Ave Maria" za glas i orgulje i prvu zbornu skladbu za muški zbor „Bože živi".

1916. - 1918.
Kod profesora glazbe i skladatelja Vladimira Stahuljaka u Petrinji privatno učio nauku o harmoniji.

1918.
Završio učiteljsku školu u Petrinji; skladao tri klavirske skladbe pod zajedničkim naslovom „Spomen listovi", koje pokazuju ozbiljnija umjetnička htijenja; skladao klavirski ciklus „Impresije iz prirode", koji predstavlja prijelomnu točku u oslobađanju od klasicističkog utjecaja.

1919.
Prvo učiteljsko namještanje u Novoj Kapeli; prva orguljaška služba u istom mjestu, gdje osniva i vodi mješoviti i muški crkveni zbor; počeo skladati promjenjive dijelove mise, uglavnom za mješoviti zbor.

1920.
Učitelj u velikoj petrovaradinskoj pučkoj školi „J. J. Strossmayer" (Stari Majur) i orguljaš u crkvi sv. Jurja mučenika; zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva „Neven" u Petrovaradinu, koje od muškog preustrojava u mješovito pjevačko društvo.

1921.
Prva sačuvana pjesma s naslovom „Epitalamij"; prvi poslijeratni koncert u Petrovaradinu s mjesnim pjevačkim zborom „Neven"; u jesen postaje ravnajućim učiteljem u Maradiku (Srijem).

1922.
Prva tiskana skladba „O dođi, Tvorče" za mješoviti zbor, u glazbenom prilogu prvog broja zagrebačkog časopisa „Sv. Cecilija"; prva tiskana pjesma „Epitalamij" u 5. broju zagrebačkog časopisa „Kritika".

1923.
Izgubio vid na lijevom oku; prvi tiskani članak s naslovom „Istarska ljestvica" u 5. broju zagrebačkog časopisa „Sv. Cecilija"; završio I. i II. gudački kvartet i iste godine skladao IV. i V. gudački kvartet, što ga svrstava među prve naše skladatelje gudačkih kvarteta.

1926.
Početkom prosinca postaje ravnajućim učiteljem u maloj petrovaradinskoj pučkoj školi „Ilija Okrugić" i ujedno preuzima orguljašku službu u crkvi sv. Roka (obje službe u Novom Majuru).

1927.
Zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva „Neven" u Petrovaradinu; skladao veoma uspjelu crkvenu skladbu „Pokoj vječni" za mješoviti zbor.

1929.
Petrovaradinsko Hrvatsko pjevačko društvo „Neven" pod ravnanjem Stanislava Prepreka postalo prvakom na natjecanju pjevačke župe „Klaić", koja je obuhvaćala Vojvodinu.

1934.
Skladao kantatu „Uskrsnuće" za sola, mješoviti zbor i orgulje, iznimno inventivnu i duboko doživljenu skladbu, u kojoj je sažeo svoja prethodna skladateljska iskustva.

1935.
Počeo surađivati s časopisom „Život s crkvom"; u desetom glazbenom prilogu zagrebačkog časopisa „Ćirilo-metodski vjesnik" objavljen njegov mješoviti zbor „Skaži mi, Gospodi".

1936.
Suorganizator i aktivni sudionik I. hrvatskog liturgijskog kongresa u gradu Hvaru.

1939.
Završio Suitu za orgulje, remekdjelo orguljske literature XX. stoljeća.

1943.
U II. svjetskom ratu na Jeleč-planini nestao mu sin Kazimir; Preprek doživljava najokrutniji životni udarac.

1944.
Završava najuspjeliji ciklus samopjeva za glas i klavir „Proljetne vode".

1946.
Postao knjižničar petrovaradinske knjižnice i čitaonice „Vladimir Nazor".

1948.
Umirovljen zbog slabovidosti pola godine prije navršenja učiteljske službe, koja je tada trajala 30 godina.

1953.
Počinje pisati prozu.

1955.
Počinje s intenzivnim pisanjem pjesama.

Kao u snu
(lirska poema, Petrovaradin, 1962.)

(...)

Brodovi dolaze, odlaze, prolaze,
poput svemirskih kometa, a njihova svjetla,
kao užarene oči divljih zvijeri,
ne ostavljaju nikakvog traga u uzburkanoj
plimi moje ugašene svijesti.

Rođen u buri, svaki val moje volje
rasprskuje se na neprolaznim
zidovima mržnje.

Na izukrštanim šumskim stazama,
nacrtanim od mjesečine, lutam.

Pobjesnjeli vampiri u visokim krošnjama
sikću kao zbor poludjelih violina.

Tražim stepenice u ponore, ali u njih se
samo može padati s bezbolnim jaucima.

Letim kao ptica sazdan od krljušti riba
i odjeven u leopardovo krzno mašte.

Bez straha prizivam vulkanske kratere
i njihove rijeke nesputane lave,
nesputanih strasti.

Lijena je moja rijeka, ne znam za slapove,
katarakte, virove, uvijek ponirem sve niže
kao umrle misli. Oblaci me uvijek odnose
nesmirenog kao nemirna rulja
nespokojnih misli.

Neka se javi novi dan makar i na zapadu,
jer svi pravci su jedno i svi vjetrovi
imaju sada samo jedan smjer: nikuda.

Zatvorite prozore lutanja
i zapalite zelene fenjere.

