Ova tema spada u dio istraživanja Zavoda na planu kulturne baštine Hrvata u Vojvodini, koji je navezan na crkvu i barokno slikarstvo. Ovdje je riječ o pučkoj pobožnosti u sprezi s inačicama popularnih i čašćenih Bogorodičinih slika iz središnje Europe.
Vjernici su u barokno vrijeme častili slike Majke Božje kako bi im pružila pomoć raznih oblika. Kao rubno područje, na ivici Habsburške Monarhije i Osmanlijske Carevine, teritorij današnje Vojvodine bio je okrenut onim tipovima čudotvornih slika koje su pružale utočište od osmanskih razaranja i progona, kaže Dušan Škorić.
„Bogorodičine slike ili kipovi nošeni su do njiva u vrijeme suše, za najezde skakavaca ili sličnih pošasti. Osim toga, veliki dio uloge ovih slika bio je da puk putem njih traži od Bogorodice milost i duhovnu marijansku snagu, kako bi lakše prebrodio osobne probleme ili bolesti. Zato su pored tih slika ostavljani darovi. Postojale su i vojne slike koje su nošene u bojeve radi pomoći vojskama."
Kako je ratna opasnost postajala sve manje izvjesna, Bogorodičinim slikama puk se obraćao sve više na razini privatne, a ne opće pobožnosti. Nakon gašenja baroka, ovi su običaji, kao i slike, ostali potisnuti, kaže Škorić.
„Pojavile su se zamjene velikih Bogorodičinih slika, poput litografija u boji, narod se više okrenuo etnografiji i ikonama na staklu, koje su početkom devetnaestog stoljeća već bile jeftine i pristupačne. Tako polako dolazi do okretanja pučkoj ili privatnoj pobožnosti. Polako su one crkvene čašćene Bogorodičine slike gubile na važnosti i običaj se nije održao. Slike Majke Božje vremenom su maknute s oltara i prenesene u manje posjećene odaje, hodnike, župne dvorove i slično."
Od Dušana Škorića doznajemo i da su inačice originalnih slika iz srednje Europe ili Južne Amerike u sebi nosile jednaku snagu vjere kao izvorne, jer se ona na kopije prenosila tijekom izrade.
Od sredine XVIII. stoljeća nastaje i običaj da se od srebra izrađuju maleni dijelovi ljudskog tijela za koje se od Gospe traži izlječenje.
Marijanska pobožnost je važan segment barokne umjetnosti u Vojvodini i do sada je neistražen, iako je veoma bogat. Pojedini objavljeni tekstovi ili publikacije, iako dobronamjerni, imali su veću štetu nego korist, jer se autori nisu koristili relevantnim povijesnim činjenicama, kaže Škorić.
Postoji oko petnaest veoma vrijednih tipova Bogorodičinih slika koje su podrijetlom iz srednje Europe, ili iz Južne Amerike. Širok je to i bogat opus značajan za sveukupnu umjetničku baštinu u Vojvodini. Neke od tih slika sačuvane su u franjevačkom samostanu u Subotici, u crkvi u Tekijama kod Petrovaradina i u samostanu u Baču.
Tekst: Siniša Jurić