Svaka pogibija početak je života na zvijezdama
i kraj jednog početka utvrde svijesti.

Gdje bitisanje prestaje, a gdje počinje,
to ne zna ni ustreptali vjetar povečerja.

Proljeće me podsjeća na jesen, a jesen
na proljeće, tako je sve u meni zbrkano
kao prokletstvo krvi, trome i bezbojne.

Hvatam leptire stisnutih pesnica
kao mrtve stvari.

(...)

(ulomak)

 1958.
Postao članom Udruženja kompozitora Vojvodine, potpuno izgubio vid. Udruženje kompozitora dodjeljuje mu mirovinu kao skladatelju pa invalidsku mirovinu zamjenjuje umjetničkom.

1961.
Sarajevski nakladnik „Veselin Masleša" tiska Preprekov prijevod sumersko-babilonskog epa „Gilgameš". Ova izdavačka kuća dosad je objavila taj ep pet puta, a potom su ga objavljivali i drugi izdavači.

1967.
Preprek je počeo s intenzivnim skladanjem crkvene glazbe za potrebe pjevačkog zbora crkve Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu, kojim je ravnala orguljašica - zborovotkinja Anica Nevolić.

1976.
Mješoviti zbor „Šuma spava" na XIII. festivalu muzičkih društava Vojvodine osvaja nagradu „Petar Konjović" za najbolje prvo izvođenje a cappella skladbe domaćeg autora.

Viđeno kao u snu - Nova lutanja
(lirska proza, Petrovaradin, 1962.-1965.)

(...)

Gdje ste jedrenjaci što bježite pred vremenom koje ruši i uništava dok vi plovite azurom sjećanja, neuništivi poput oblaka.

Sačuvajte žetve mudrosti barem u jednom zrnu neprolaznosti i ne dajte vjetrima da razviju pljevu gluposti, jer će poplaviti svijet kao najljuća boljka. U plastovima slame, kao u školjki, sačuvajte zrno mudrosti da ga ni tisućita pokoljenja ne mogu pronaći.

Ne dajte vremenu da obrsti vaše nagrade izobilja, postavite straže pred kradljivcima koji noću vrebaju nevidljiva i nepoznata bogatstva visokih modrina.

Žurim kroz tamnicu noći sapet okovima vječnog nemira i tražim u zoru izlaz na dan, ali sam umoran od dugotrajnog lutanja među utvarama.

Zar nije sumrak samo zato drag što kratko opstojava i neprestance se mijenja, a dan zato mrzak što bez promjene dugo traje. Ne znam, ali promjene su kao nova kazališta, prizori tek otkriveni, radnja kojih se neprestance mijenja i neprestance me privlači kao nešto što treba otkriti, osvojiti, shvatiti, tek poslije dugog razmišljanja.

Večernje zvijezde mi se čine poput nekadašnjih misli, a jutarnje zvijezde poput misli koje me sada obuzimaju, no to je varka, one su sve bezvrijedne jer, kao i zvijezde pred sjajem dana, nestaju pred bjelinom netaknutog lista papira.

Kako da protumačim dugu ako ne kao most između dvaju nemogućih krajeva, dvaju nemogućih pojmova, a postoji samo varljiva mogućnost spajanja.

Ugasite sve fenjere jer je mjesec zašao za oblake. On ne pomaže fenjerima da bolje sjaje (oni nestaju u njegovom svjetlu), a oni pomažu da mjesečeva svjetlost bude jača. Tako su uzaludni pokušaji da dozovem prošlost i vratim svjetlo danima koji su već odavna utonuli u tamu zaborava.

Dajte mi buktinju jer ona ne svijetli samo, nego i gori, tako hoću i ja biti kao svjetlo, ali i izgoriti s njime kao pravi plamen, a ne biti samo odraz tuđega ognja.

Tavore dani na proplancima uspomena lišeni svake punine doživljaja, svud unaokolo crna neprobojna šuma, šutljiva, nijema.

Kao prosjaci nižu se sati i ništa ne mogu izmoliti od vječnosti, ni jedan tren čekanja, jer provalija bezdanog vremena sve proždire neumoljivo.

Hod svake sekunde čujem kao kapanje ledene jesenske kiše koja briše svaku boju i proljeća i ljeta i jeseni, a ostaje samo sivilo neba i zemlje.

Gdje su stoljeća sačuvana u škrinjama zaboravljene mladosti kao nevjestinsko ruho moljcima ruganja prolaznosti.

Noćas zvijezde tonu i gase se u moru kao da ih proždire sam Levijatan, tako i moje misli nestaju tek što se rode u sumraku svijesti, vječito na rubu dana i noći, svjetla i tmine.

Samo jednu zvijezdu vidim među navalom oblačnih aveti na tamnom noćnom nebu, a ja se jednako tako osjećam izgubljenim i šibanim vjetrom među dračom i korovom ovog neprohodnog kamenjara kojim sam osuđen lutati bez cilja u vremenu bez vremena i u prostoru bez prostora.

(...)

(ulomak)

1977.
Uvršten u međunarodni glazbeni leksikon s naslovom „Who's Who in Music", izdan u Cambridgeu, na stranici 668.

1982.
Preminuo u Petrovaradinu i pokopan u grob svojih roditelja na petrovaradinskom novomajurskom groblju.

Naslovna fotografija: Stanislav Preprek – portret iz Hrvatskog doma – Matice u Subotici, autor: Stjepan Albot